Mrzio je Židove i komuniste, volio je djecu i pse, bio našmrkaniji od rejvera na afteru, a onda kad se razočarao u slikarstvo, postao je Führer. S jedne strane, čini se da o Hitleru znamo sve, i više nego što je moguće, uključujući i to da je živ, gay i Židov, a možda i reptil. Nedostaju samo knjige o tome kakvim se escajgom služio i kojim je uljima timario svoj brk i razdjeljak. Ali u isto vrijeme, Hitler je nakon desetljeća fascinacije, kao i svaki drugi suludi mit u povijesti ljudskog ludila, svakim danom sve udaljeniji i nepoznatiji. Vrijeme čini svoje pa ne treba čuditi što je sve više pitanja poput - hoće li Adolf jednog dana biti samo povijesno poglavlje poput Džingis-kana, tek jedan u nizu megalomanskih državnika i “političkih kriminalaca”, zapamćen kao simbol zla odgovornog za milijune trupala u klaonici povijesti 20. stoljeća? U dokumentarnom filmu “Značenje Hitlera” (“The Meaning of Hitler”, 2020.), između ostalog, saznajemo i to da su posjetitelji današnjih turističkih obilazaka nacističke povijesti Berlina vodičima skloni postavljati pitanja poput: “Kako su nacisti uspjeli okupirati Njemačku?”. U takvom kontekstu ne treba čuditi što je nekim novim klincima odjednom postalo cool nositi baklje po cesti. 
Nacizam u doba društvenih mreža bio je inspiracija za dokumentarac načelno plemenite misije. Nažalost, kvalitativno je rezultat dosta klimav, na razini same forme, ali i informacija, kao da je National Geographic jedan od svojih “Hitlerovih tjedana” začinio s nešto više sugovornika. Redaju se pred policama s knjigama, u kadrovima koji se i ne trude imati ikakvu dozu estetike - za razliku od eksterijera, poput snimaka snijegom i maglom prekrivenih austrijskih sela, koji kao da su ubačeni iz nekog drugog filma inspiriranog Tarkovskim.  
“Značenje Hitlera” ne donosi ništa pretjerano novo i zapravo bi bio puno bolji “klasični” dokumentarac o Hitleru da nije potrebe za bolnim natezanjem sličnosti između Hitlera i Donalda Trumpa. Istina, obojica su narcisi koji vole stimulanse i laži, ali jedan je kriv za policijsku državu, svjetski rat i holokaust, a drugi za QAnon. 

Redateljica i naratorica Petra Epperlein je među nekoliko desetaka tisuća stranica napisanih i objavljenih o temi svog dokumentarnog putovanja u knjižari izabrala tek jednu glavnu inspiraciju, manje od 200 stranica debeli prikaz Hitlerova uspona na vlast istog naziva kao i film, bestseler njemačkog novinara i povjesničara Sebastiana Haffnera iz 1978. “Značenje Hitlera” u obliku dugometražnog dokumentarnog filma zajednički je uradak Petre Epperlein i Michaela Tuckera, bračnog para poznatog i kao Pepper & Bones. Dokumentarce snimaju od sredine devedesetih, a karijera im je uzletjela uspjehom dokufilma o iračkom ratu “Gunner Palace” (2004.). Hitlerom su se bavili četiri godine, potaknuti usponom alternativne desnice, Brexitom i Charlottesvilleom, ali prije svega Trumpom i novom revizijom povijesti. koja se u stvarnost sunovratila s interneta. Trump ima Twitter i zna kako ga koristiti pa nas zahvaljujući tome “Značenje Hitlera” podsjeća na to kakve je mikrofone koristio Hitler u svojim govorima - upravo su takvi detalji, putovanje u manipulaciju masama kroz eksploataciju tehnologije ozvučenja, filma i fotografije, zanimljiviji dio dokumentarca. Nema tu nekog posebnog fokusa, skače se s mikrofona Georga Neumanna na holokaust pa sve do modernih youtubera, ali nikako da se zaustavi na jednome mjestu, baveći se temom “naoružavanja povijesti” i utjecajem nacizma na prezent gotovo usputno. Na samom kraju pojavljuje se Gavriel D. Rosenfeld, pisac čija bi knjiga “Hi Hitler!: How the Nazi Past Is Being Normalized in Contemporary Culture” možda bila zanimljivijom podlogom za seciranje prezenta od čiste fusnote, u koju je pretvorena s tek nekoliko sekundi spomena. Oko nje se susreću uspon radikalne desnice u Poljskoj i djeca koja su se zarazila antisemitizmom preko Googlea. U konačnici, ne saznajemo ništa pretjerano novo, osim što se opet podsjećamo na okrutnu životnu činjenicu: da su najveće zločine počinili najobičniji ljudi, s čime je film na kraju čak i poentirao. Iako ne zna bi li se bavio profiliranjem jednog čovjeka ili ideologijom koja mutira za fascinaciju novih generacija, između ostalog i kao operativni sustav za nesputanu krvoločnost. Brittany Venti, youtuberica očarana alt-rightom, savršeno je sumirala poantu “svoje strane”, kad je zavaljena u ljubičasti girly dizajn internetskog streama nasmiješeno fatalistički objasnila: “Povijest nije uvijek lijepa, ljudi se kolju i ubijaju”.
Popriličan dio minutaže dobio je i ozloglašeni poricatelj holokausta David Irving, ali to je opet samostalna fascinantna tema, koja zaslužuje svoj zasebni dokumentarac i psihoanalizu, iako su scene praćenja Irvingovih turističkih turneja po stratištima odličan uvid u mentalni sklop racionaliziranja zločina od strane prosječnog simpatizera njemačkog nacionalsocijalizma. Likovima kojima je, recimo, hodanje po grobovima stotina tisuća ljudi urnebesno smiješno. 
Svoju viziju prošlosti i sadašnjosti u Hitlerovoj sjeni dao je poveći broj sugovornika, od lovaca na naciste Beate i Sergea Klarsfelda preko britanskog pisca Martina Amisa do izraelskog profesora Saula Friedländera. Pepper & Bones proputovali su dobar komad svijeta snimajući čak u devet država, što “Značenje Hitlera” na jedan bizaran način čini sedativizirajućom intelektualnom verzijom reality serijala “Hunting Hitler”. Tim Kennedy, bivši UFC-jev borac i aktivna Zelena beretka, za History Channel po svijetu je lovio “živog Hitlera”, baš kao što Epperlein i Tucker love njegova duha, koji poput zlog poltergeista inficira politiku i društvo 21. stoljeća.