Knjigu Christiana Axboea Nielsena svakako treba pročitati. Ona je, naime, dragocjen dokaz kako se može pisati i objektivno, ali istodobno, u skladu s onom latinsko Summum ius, summa iniuria, neutralnost prikaza ponekad nenamjerno prometnuti u eklatantnu pristranost. Nismo mogli vjerovati, taj bismo naslov mogli mi, glavni likovi istoimene Nielsenove knjige, višeslojno parafrazirati. Prvo, sve do krvava rata, pa čak i kad je prvi put zapuškaralo, nismo ni željeli ni mogli vjerovati da je pred vratima klaonica. Drugo, kad je već počelo, nitko nije mogao vjerovati da svijet neće mrdnuti ni malim prstom da spriječi gnjusobe poput razaranja Vukovara, bombardiranja Dubrovnika, opsade Sarajeva ili genocida u Srebrenici. Konačno, teško je povjerovati da je renomirani autor, uz vrhunske analize, ispisao stanovite omaške i površne, ponegdje i neumjesne interpretacije. S njegovom se knjigom možemo i ne moramo složiti, no ne može je se zaobići i kao vrstu štiva kojim jedino možemo shvatiti kako nas doživljava svijet i zašto uporno griješimo kad očekujemo da nas taj isti svijet shvati, a da pritom ne uložimo ni minimum napora u to da sami damo kredibilitet vlastitim argumentima u postojanju na međunarodnoj javnoj sceni.

Ma kako ocijenili ovu knjigu, činjenica je da je nakladnik njome napravio odličan posao. Naime, svaki od glavnih likova ove knjige bit će barem dijelom nezadovoljan obradom njegova dijela istine, dok će “druga strana” biti usrećena upravo tim interpretacijama. Knjiga koja ima ambiciju objektivno prikazati raspad Jugoslavije započinje nogometom, točnije prikazom dviju utakmica, jednom prekinutom 1980. u trenutku kad je na splitskom stadionu objavljena vijest o Titovoj smrti, drugom prekinutom neredima na zagrebačkom stadionu 13. svibnja 1990. Prvu prati fotografija kolektivne tuge zbog smrti vječnog predsjednika države, drugu fotografija Zvonimira Bobana “koji nasred igrališta napada milicajca”. Potonje je prikazano objektivno, uz prešućivanje činjenice da je napadnuti bio dijelom snaga koje su uspostavljale red mlateći mahom hrvatske navijače.

Ono problematično u knjizi svodivo je pod pojam “očevidno” o kojem je 1967. raspravljao R. D. Laing: “Ono očevidno može biti opasno. Obmanut čovjek često smatra svoje obmane toliko očevidnima da jedva može priznati dobronamjernost onima koji ih ne dijele”. Kad se, naime, uvodno tvrdi kako je trebalo “puno rada da bi se razbila zemlja i suživot među narodima Jugoslavije”, onda mitem suživota zvuči toliko neproblematično da se sluti žal za tako uspješnom državom. Pozivajući se i na studije Ive Banca, mogao je Nielsen naučiti da je jugoslavenski suživot, nažalost, bio ostvariv samo kao diktatura, bilo kraljevska, bilo maršalska. Naravno, shvaća ovaj povjesničar da je Jugoslavija bila neodrživa, ali ono što on ne tumači jest kako je nacionalizam i populizam bio moguć kao generator raspada zajednice koja nikad nije funcionirala beskonfliktno, odnosno da su njeni konflikti bili ne napetosti između klasa i interesnih grupacija, kakvima je bremenito svako društvo, nego da su proizlazile, o čemu nema spomena u Nielsenovoj knjizi, iz temeljnog nesporazuma oko koncepta “zajedništva”, koje za srpsku političku elitu uglavnom znači istost, dok za hrvatsku podrazumijeva afirmativnu toleranciju različitosti.

Naravno, mnoga bismo pitanja mogli uputiti Nielsenu, ali bi bilo nepravedno poreći mu veliki trud da što je moguće objektivnije prikaže raspad Jugoslavije, pri čemu se povijest po tko zna koji put ponovila - tko je na kraju Prvog svjetskog rata mogao vjerovati da će propasti tri, a uskoro još jedno veliko carstvo. Tko je, osim danas zaboravljenog Francesca Nittija, mogao naslutiti pojavu Hitlera i holokaust?

Zabavljena razdobljem od početka jugoslavenskih ratova do sudbine postjugoslavenskih društava, knjiga uglavnom vrlo objektivno prikazuje recentna zbivanja, no ne zalazeći u dalju prošlost, ne tražeći genezu problema u zbivanjima čak i puno prije osnutka prve Jugoslavije, u mnogim se apsektima može implicitno svesti na spomenuto “očevidno”. Tim pojmom može se karakterizirati metodološki suptilna pristranost obilno citiranoga Deana Jovića, ali i odsustvo nekih ključnih figura poput Latinke Perović, tek po jednim citatom zastupljenih Sonje Biserko i Nataše Kandić, te potpuno zaobilaženje publicistkinje Višnje Starešine. Zbog svega, mahom dobrog i ponešto lošeg, knjiga je nezaobilazno štivo i o zbivanjima devedesetih i o njihovoj percepciji izvan naših granica. Sve u svemu, to je i štivo o kolektivnoj europskoj podsvijesti prožetoj željama, bjegovima od svog identiteta i frustracijama.