Na internetskoj stranici specijaliziranoj za prodaju povijesnih vojnih odlikovanja i dokumenata pojavila se neobična ponuda. Za 2.250 dolara nudi se nekoliko predmeta povezanih s generalom Nezavisne Države Hrvatske Rudolfom Wannerom: njegova fotografija u odori, službeni dokument o promaknuću iz 1944. godine, s potpisom Ante Pavelića, te obavijest koju je njegova udovica dobila nakon rata. U njoj stoji da joj je suprug osuđen na smrt i pogubljen. No ono što ovu ponudu čini posebno zanimljivom nije samo tragičan završetak jedne vojne karijere, nego opis kojim trgovac predstavlja predmete. Rudolf Wanner, navodi se, bio je general židovskog podrijetla. Na prvi pogled gotovo nevjerojatna tvrdnja. Visoki časnik vojske režima koji je provodio rasne zakone, progonio Židove i sudjelovao u Holokaustu navodno je i sam potjecao iz židovske obitelji. Kako je to bilo moguće? Je li Ante Pavelić doista imao generale židovskog podrijetla? I ako jest, kako su uspjeli izbjeći progon kojemu su bili izloženi deseci tisuća drugih? Priča o Rudolfu Wanneru otvara mnogo šire pitanje, ono o navodnih 28 židovskih generala NDH, tvrdnji koja se već desetljećima provlači kroz pojedine knjige, novinske tekstove i internetske stranice. Naizgled konkretan podatak, popraćen imenima i prezimenima, nerijetko se koristi kao argument u raspravama o karakteru ustaškog režima. No kada se zaviri u matične knjige, vojne dosjee i dokumente iz ratnog razdoblja, ta se priča počinje raspadati.

Rudolf Wanner rođen je 9. kolovoza 1884. godine u Zadru, tada dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Potjecao je iz obitelji čiji tragovi vode u Istru i srednju Europu, a prema raspoloživim podacima bio je njemačkog etničkog podrijetla. Njegov život bio je obilježen vojnom službom u državama koje su nastajale i nestajale tijekom prve polovice 20. stoljeća. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dosegnuo je čin topničkog pukovnika, a zatim je umirovljen. Međutim, nakon uspostave NDH u travnju 1941. njegova je vojna karijera ponovno oživjela. Nove su ga vlasti vratile u djelatnu vojnu službu. U ratnim godinama obnašao je dužnosti u domobranstvu i vojnoj upravi. Služio je i kao zamjenik zapovjednika domobranskog područja, a u travnju 1944. premješten je na dužnost u Ministarstvo oružanih snaga NDH. Njegova povezanost s tadašnjim režimom nije bila samo profesionalna. U Varaždinu je bio jedan od osnivača i predsjednik Društva prijatelja Njemačke, osnovanog 1940., koje je nakon proglašenja NDH preimenovano u Hrvatsko-njemačko društvo. Riječ je o organizaciji koja je njegovala veze s Njemačkom, glavnim saveznikom ustaške države.

Dana 8. srpnja 1944., dok se ratna sreća već okretala protiv sila Osovine, Wanner je promaknut u čin generala. Dokument o promaknuću nosio je potpise ministra oružanih snaga Nikole Steinfela i poglavnika Ante Pavelića. Riječ je o dokumentu koji se danas nudi na međunarodnom tržištu vojnih memorabilija. Wanner je 1. studenoga 1944. umirovljen u generalskom činu. Samo nekoliko mjeseci poslije režim kojemu je služio prestao je postojati.

Nakon što su jedinice Jugoslavenske armije ušle u Varaždin, Wanner i njegova supruga Darinka našli su se među osobama koje su nove vlasti označile kao narodne neprijatelje i predvidjele za uhićenje. U sačuvanom popisu njegovo je prezime pogrešno zapisano kao Wauner. Pred Vojnim sudom 2. armije u Zagrebu osuđen je 15. lipnja 1945. godine na smrt strijeljanjem, uz trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Presuda je izvršena.

Je li bio Židov?

Najzanimljiviji dio Wannerove biografije zapravo počinje mnogo prije njegova rođenja, 29. studenoga 1875. godine. Toga su se dana u Rovinju vjenčali njegovi roditelji, Herman Wanner i Santina, rođena de Prato. U crkvenoj knjizi njihova su imena upisana u latinskom obliku, Hermanus Carolus Joseph Wanner i Sancta Maria Jacoba de Prato. Oboje su bili rimokatolici. Gotovo šezdeset godina kasnije, 1933., njihov sin Rudolf oženio se Darinkom Sohal u rimokatoličkoj crkvi u Varaždinu. U matici vjenčanih njegovo je prezime zabilježeno kao Vaner, što je samo jedna od više inačica njegova prezimena koje će se pojavljivati u dokumentima. I ondje su njegovi roditelji navedeni kao rimokatolici. Upravo su ti dokumenti poslužili istraživačima CroFacte da preispitaju tvrdnju o njegovu navodnom židovskom podrijetlu. Nije pronađen vjerodostojan dokaz da su Wanner ili njegovi roditelji bili židovskog podrijetla. Prema dostupnim podacima, najvjerojatnije je riječ o etničkom Nijemcu rimokatoličke vjere. Sama činjenica da je netko bio rimokatolik ne isključuje mogućnost židovskih predaka. U Wannerovu slučaju, međutim, istraživanje dostupnih matičnih i vojnih dokumenata nije potvrdilo takvu obiteljsku vezu.

‘dreckstaaten’ Hitler o NDH: 'Ta mala govnarska državica. Ništa od toga, ne mogu je iznjedriti'

Kako je onda uopće nastala priča o generalu židovskog podrijetla? Jedan od tragova vodi upravo do trgovca njegovim povijesnim dokumentima. Na stranici eMedals, gdje se prodaju vojne memorabilije, Wannerovi se predmeti reklamiraju kao dokumentacija generala židovskog podrijetla. U opisu se navodi da su mu roditelji bili Židovi, ali za takvu tvrdnju nije ponuđen vjerodostojan genealoški dokaz. Zanimljivo je da isti oglas sadrži i drugu očitu pogrešku. U prijepisu sudske obavijesti iz 1946. Wannerova godina rođenja navedena je kao 1894., iako matični podaci potvrđuju da je rođen deset godina prije, 1884.

Kako je nastao mit o 28 židovskih generala?

Priča nije započela s Wannerom. Njezini tragovi vode u hrvatsko iseljeništvo u Australiji. Godine 1998. u sydneyjskom tjedniku Nova Hrvatska emigrant Drago Šćurić objavio je popis 28 osoba za koje je tvrdio da su bili generali NDH židovskog podrijetla. Među njima su se, uz Rudolfa Wannera, nalazili Josip Metzger, Oskar Kirchbaum, Julije Sachs, Nikola Steinfl, Kvintilijan Tartaglia, Božidar Zorn i brojni drugi. Popis je na prvu izgledao uvjerljivo. Imao je konkretna imena, prezimena i vojne činove. No nedostajalo mu je ono najvažnije: dokazi o podrijetlu navedenih osoba. Nije bilo jasno na temelju čega je sastavljen. Dio prezimena zvučao je njemački, dio je mogao upućivati na srednjoeuropsko podrijetlo, a pojedina su se imena očito našla na popisu bez ozbiljne provjere. Ipak, tvrdnja je počela živjeti vlastitim životom.

Godine 1999. pravnik i publicist Darko Sagrak u pogovoru knjige Ante Pavelića "Putem hrvatskog državnog prava ustvrdio" je da je u oružanim snagama NDH bilo Židova, čak i među generalima, ali nije naveo izvor. Popis se zatim pojavljivao u drugim knjigama, publicističkim tekstovima i internetskim člancima. Prenosili su ga autori različitih profila, često bez provjere izvorne dokumentacije. Ponavljanjem je tvrdnja postupno dobivala privid povijesno utvrđene činjenice. CroFacta je rekonstruirala taj put i pokazala da su pojedini autori preuzimali podatke jedni od drugih. U nekim slučajevima isti se popis prenosio desetljećima, bez pokušaja provjere u arhivima. Istraživanje je pokazalo i da dio spomenutih osoba uopće nije dosegnuo generalski čin. Primjerice, Oskar Kirchbaum, koji se također našao među navodnim generalima, zapravo je bio časnik Waffen-SS-a poginuo tijekom pobune pripadnika 13. SS divizije u Francuskoj 1943. godine.

Pavelićevi rasni zakoni govorili su nešto sasvim drugo

Tvrdnja o "28 židovskih generala" posebno je problematična kada se usporedi sa zakonima koje je NDH donijela odmah nakon uspostave. Već 30. travnja 1941. ustaški je režim donio rasne propise kojima su Židovi i Romi sustavno isključivani iz građanskih prava i javnog života. Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti definirala je Židove prema podrijetlu, a ne samo prema vjeri koju su ispovijedali. U obzir su se uzimali roditelji, djedovi i bake. Činjenica da se netko pokrstio nije automatski značila da će izbjeći progon. U vojsci su pravila bila posebno stroga. Već u travnju 1941. propisano je da se u novi časnički kadar mogu primati pripadnici određenih vjeroispovijesti, a kasniji propisi dodatno su naglasili važnost rasnog podrijetla. Početkom 1942. Glavni stožer Ministarstva hrvatskog domobranstva izričito je pojasnio da Židovi ne mogu biti časnici ni dočasnici. Mogli su biti angažirani samo kao civilno osoblje, bez vojnog čina.

'DESET DANA U TRAVNJU' (2) Biblija, 'rasovi' i Židovi pokraj Ante Pavelića...

Ipak, to ne znači da među ustašama nije bilo Židova. Štoviše, pojedinci židovskog podrijetla pripadali su i najbližem krugu Ante Pavelića, a neki su sudjelovali u stvaranju ustaškog pokreta mnogo prije uspostave NDH. Njihove sudbine otkrivaju jedan od najmračnijih paradoksa ustaškog režima: ljudi koji su godinama bili odani Paveliću mogli su završiti kao žrtve sustava u čijem su stvaranju sudjelovali. Kako su svojedobno u Expressu pisali Goran Gavranović i Boris Rašeta, autori knjige "Deset dana u travnju", uz Pavelića su tijekom emigracije u Italiji bila trojica ustaša židovskog podrijetla. Najpoznatiji među njima bio je Vladimir, odnosno Vlado Singer, rođen 21. listopada 1908. u Virovitici. Još kao student u Zagrebu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina postao je jedna od ključnih osoba ilegalnog hrvatskog nacionalističkog pokreta. Organizirao je studentske prosvjede protiv diktature kralja Aleksandra, a 1933. pokrenuo je i uređivao nacionalističko glasilo "Naša gruda". Nakon odlaska u emigraciju boravio je u Beču, a zatim u Italiji, gdje je postao dio Pavelićeva ustaškog kruga. Nakon proglašenja NDH Singer se vratio u Zagreb i preuzeo važne dužnosti u novom režimu. U svibnju 1941. postao je voditelj Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana, a mjesec dana kasnije preuzeo je Ured II. Ustaške nadzorne službe, odnosno obavještajnu službu. Bio je, dakle, dio represivnog aparata države koja je upravo počinjala provoditi rasne zakone i progoniti Židove. No ni njegova dugogodišnja odanost Paveliću nije ga zaštitila. Nakon komunističke diverzije na glavnoj zagrebačkoj pošti u rujnu 1941., Singer je osumnjičen da je intervenirao u korist nekih sudionika akcije. Uhićen je i zatočen u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je u listopadu 1943. pogubljen. 

Singer nije bio jedini. U Pavelićevu krugu djelovala su i braća Ljubomir i Srećko Kremzir, također židovskog podrijetla. Ljubomir je još prije rata djelovao u ustaškoj emigraciji, a nakon uspostave NDH obnašao je nekoliko dužnosti, među njima i onu časnika u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni. Zahvaljujući položaju uspio je zaštititi članove vlastite obitelji od progona. Njegov brat Srećko bio je opskrbnik Glavnog ustaškog stana. Njihov brat Milutin također je služio režimu, kao vozač ministra Mirka Puka, ali je 1941. strijeljan nakon sukoba s njemačkim časnicima u zagrebačkom lokalu.