Express na temelju knjige "Deset dana u travnju" Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi Leksikona, a uz pomoć i priručnika "Tko je tko u NDH", donosi prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove i sl.) skinuti barem dio magle s tih deset dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i život ljudi na njima.
TAJANSTVENI DAR IVI ANDRIĆU
Ivo Andrić, jugoslavenski diplomat u Berlinu, sluti da je igra završena. "Jugoslavija je izgubljena", piše Michael Martens u Andrićevoj biografiji. "To sluti i pošiljatelj paketa što ga Andrić dobiva tih dana. U njemu je Biblija u prijevodu Martina Luthera s posvetom na njemačkom: 'Ivi Andriću od obožavatelja njegove umjetnosti i prijatelja njegove ljudskosti uz duboku zahvalnost'." Pošiljatelj se nije potpisao. Sluti li Andrić tko mu u mračnom trenutku šalje znak utjehe? O tome nikad nije rekao ništa. No tu gestu očito cijeni jer je Bibliju spasio od svih opasnosti i do smrti je zadržao u svojoj knjižnici.
Tek desetljećima poslije ta je zagonetka riješena grafološkim istraživanjem. Čovjek koji je u travnju 1941. Andriću anonimno poslao Bibliju zove se Carl Schmitt (Hitlerov omiljeni pravnik, tvorac teorije kako je politika umjetnost prema načelu "tko će koga". U životu je, siroče, bio oženjen s dvije žene - Hrvaticom Paulom Dorotić i Srpkinjom Duškom Todorović). U Andrićevoj ostavštini nalazimo sljedeću zabilješku: "Kad naiđu teška mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumijevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz."
Andrić 4. travnja počinje slati u Beograd mlađe službenike veleposlanstva, vojne obveznike. To je najjasniji znak da on sam više ne vjeruje da se rat može izbjeći. Nedugo prije dva sata poslijepodne šalje posljednji (sačuvani) brzojav iz Berlina ministarstvu u Beograd: "Nemačka štampa i radio nastavljaju sa širenjem fantastičnih vesti o proganjanju Nemaca kod nas. U ovdašnjem diplomatskom koru čuje se mišljenje potpuno neutralnih ličnosti da Nemci, iznenađeni događajima u Jugoslaviji, ubrzano spremaju povod za eventualni napad protiv Jugoslavije. U svakom slučaju ova kampanja liči onoj koju su u svoje vreme organizovali protiv Čehoslovačke i Poljske."
Kao i obično, bio je dalekovidan.
Andrić 4. travnja počinje slati u Beograd mlađe službenike veleposlanstva, vojne obveznike. To je najjasniji znak da on sam više ne vjeruje da se rat može izbjeći
NOGOMET U NEZAVISNOJ
Prvak Banovine u nogometu 1940. godine bio je Hajduk. Tijekom NDH odigrana su četiri klupska državna prvenstva, ali su samo dva dovršena - ona 1942. i 1943. godine. Prvenstvo 1941/42. odigrano je samo u jesenskom dijelu, a na vrhu tablice bio je zagrebački Građanski. U proljeće 1942. prešlo se na novi način igranja, umjesto jesen–proljeće igralo se proljeće–jesen, pa je prvak postala zagrebačka Concordia. Državno prvenstvo 1943. osvojio je Građanski, a ono 1944. odigrano je gotovo do završnice, ali je prekinuto i odlučeno je da te godine nema državnog prvaka. Hajduk baš nema sreće u hrvatskim prvenstvima.
U Hrvatskom državnom razredu, prvoj ligi, kroz četiri su sezone nastupali HBSK i Hrvoje iz Banje Luke, Bata iz Borova, Zrinjski iz Mostara, Hajduk, Građanski i Radnik iz Osijeka, SASK i Gjergjelez iz Sarajeva, Zagorac iz Varaždina, Građanski, Zemun i Viktorija iz Zemuna te Građanski, HASK, Concordia, Željezničar i Ličanin iz Zagreba. Hrvatski nogometni savez primljen je u Fifu polovicom 1941., o čemu ga je ta vrhovna svjetska federacija obavijestila pismom 17. srpnja 1941. Reprezentacija je odigrala ukupno 15 međudržavnih utakmica, prvu već 15. lipnja 1941. u Beču protiv Njemačke, što je ujedno bila prva utakmica na kojoj je prije početka svirana "Lijepa naša". NDH je pobijedila sedam puta, tri su susreta završila neriješeno, a pet porazom. Zbog ratnih okolnosti Fifin Kongres u punom sastavu nikad naknadno nije zasjedao kako bi službeno potvrdio i proveo tu odluku. HNS pravno i statistički ne priznaje utakmice koje je reprezentacija NDH odigrala u tom razdoblju. A mnogi reprezentativci NDH poslije su postali okosnica FK Partizan.
VLADIMIR MINTAS (1912.–1968.)
Vladimir Mintas rođen je 27. lipnja 1912. u Zagrebu, a umro 18. lipnja 1968., također u Zagrebu. Završio je Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je i doktorirao. U prvim mjesecima NDH bio je poglavnikov tajnik, a od srpnja 1941. tajnik poslanstva NDH u Berlinu i voditelj Konzularnog odsjeka. Od 1942. do 1945. bio je nadstojnik Protokola u Ministarstvu vanjskih poslova. Nakon rata, u srpnju 1945., Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je najprije na smrt, ali je kazna preinačena u 20 godina lišenja slobode s prisilnim radom. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški i Srijemskoj Mitrovici, a pušten je na slobodu u travnju 1951. Na osnovi osobne molbe sudski je rehabilitiran 1959. Radio je u Zagrebu kao pravnik, bio je - kako pokazuje njegov dosje u HDA – otvoren i hrabar, dostojanstven protivnik režima, a godinu dana prije smrti dobio je dopuštenje za otvaranje odvjetničkog ureda. Njegova kći Ljerka Mintas-Hodak bila je potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske.
PROCVAT TRŽIŠTA KNJIGA
Rat nema samo negativne učinke. Zagrebački knjižari od njega u travnju 1941. profitiraju. Kažu da je rat utjecao na veću prodaju knjiga. Osobito se dobro prodaju knjižice koje objašnjavaju ovo ili ono ili sve, no ratna literatura nije osobito dobro prodavana.
Ne prodaje se osobito ni pustolovna ni šund-literatura, koja je cvala od 1924. do 1927. godine, ali dosta dobro idu knjige o zakonima i propisima, kao i popularnoznanstvena literatura. Od romana dobro idu "Jadnici" i "Zvonar crkve Notre-Dame" Victora Hugoa, na što dosta utječe i film "Kvazimodo" koji je upravo igrao u Zagrebu. "Općenito", kažu knjižari, "filmovi povoljno utječu na prodaju knjiga."
Tko su kupci? Studenti slabo kupuju knjige, kako kažu knjižari, razlog tome je što baš i nemaju novca, ali još je važnije to što im je od knjige važniji sport. Najbolji kupci knjiga su liječnici, a do sada su uz njih najviše kupovali činovnici. Rat je to malo promijenio, pa su uz liječnike najbolji kupci knjiga boljestojeći radnici, koji najčešće čitaju Zolu, Gorkog, Londona i Čehova.
RASOVI, POGLAVICE, KNEZOVI
Rasovi, poglavice, knezovi - naziv je koji se isprva odnosio na pet utjecajnih ustaša povratnika: Eugena Kvaternika, Antu Moškova, Vilka Pečnikara, Ivana Herenčića i Eduarda Lisaka. Ti su ljudi uživali veliku samostalnost djelovanja i znatan utjecaj na poglavnika jer su bili osobe njegova posebnog povjerenja i bliski suradnici još iz emigracije. Nakon pada Eugena Kvaternika tim se pojmom, uz spomenutu četvoricu, počelo označavati i neke druge ustaške pukovnike, ponajprije Vjekoslava Luburića, Vjekoslava Servatzyja i Rafaela Bobana. Zvali su ih katkad i "pukovnička liga" jer su svi imali visok ustaški čin pukovnika. To je bio elitni, unutarnji Pavelićev krug, iz kojeg je ispao samo Kvaternik.
RIMSKI UGOVORI
Rimski ugovori naziv je za tri sporazuma i Završni zapisnik koje su 18. svibnja 1941. u Rimu potpisali Benito Mussolini i Ante Pavelić, nakon pregovora koji su počeli 25. travnja sastankom Ciana i Pavelića u Ljubljani, a okončani 7. svibnja susretom Mussolinija i Pavelića u Monfalconeu, odnosno Tržiču. Ugovorima je velik dio hrvatske obale i otoka pripao Italiji, a NDH se obvezala da u Drugoj razvojačenoj zoni, jadranskom obalnom pojasu, neće držati mornaricu ni graditi vojna uporišta. Prihvaćena je i talijanska politička, ekonomska i vojna kontrola nad velikim dijelom NDH. Prilikom potpisivanja ugovora delegacija na čelu s Pavelićem svečano je ponudila hrvatsku krunu talijanskom vojvodi od Spoleta, pa se u ugovorima Hrvatska naziva kraljevinom. Ti su sporazumi bili težak udarac za državnu suverenost NDH i izazvali su nezadovoljstvo u dijelu ustaških redova, iako je Pavelić smatrao da je to cijena talijanske potpore novoj državi.
USTAŠKA MLADEŽ, USTAŠKA NADZORNA SLUŽBA, USTAŠKA OBRANA, USTAŠKA VOJNICA I USTAŠKI POKRET
Ustaška mladež osnovana je odredbom poglavnika od 4. studenog 1941. kao dio ustaškog pokreta, a po zakonskoj odredbi u nju se postrojavala cjelokupna hrvatska mladež od 7. do 21. godine života. Dijelila se na ustašku uzdanicu (7.–11. godina), ustaške junake (11.–15.), ustašku Starčevićevu mladež (15.–21.) te sveučilištarce i sveučilištarke. Njome je upravljalo upravno zapovjedništvo na čelu s upravnim zapovjednikom koji je bio izravno podređen poglavniku. Ustaška nadzorna služba bila je posebna policijska služba ustaškog pokreta uspostavljena u lipnju 1941., a tijekom 1941. i 1942. najmoćnija policijska ustanova u NDH. Imala je četiri ureda: Ustaško redarstvo, Ustašku obavještajnu službu, Ustašku obranu i Ustaški osobni ured, a poslije i Ustašku sigurnosnu službu. Ukinuta je 21. siječnja 1943., a njezine su djelatnosti prešle u Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost. Ustaška vojnica bila je ustaška vojska osnovana 10. svibnja 1941. izvan okvira vojne organizacije NDH, a Ustaški pokret bio je revolucionarna nacionalistička organizacija koju je u emigraciji osnovao Ante Pavelić pod nazivom Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija.
LOVRO PLEMENITI MATAČIĆ (1899.–1985.)
Lovro Matačić, čitamo u "Deset dana" pod nadnevkom 4. travnja, dirigira Berlinskom filharmonijom te dobiva vrhunske kritike u Das Reichu. Matačić se ubraja u red vodećih dirigenata stoljeća. Sin je Kolomana pl. Mattachicha, opernog baritona Zajčeva doba. U glazbeni se život uključio još 1908. u Beču kao član dječačkog zbora Wiener Sängerknaben. Studirao je kod Oskara Nedbala i Ivana Herbsta, a karijeru je počeo 1915. kao korepetitor opere u Kölnu. Nakon toga ravnao je operama u Osijeku, Novom Sadu, Ljubljani, Rigi, Zagrebu i Beogradu. U vrijeme NDH bio je vrlo aktivan u Zagrebu; 1941. napisao je popularnu koračnicu "Pjesma hrvatske pobjede" kao i niz sličnih skladbi za vojne glazbene ansamble. Od veljače 1942. bio je umjetnički voditelj zagrebačke Opere, a od kolovoza vrhovni nadzornik svih domobranskih glazbi i zapovjednik glazbenika pričuvnih domobrana članova HNK, koji su davali predstave za vojne garnizone. Imao je čin domobranskog potpukovnika. Stalno je gostovao u Austriji, Njemačkoj i Italiji, a tijekom NDH dirigirao je operama "Carmen", "Parsifal", Rajnino zlato" i "Turandot" te Mozartovim skladbama Ave Verum i Requiem. Prvih dana nakon dolaska partizana sklonio se u stan Dubravka Dujšina, a nova ga je vlast optužila za suradnju s okupatorom i prijateljstvo s moćnicima NDH. Zatočen je u logoru na Kanalu i u vojnom zatvoru u Novoj Vesi u Zagrebu, poslije i u Staroj Gradiški od 10. listopada 1945. do 31. kolovoza 1946. Nakon izlaska iz logora kratko je radio kao korepetitor na Radio Zagrebu, a od veljače 1948. u Skoplju kao dirigent i redatelj. Od 1950. dirigirao je u Ljubljani, od 1952. bio angažiran i u Rijeci, a od 1954. djelovao u mnogim operama u inozemstvu - bio je šef-dirigent Saske državne kapele u Dresdenu i Državne opere u Berlinu 1956., dirigent Opere u Frankfurtu od 1961., a od 1970. šef-dirigent Zagrebačke filharmonije te dirigent i redatelj zagrebačke Opere.
Lovro pl. Matačić u vrijeme NDH bio je vrlo aktivan u Zagrebu; 1941. napisao je popularnu koračnicu "Pjesma hrvatske pobjede" kao i niz sličnih skladbi za vojne glazbene ansamble. Od veljače 1942. bio je umjetnički voditelj zagrebačke Opere, a od kolovoza vrhovni nadzornik svih domobranskih glazbi i zapovjednik glazbenika pričuvnih domobrana članova HNK, koji su davali predstave za vojne garnizone. Imao je čin domobranskog potpukovnika
KRSTO HEGEDUŠIĆ (1901.–1975.)
Uz Krležu, najpoznatiji je štićenik dr. Đure Vranešića, u čiji se sanatorij sklanjao da ga koji pijani ustaša ne prikolje. Rođen je 26. studenog 1901. u Petrinji, a umro 7. travnja 1975. u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, a usavršavao u Parizu. Nakon povratka 1929. utemeljio je grupu "Zemlja", u kojoj je bio tajnik i izlagač na svim izložbama sve do zabrane djelovanja 1935. Istodobno je u Hlebinama vodio školu slikara seljaka, a zbog ljevičarskih istupa bio je uhićivan. Godine 1933. izašla je iz tiska knjiga njegovih crteža "Podravski motivi" sa slavnim predgovorom Miroslava Krleže, koji će Krleži, uz niz drugih tekstova, pokvariti reputaciju u Partiji. Cijeli je život bio vezan za Podravinu i Hlebine, gdje je počeo slikati i odakle je pod njegovim mentorstvom krenulo u svijet hrvatsko naivno slikarstvo. Nakon prisilnog razlaza "zemljaša" putovao je u Prag i drugi put u Pariz, a 1937. postao je nastavnik na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji. U tijeku rata radio je fresko kompoziciju "Hrvatska škola" za palaču bogoštovlja u Opatičkoj ulici, na kojoj je u odijelu Marina Držića portretirao Ivana Generalića. Sudjelovao je na Prvoj i Drugoj izložbi hrvatskih umjetnika u NDH 1941. i 1942. te na izložbama Hrvatske umjetnosti u Berlinu, Beču i Bratislavi 1943. Živeći u strahu od uhićenja zbog nekadašnjih ljevičarskih istupa, prihvatio je zaštitu kardinala Alojzija Stepinca i u tijeku 1944. radio mnogobrojne skice za fresko kompoziciju "Golgota" u crkvi sv. Marije u Mariji Bistrici. Nakon rata imenovan je redovitim profesorom ALU, a od 1950. do smrti vodio je Majstorsku radionicu za postdiplomski studij slikarstva.
ŽIDOVI UZ POGLAVNIKA
Uz Pavelića je tijekom talijanske emigracije bilo i troje ustaša koji su bili Židovi. Najvažniji među njima bio je Vlado Singer, koji će imati tragičnu sudbinu. Vlado Singer, zapravo Vladimir Singer, rođen je 21. listopada 1908. u Virovitici. Na studiju u Zagrebu krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina bio je središnja osoba tajnih nacionalnih skupina među sveučilištarcima; javno je predvodio sveučilištarce u društvu "Kvaternik". U ožujku 1932. organizirao je prosvjede protiv diktature kralja Aleksandra. U ožujku iduće godine pokrenuo je i uređivao Našu grudu, glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije, prve novine izašle u Hrvatskoj u vrijeme diktature. Nakon samo dva broja, u ljeto 1933., otišao je u emigraciju, u Beč. U njegovu stanu 1934. jedno se vrijeme sklanjao i Eugen Kvaternik. Uhićen je u Beču na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na kralja Aleksandra u prosincu 1933.
Nakon šest mjeseci pušten je i otišao u Italiju, gdje je boravio u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon marsejeskog atentata ponovno je uhićen. Bio je povjerenik u Glavnom ustaškom stanu. Jedini je, prema E. Kvaterniku, od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je ostao odan. U Zagreb se vratio u travnju 1941. i u svibnju preuzeo vođenje Osobnog odjela u Glavnom ustaškom stanu. Osnivanjem Ustaške nadzorne službe sredinom lipnja preuzeo je Ured II., obavještajnu službu. U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera II. armate o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje cijele Hrvatske u pet etapa, o čemu je obavijestio državno vodstvo. Kad su komunisti 14. rujna 1941. izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, osumnjičen je zbog navodnih intervencija za neke sudionike diverzije i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je i pogubljen u listopadu 1943. U logoru Jasenovac jedno je vrijeme bio zatočen s Vladkom Mačekom tijekom zime 1941/42., o čemu je ostavio opširan zapis koji je 1945. odnesen u emigraciju. Suvremenici i suradnici opisivali su ga kao vrsnog organizatora, a njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika prema njemu, a ne s odgovornošću za navedenu komunističku akciju.
Osim Singera, u Pavelićevu su krugu bila braća Kremzir. Ljubomir Kremzir rođen je 27. lipnja 1911. u Zagrebu, a umro 10. listopada 1955. u Santiagu de Chile. Sin Jakoba i Feodore rođene Rosenberg, kao trgovački pomoćnik od 1926. bio je član Mladeži HSS-a. Zagrebačka policija uhitila ga je zbog ilegalnog rada i veze s Vladkom Mačekom. U Beogradu ga je 1930. Sud za zaštitu države osudio na šest mjeseci zatvora, ali je nakon sudske rasprave pušten na slobodu zbog vremena provedenog u pritvoru te je s Mačekom otputovao u Zagreb. Nakon 14 dana rješenjem zagrebačke policije od 8. rujna 1930. određen mu je izgon iz Zagreba i internacija u Osijek u trajanju od devet godina. Od posljedica torture u zagrebačkoj policiji liječen je u osječkoj bolnici, odakle je pobjegao za Zagreb. Vezama preko Ante Trumbića i Mačeka uspio se 14. studenog 1930. prebaciti u Mađarsku. Isprva je boravio u ustaškom logoru Janka-puszta, a potom se preko Beča prebacio u Lugano, gdje je vodio ustaški punkt za vezu. Kako ga švicarske vlasti ne bi uhitile, napustio je 1932. Lugano i preselio se u Italiju, gdje je imao čin tabornika. Godine 1937. uhitile su ga talijanske vlasti zbog navodnog pripremanja atentata na predsjednika jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića tijekom posjeta Italiji. Nakon uspostave NDH vratio se 15. travnja 1941. u Zagreb. Isprva je obnašao dužnost tajnika Velike župe Prigorje, potom carinskoga kontrolora pri Glavnoj carinarnici, a bio je i kontrolor pri Glavnoj carinarnici državne riznice u Zagrebu. Za obnašanje te dužnosti imenovan je 29. prosinca 1941. djelatnim ustaškim poručnikom, a 4. travnja 1944. natporučnikom u Poglavnikovoj tjelesnoj bojni. Zahvaljujući visokom položaju, zaštitio je od progona članove svoje uže obitelji; od sedmero braće trojica su bili ustaše. U svibnju 1945. povukao se prvo u Klagenfurt, a zatim u Italiju, gdje je nekoliko mjeseci boravio u izbjegličkom logoru Fermo. Potom je boravio u Trstu, gdje je prebacivao ljude preko jugoslavenske granice. Godine 1946. uhitili su ga Britanci, ali je ubrzo pušten na intervenciju Krunoslava Draganovića. Poslije je otišao u Južnu Ameriku i nastanio se u Čileu. Njegov brat Srećko Kremzir, trgovac, rođen 28. rujna 1905. u Sisku, a umro 14. srpnja 1993. u Zagrebu, iselio se 1933. u Mađarsku i priključio ustaškom pokretu u logoru Janka-puszta. Nakon uspostave NDH vratio se u Zagreb, gdje je obnašao dužnost opskrbnika Glavnog ustaškog stana. Godine 1943. osnovao je poduzeće tekstilnom robom Trajnost, u kojem je imao šestinu udjela. Nakon vojnog sloma NDH uhićen je 20. svibnja 1945., a Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je 21. srpnja 1945. na 15 godina lišenja slobode s prinudnim radom i konfiskaciju imovine. Kaznu je izdržavao do 20. svibnja 1955., nakon čega je radio kao trgovački pomoćnik u Robnome magazinu, gdje mu je bila zaposlena i supruga. Njihov brat Milutin Kremzir, mehaničar, rođen 12. listopada 1906. u Sisku, a umro 27. kolovoza 1941. u Zagrebu, zahvaljujući bratu Ljubomiru bio je nakon uspostave NDH imenovan vozačem ministra bogoštovlja Mirka Puka. Na toj dužnosti ostao je do noći na 23. kolovoza 1941., kad se u "Pick baru" na Trgu bana Josipa Jelačića sukobio s njemačkim časnicima i jednog ranio. Te večeri bio je uhićen, a Pokretni prijeki sud za grad Zagreb osudio ga je 23. kolovoza na smrt. Strijeljan je na istočnom rubu šume Maksimir, na Dotrščini.
BOŽIDAR ADŽIJA (1890.–1941.)
Božidar Adžija rođen je 24. prosinca 1890. u Drnišu, a umro 9. srpnja 1941. u Zagrebu. Gimnaziju je započeo u Splitu, ali ju je zbog protutalijanskih demonstracija 1908. morao nastaviti u Zadru. Pravo je studirao u Pragu, gdje je 1914. i doktorirao. Prve članke objavljivao je u zadarskom Novom listu, a tijekom Prvog svjetskog rata iz Dalmacije, gdje je bio mobiliziran, surađivao je 1918. pod pseudonimom A. Božinski u zagrebačkim liberalnim i socijaldemokratskim časopisima. U Drnišu je izabran za člana Narodnog vijeća, ali je zbog talijanske okupacije otišao u Zagreb. U vrijeme rascjepa u hrvatskoj socijaldemokraciji priključio se desnici; u siječnju 1919. postao je član Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije te urednik stranačkoga glasila Sloboda. Bio je šef Ureda za izbjeglice iz Istre i kraće vrijeme povjerenik za socijalnu politiku u Zemaljskoj vladi. Pokretač je kulturno-prosvjetnog rada zagrebačke Radničke komore, organizirao je obrazovanje radnika, osnovao i upravljao Radničkom čitaonicom i bibliotekom, bio glavni je i urednik Radničke zaštite i Socijalne misli, poslije urednik časopisa Znanost i život te Naših novina. Bio je angažirani socijaldemokratski publicist, istraživao je socijalno radničko zakonodavstvo i jedan je od prvih analitičara fašizma. Godine 1935. pristupio je KPJ i organizirao legalne djelatnosti stranke kroz Glavni inicijativni odbor Jedinstvene radničke stranke, odnosno Stranku radnog naroda, čiji je bio predsjednik. Na osnivačkom kongresu Komunističke stranke Hrvatske 1937. izabran je za člana Centralnoga komiteta. Zbog komunističke aktivnosti uhićivan je više puta; 30. ožujka 1941. uhitila ga je banovinska policija, a nakon uspostave NDH u zatvoru ga je predala ustaškom redarstvu. U svibnju 1941. prebačen je u logor Kerestinec, a s Ognjenom Pricom, Zvonimirom Richtmannom i još šestoricom zatvorenika strijeljan je zbog odmazde u Maksimiru.
