Slaven Kovačević, čovjek koji se ovih dana ponaša kao da mu je netko jutros objasnio što je Predsjedništvo BiH, proglašen je kandidatom Demokratske fronte za “hrvatskog člana” na Općim izborima 2026. Tragično je što kandidat ne odaje dojam da razumije težinu funkcije. Još je tragičnije to što funkcija odavno ne dotiče težinu života. Tragikomično je što se sve to prodaje kao povijesna prekretnica.

Kovačević nije izronio ni iz čega. On je nova epizoda starog žanra. Javnost ga je nedavno gledala kroz slučaj pred Europskim sudom za ljudska prava, gdje je njegova apelacija protiv Bosne i Hercegovine odbačena. Tvrdio je da je diskriminiran jer ne pripada nijednom od tri konstitutivna naroda te zbog izbornog sustava skrojenog po entitetima. Sud mu nije dao za pravo. Država je iz toga izvukla svoju omiljenu pouku: loš sustav zna biti odličan za karijere.

U takvom poretku Kovačević postaje idealan profil. Ne zbog ideje, programa ili hrabrosti. Ključ je u poznavanju mehanike. Tko zna put do kabineta, taj brzo nauči i jezik opravdanja. Oportunizam se ovdje rado pakira u celofan s natpisom “građansko”, pa izgleda kao vrlina. Kritičari ga opisuju kao čovjeka koji koristi sustav da produlji život u sustavu, uz uredan dodatak potpirivanja međunacionalne nervoze. Kad se politika pretvori u budžetsku stavku, narod služi kao scenografija.

Kovačević djeluje pogubljeno na način koji se nagrađuje: što manje jasnoće, to više prostora za projekcije. Danas je “građanin”, sutra “Hrvat”, preksutra savjetnik koji zna gdje se potpisuje putni nalog. U toj igri on nije figura, on je vijak. Učinkovit je upravo zato što ne mora misliti; dovoljno je da pokreće tuđu priču. U tom poslu savjest služi kao ukras, a program kao dekor. Ipak, tema nije Kovačević. On je nebitan. Tema je Željko Komšić, autor cijele matrice. Komšić je četiri mandata proveo kao “hrvatski član” Predsjedništva. Četiri mandata glume, s istim trikom: prodaje se kao “Hrvat iz Sarajeva”, a velik dio Hrvata U BiH u njemu vidi eksponat bošnjačkog nacionalizma, političara koji bi konstitutivnost Hrvata rado sveo na nulu. Ne iz strasti, iz praktičnosti. Lakše je upravljati državom kad se jednom narodu smanji politička težina, a zatim se taj postupak proglasi emancipacijom, kao da je tišina civilizacijski napredak.

Komšićev model školski je primjer zamjene pojmova. “Građansko” se tu ne shvaća kao prostor jednakih prava. Shvaća se kao pravo majoriteta da određuje ritam i granice tuđe legitimnosti. To je nacionalizam u pristojnom rječniku, uz urednu dozu nekakve prividne nadmoći. Cijena ostaje ista: ravnodušnost prema narodu koji nominalno predstavlja. Na tu cijenu pristaje jer mu je vlast važnija od reprezentacije, a simbolika važnija od odgovornosti.

Najpogubnije je što taj obrazac rastače zemlju učinkovitije od separatističkih parola. Separatisti barem kažu što žele. Ovdje se razgradnja odvija uz osmijeh i fraze o “građanskoj državi”, uz ucjenu: tko kritizira preglasavanje, taj je protiv države. Kao da se država brani tako da se jednom narodu uporno objašnjava da je suvišan.

No svaka komšićevska epizoda dođe kao naručena za HDZ. Dok se Sarajevo bavi simboličkim stolcima, Mostar mirno održava stvarne stolove: javna poduzeća, agencije, namještene natječaje, uhljebničke mreže. Komšić je idealan smokvin list: dovoljno iritantan da homogenizira, dovoljno prazan da sakrije ono što boli. Parola “jedinstva Hrvata” tad zvuči uzvišeno, a u praksi često znači jedinstvo kad je riječ o stranačkoj blagajni i sinekurama. Kada dim preuzme pozornicu, reflektori prirodno zaborave backstage.

Tu je i ona neugodna pouka o znakovima: kad se politika svede na simbol, simbol počne izjedati stvarnost. Predsjedništvo je savršen znak, skupo osvijetljen i stalno u kadru. Istodobno, stvarnost se odvija u mraku: redovi pred šalterima, liste čekanja, računi u dućanu, autobusne karte za inozemstvo. U toj svakodnevici nitko ne pita tko je “hrvatski član”. Pita se samo: ima li posla, ima li smisla, ima li budućnosti.

A zemlja? I sama zemlja stoji u redu za autobus. Mladi odlaze, cijene rastu, plaće se tope, mali poduzetnici gledaju kako građevinski baruni režu vrpce na tuđim snovima. Politika u Bosni i Hercegovini skupa je scenografija na kojoj se vježba identitetska dramaturgija, dok se stvarnost seli preko granice. U toj scenografiji svi imaju uloge. Publika plaća ulaznicu porezima, a dobije reprizu.

Zato je Kovačevićeva kandidatura savršeno logična. U tragikomičnoj Bosni i Hercegovini znak je važniji od stvari: fotelja od čovjeka, parola od kruha. Izbori se svode na aukciju identiteta, a pobjednik je onaj tko najglasnije prodaje tuđe strahove. Razlika je samo u tome tko ovaj put nosi kostim “hrvatskog člana” i koliko će puta publika zapljeskati prije no što shvati da nije u kazalištu; to je vlastiti život.