Buduća kraljica imala je dijamante, ali vjenčanicu je morala kupiti bonovima
Princeza je nosila dijamante i udala se pred dvije tisuće uzvanika. Vjenčanje iz bajke preko radioprijenosa pratilo je 200 milijuna ljudi diljem svijeta. Ali za vjenčanicu joj nije bio dovoljan samo novac. Elizabeta, buduća britanska kraljica, trebala je i kupone. Dvije godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata Britanija je zbog nestašice još određivala koliko tko tkanine i odjeće smije kupiti. Čak ni haljina nasljednice prijestolja nije bila izuzeta od pravila koji su obične ljude tjerali da računaju mogu li si određene godine priuštiti novi kaput ili čarape. Racioniranje odjeće uvedeno je 1. lipnja 1941. Kako piše muzej Chertsey koji čuva značajnu zbirku povijesne odjeće, u prvoj je godini svaka osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu dobila 66 kupona, a dodjela je poslije smanjivana. Kupac je morao imati i novac i dovoljan broj kupona za odabrani predmet. Bogatstvo je moglo pomoći da se kupi skuplja stvar, ali kuponi su trebali ograničiti koliko se uopće kupuje. Novčanica i bon imali su različite namjene, jedno je plaćalo, drugo dopuštalo kupnju.
To je značilo da se garderoba planirala kao kućni proračun. Britanski Nacionalni arhiv piše kako je, na primjer, za vunenu haljinu bilo potrebno 11 kupona, za muške hlače osam, a za par čarapa tri. Trebalo je dobro odvagnuti što je nužno, što može pričekati i što će se još jednom zakrpati. U ratnoj ekonomiji tkanina je imala vrijednost koja je nadilazila cijenu na etiketi. Građani su se snalazili kako su znali pa se često i ratna oprema koristila i prekrojavala. Imperial War Museums u objašnjenju izložbe "Fashion on the Ration" navodi primjer haljine djeveruše izrađene od padobranske svile 1945. Slični su predmeti ostali sačuvani i drugdje. Novozelandski muzej Te Papa čuva vjenčanicu Carol Thomas iz 1946., sašivenu od japanske padobranske svile nakon povratka njezina zaručnika iz vojske. Rat je završio, ali nestašice nisu nestale s objavom pobjede. Godina Elizabetina vjenčanja donijela je Britaniji i tešku energetsku krizu. U izvještaju američkih diplomata iz veljače 1947. koji čuva State Department, opisani su prekidi opskrbe električnom energijom industrije i ograničenja za kućanstva zbog manjka ugljena. Zemlja je trebala obnovu, izvoz i proizvodnju, a još se borila s vrlo osnovnim pitanjem kako održati tvornice i domove u pogonu.
U takvu je zemlju 9. srpnja 1947. stigla službena objava zaruka Elizabete i Philipa Mountbattena. Vjenčanje u Westminsterskoj opatiji zakazano je za 20. studenoga iste godine. Kako opisuje Historic Royal Palaces, društvo se nakon rata promijenilo, zemlja je osiromašila, a brak starije kraljeve kćeri mogao se doživjeti kao najava boljih vremena. Javnost je dirnula priča da i princeza za bajkovito vjenčanje treba bonove. Vijest se brzo pročula. Ljudi su se solidarizirali i počeli su joj slati vlastite kupone.
Bio je to dirljiv dar, no nije mogao biti prihvaćen. Buduća povjesničarka i književnica Antonia Fraser, koja je na dan vjenčanja kao petnaestogodišnjakinja bila među okupljenima pred Buckinghamskom palačom, desetljećima poslije prisjetila se u Vogueu: "Dobronamjernim ženama koje su pokušale darovati vlastite kupone oni su vraćeni." Potvrđuje to i službena stranica britanske kraljevske obitelji, na kojoj stoji kako je korištenje tako darovanih kupona bilo nezakonito. Dok su građani nudili vlastite bonove, državne su službe pripremale službeno rješenje. O princezinim kuponima pisalo se mjesecima. Novozelandski Greymouth Evening Star u arhivu ima objavu od 29. srpnja 1947. i izjavu neimenovanog dužnosnika britanskog Ministarstva trgovine: "Shvaćamo da je ovo velika i jedinstvena nacionalna prigoda i tako ćemo je tretirati." Princezi je trebalo odobriti posebnu dodjelu kupona na temelju zahtjeva iz palače, čim se utvrdi koliko će joj trebati za svadbenu odjeću.
Sačuvani parlamentarni zapis otkriva da se o dodjeli raspravljalo i službeno. Zastupnica Leah Manning 22. listopada 1947. pitala je kakvo je posebno povećanje odobreno za kraljevsko vjenčanje i kako će se omogućiti prihvaćanje darova britanske industrije. Odgovorio je tadašnji ministar trgovine Harold Wilson: "Princezi Elizabeti izdano je sto kupona za njezino vjenčanje." Za djeveruše je naveo po 23, a za dječake pratitelje po deset. Kraljevska potrošnja tkanine bila je očito stvar javnog pitanja. Naveo je da je princeza zatražila da vjenčani darovi budu ograničeni opsegom, u skladu s "tadašnjim teškim prilikama". Ulazak u brak nasljednice prijestolja trebao je biti svečan, ali javno je trebalo pokazati svijest o okolnostima u kojima žive drugi. Pisma s darovanim kuponima pripadala su istoj osjetljivoj ravnoteži: Ljudi su željeli sudjelovati u veselju, no pravila su vrijedila i kada je namjera bila velikodušna.
Zadatak izrade vjenčanice dobio je Norman Hartnell, modni kreator koji je već poznavao kraljevski ukus. Njegova veza s obitelji sezala je do vjenčanja vojvode i vojvotkinje od Gloucestera 1935. Tada je osmislio ružičastu vjenčanicu i haljine za djeveruše među kojima su bile Elizabeta i njezina sestra Margaret. Princezina majka toliko je cijenila njegov rad da mu je povjerila izradu svadbenih haljine za obje kćeri.
Hartnell sam nije potjecao iz aristokratskog svijeta za koji je stvarao. Prema London Museumu, odrastao je u južnom Londonu kao sin vlasnika puba. Vlastiti je posao otvorio u Mayfairu 1923., a iskustvo s kazališnim kostimima pretvorio je u smisao za odjeću. Odijevao je bogate klijentice, glumice i kraljevske žene. Razumio je da svečana haljina pred publikom govori prije nego što njezina vlasnica izgovori ijednu riječ. Poznavao je, međutim, i drugu stranu britanskog odijevanja. Za vrijeme rata država je angažirala njega i druge vodeće dizajnere da osmisle praktične modele u skladu s ograničenjima tkanine i ukrasa. London Museum opisuje taj pokušaj da se i racionaliziranoj odjeći sačuva privlačnost. Čovjek koji je sada trebao odjenuti princezu u luksuz prije toga je sudjelovao u projektiranju odjeće za zemlju koja je morala štedjeti. Za kraljevsku je mladenku poslao više prijedloga. Royal Collection Trust navodi da je jedan od njegovih 11 nacrta odobren u kolovozu, manje od tri mjeseca prije ceremonije. Inspiraciju je pronašao u Botticellijevu "Proljeću". Cvijeće, rast i obnova odgovarali su poruci koju je vjenčanje trebalo prenositi nakon ratnog razaranja. Haljina je bila od satena duchesse boje bjelokosti, naručenog od škotske tvrtke Winterthur. Imala je pripijen gornji dio, duge rukave, srcolik izrez i dugu suknju. Vez je uključivao bisere, kristale, srebrnu nit i aplikacije tila. Hartnell i glavna vezilja Flora Ballard raspored su motiva razrađivali na prozirnom papiru. Motivi su, prema njegovim riječima koje prenosi Royal Collection Trust, morali biti složeni "poput buketa". Haljina se čuvala od znatiželje. Hartnell je navodno pobijelio prozore radne prostorije kako znatiželjnici ne bi virkali unutra. Pojedinosti su ipak procurile. Izrada je završila tako kasno da je odjeća u Buckinghamsku palaču dostavljena tek uoči vjenčanja.
Na dan vjenčanja ni kraljevski nakit nije bio pošteđen problema. Okvir dijamantne tijare puknuo je pri stavljanju i morao je biti brzo popravljen. Kako opisuje britanski Vogue, draguljar je uz policijsku pratnju odnio tijaru u radionicu na hitan popravak. Elizabeta se nezgode prisjetila desetljećima poslije, u razgovoru s Kate Middleton. "Kopča, za koju nisam ni znala da postoji, odjednom je popustila", opisala je. Vraćena je na vrijeme za ceremoniju pa je princeza ipak mogla nositi odabrani obiteljski nakit. Uz haljinu ukrašenu s oko 10.000 sitnih bisera, uvezenih iz Sjedinjenih Država, Elizabeta je nosila i dvije povijesne biserne ogrlice. U Westminsterskoj opatiji je bilo oko 2000 uzvanika. Zbog poslijeratne štednje postavljeno je vrlo malo dodatnih sjedala. Ukrašavanje grada također je bilo ograničeno, ali ulice su se napunile gledateljima. Elizabeta je stigla s ocem, kraljem Georgeom VI., u državnoj kočiji. Ljudi su poslije dočekali i izlazak mladenaca na balkon Buckinghamske palače. Prema kraljevskoj obitelji, BBC-jev radijski prijenos slušalo je oko 200 milijuna ljudi diljem svijeta. Haljina je poslije izložena u palači St James’s, a zatim je putovala britanskim gradovima. Dan nakon vjenčanja je u opatiju vraćen i svadbeni buket te je položen na Grob neznanog ratnika. Tu je tradiciju na vlastitom vjenčanju započela Elizabetina majka.
Bonovi za odjeću u Britaniji ostali su obvezni do ožujka 1949., gotovo četiri godine nakon završetka rata. Ministar trgovine Harold Wilson ukidanje racioniranja objavio je u parlamentu 14. ožujka, a odluka je stupila na snagu sljedećeg dana. Odjeća se ponovno mogla kupovati bez kupona, premda nestašice pojedinih proizvoda nisu odmah nestale. Elizabetina vjenčanica sačuvana je u britanskoj Kraljevskoj zbirci. Trenutačno je izložena u Kraljevoj galeriji uz Buckinghamsku palaču u Londonu, na izložbi "Queen Elizabeth II: Her Life in Style", priređenoj u povodu stote obljetnice njezina rođenja. Zbog velikog zanimanja publike izložba je produljena do 18. travnja 2027.