U jednom intervjuu Svetozar Vukmanović Tempo - nekonvencionalni stari partizan, jedan od Titovih bližih suradnika, prisjetio se tragične zgode iz doba vojevanja.

“Teška srca ispričat ću vam tragediju jedne 23-godišnje djevojke. To je bila divna, plemenita, čestita skojevka i komunistica, članica Pokrajinskog komiteta za Kosovo. Ona je u partizanima zanijela dijete i, najvjerojatnije u očaju, ubojstvom djeteta, u vlastitim očima i očima suboraca, pokušala se opravdati. Drugovi su je strijeljali: ispitna komisija je utvrdila da je ubila vlastito dijete. Kao što vidite, životom je platila ljubav iz koje je trebalo da se rodi novo biće”, rekao je Tempo i dodao: “I danas, poslije toliko vremena, kad se sjetim ove djevojke, osjećam i gorčinu i tugu, i ne mogu da objasnim sebi kako je nešto najljepše u životu odvelo u smrt jednu divnu mladost”.

Partizani, komunisti, bili su od strane idejnih i bezidejnih protivnika prikazivani kao razulareni poligamisti i fanatici slobodne ljubavi. U tome je bilo nekog temelja u ranim fazama ruske revolucije. Boljševici su prvi u svijetu dekriminalizirali homoseksualnost i dopustili abortus na zahtjev. Ukinuli su i sudski razvod - bilo je dovoljno da jedan supružnik pošalje pismo ili razglednicu matičnom uredu da više nije u braku s partnerom, pa da se brak smatra poništenim. Sva su djeca, bračna i izvanbračna, zakonski izjednačena. Bilo je takvih iskakanja puno -Aleksandra Kolontaj, jedina žena u boljševičkoj vladi, lansirala je “teoriju o čaši vode” - po toj teoriji, brak je forma vlasništva, eksploatacije, a seksualnu potrebu bi trebalo zadovoljavati jednostavno kao što se ispija čaša vode. Uveden je koncept “crvene ljubavi”, koji je doveo do stvaranja seksualnih komuna u Moskvi.

No vrlo brzo su se osjetile neželjene posljedice te slobode ili razularenosti. Masovno širenje spolnih bolesti i rast broja napuštene djece na ulicama zaustavili su taj nevjerojatni proces, raritet svjetske povijesti. “Naravno, žeđ se mora ugasiti. Ali hoće li normalan čovjek u normalnim okolnostima leći u blato i piti iz lokve? Ili iz čaše čiji je rub zamazan usnama mnogih drugih”, rekao je Lenjin Klari Zetkin komentirajući teoriju Kolontajeve.

Energiju mladih ne treba trošiti, rasipati, na seks, smatrao je Lenjin, nego na borbu protiv kontrarevolucije, protiv “bande”. Staljin je taj proces rekonzerviranja društva dovršio. Kao što je poznato, on je do 1928. dijelio vlast s raznim članovima Politbiroa, dok ih nije sve eliminirao (a većinu i pobio), a sve radikalne elemente seksualne revolucije potom je rekriminalizirao. Sovjetski psihijatar Aron Zalkind izdao je novi erotski kanon poznat pod nazivom “Dvanaest seksualnih zapovijedi revolucionarnog proletarijata”. Bio je nalik na crkveni, jednako rigidan. Seksualni život, propisao je dr. Zalkind, ne smije početi prerano. Prije braka je poželjna apstinencija. Seks je dopušten samo na temelju duboke, klasno svjesne drugarske ljubavi. Česta promjena partnera strogo je zabranjena. Staljin je abortus i homoseksualnost vratio u popis kažnjivih djela, i tako je ostalo sve do kraja sovjetske ere, a među jugoslavenskim partizanima puritanska se etika, kako se vidi iz Tempove priče, razvila do razmjera fanatizma. No nisu baš svi bili fanatici askeze.

Pred sam početak rata, zagrebačka skojevka Vanda Novosel uočila je čudnu pojavu među drugovima komunistima. Titova žena Herta Haas bila je trudna, ali ne samo ona.

“Pepca Kardelj je bila u drugom stanju, Končareva žena je bila u drugom stanju - mislila sam kako se usude? Pa sutra je rat, zaboga! A kad sam bila nešto starija, shvatila sam da je to nešto nagonski, da to nije odluka, već je ljudski rod tako stvoren da mora osigurati nastavak vrste”, prisjetila se u Zafranovićevoj seriji “Svjedoci testamenta”.

Herta je rodila sina u okupiranom Zagrebu, dok je Tito za to vrijeme bio s Davorjankom Paunović Zdenkom, svojom životnom ljubavi, o kojoj je bio fatalno ovisan.

“Kad sam došla u Vrhovni štab, situacija mi je bila posve jasna”, prisjetila se Vanda Novosel, koja je iz Zagreba otišla u partizane, i dodala: “Revoltiralo me to - nas u gradovima ubijaju, a oni se tu žene s novima. Ne mislim tu samo na njega. Kad sam prolazila i vidjela njegov (Titov) krevet, širi nego što je trebao biti, i vidjela Zdenku, sve mi je odmah bilo jasno...”.

Herta je neko vrijeme bila u ustaškom zatvoru na Trgu N (Trg žrtava fašizma). Pokušala se ubiti rezanjem žila, ali nije uspjela. Tito ju je razmijenio u istom paketu s Andrijom Hebrangom, policajci nisu znali da mu je ona žena. Titov sin za to je vrijeme bio kod nekog ustaše, koji je u biti bio komunist. Stevo Krajačić brinuo se o malom. No kad je Herta došla u partizane, odmah je shvatila ono što je razumjela i Vanda Novosel, da Tito ima drugu. Kako reče već spomenuti Dedijer, sebi su dozvoljavali ono što su drugima propisima zabranjivali. Sličan je moral kanoniziran i u ustašama: ustašu kojega bi uhvatili u ljubovanju nisu strijeljali, nego slali u prekomandu, podalje od djevojke. Za to vrijeme je dr. Ante Pavelić imao dvije ljubavnice, ženu i ispovjednika, nekoga Dionizija Juričeva, koji mu je valjda praštao grijehe.

Herta Haas je, zgrožena Titovim ponašanjem, odlučila nakon Zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 1943. otići sa slovenskom delegacijom. Broz ju je pokušao zadržati.

“On je rekao: nikakvog razloga nemaš da ideš u Sloveniju. Među nama se ništa nije promijenilo. Poslije rata ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Ali ja sam, kao žena, osjećala da to više nije tako: to da se on zbližio sa svojom sekretaricom, to je svaki posljednji kurir u Vrhovnom štabu znao”, rekla je Herta Mirjani Šuvar i Lordanu Zafranoviću.

Milovan Đilas uvjeren je da je to Tito napravio zbog nezadovoljstva ljudi u svojoj okolini koje je otvoreno iritirao njegov, za partizanske pojmove, neobuzdan ljubavni život. Da se odlučio za Hertu, a ostavio Zdenku, taj bi događaj mogao biti kap koja bi prelila čašu strpljenja njegovih suboraca. U tom bi ga slučaju možda doista izbacili iz Partije. No Tito je - kao što će to već raditi u životu - igrao na dva razboja. Kad su Slovenci krenuli kući, nije obavijestio Hertu. Želio ju je zadržati i očuvati miroljubivu aktivnu koegzistenciju i s njom i sa Zdenkom. Ali naletio je na tvrd orah. Herta je na doručku, prvoga dana nakon Zasjedanja AVNOJ-a, vidjela da više nema nikoga iz slovenske delegacije, s kojom je trebala otići. Poludjela je.

TIANANMEN Tko je čovjek ispred tenka?

“Kao furija sam uletjela kod Tita! Nije me bilo briga za stražu ni za bilo koga. ‘Slovenci su otišli’, rekla sam. ‘Otišli, pa što’, rekao je on. ‘Pa jesi mi obećao da ćeš još jednom o tome razgovarati sa mnom.’ ‘Pa rekao sam ti da se neću složiti s tim da ideš.’ Ja sam rekla da hoću da idem. ‘Ne ideš.’ ‘Idem...’ I onda, na kraju, iznerviran vikne: ‘Ajde, ako već misliš da moraš da ideš, idi. Nazvat ću Mrkonjić Grad i zaustaviti Slovence da te sačekaju, a tebi ću dati kola’. Ja sam riješila da prekinem to mrcvarenje i naprosto sam otišla. Osobno sam mislila da je to točka. Ja sam riješila da je to gotovo i više se iz Slovenije nikad nisam javila.”

Tito je nakon toga nastavio ljubav sa Zdenkom, on nije imao običaj dugo patiti. Randolph Churchill opisao je njegovu pećinu kao mjesto “nalik na ljubavno gnijezdo kurtizane”, dok su partizani oko drvarske pećine često slušali ljubavne uzdahe Tita i Davorjanke Paunović Zdenke.

Osim Tita, Hebrang, Đilas, Kidrič i Kardelj (osim kad su Marjeta Kidrič i Pepca bile u zatvoru) u partizanima su živjeli sa ženama. Aleksandar Ranković je bio s prvom ženom dok nije poginula, da bi potom nastavio živjeti s mladom Slovenkom, budućom suprugom. Ivo Lola Ribar i zaručnica Sloboda Trajković trebali su se vjenčati u jesen 1941. godine, no rat ih je razdvojio. Sekretar SKOJ-a, sin predratnog, ratnog i poslijeratnog predsjednika jugoslavenske skupštine, dr Ivana Ribara, Lola je iz partizana poslao Slobodi emotivno, ljubavno političko pismo. Na nesreću, pismo je presreo Gestapo. Sloboda, njezini roditelji, brat i sestra nakon toga su uhićeni, a kako nisu željeli odati Lolino boravište, cijela je obitelj ugušena u plinskoj komori logora Banjica. Lola je poginuo nedugo nakon toga, 1943. godine, kao i njegov brat Jurica. Ivan Ribar u kratkom je roku ostao bez oba sina. Supruga Titova biografa Vladimira Dedijera, Olga, bila je šefica kirurške ekipe Druge proleterske divizije, stalno izložena teškim operacijama na terenu pod bombama. Tijekom bitke na Sutjesci 1943. teško je ranjena u ruku. Odbila je amputaciju kako bi mogla nastaviti liječiti druge ranjenike, da bi uskoro podlegla infekciji i preminula u strašnim mukama.

Kako su drugi partizani gledali na ljubav? Svetozar Vukmanović Tempo je ispričao i svoj slučaj.

“Bio sam sa svojom sadašnjom suprugom Milicom u vrijeme rata u istom štabu u Makedoniji. Međutim, to mi je zaista strahovito smetalo, jer tu sam bio da se borim, a ne da vodim ljubav. Bilo je teško, trebalo je u svakom pogledu biti primjer običnom borcu. Priznajem, volio sam da budem u Miličinoj blizini, ali sam i strahovao da drugi to ne primijete, ne pomisle kako vodim dvoličan život. Zbog toga sam, iako svjestan toga šta činim, ubijedio Milicu da pređe u Srbiju, da se razdvojimo do kraja rata, kad ćemo se vjenčati. Ta mi je, da tako kažem, žrtva, bila prirodna tad, iako danas shvatam da sam tako mogao da uništim našu ljubav. Ali to je bila svjesna žrtva”, rekao je Tempo

Na pitanje je li ljubav u partizanima bila zabranjena, rekao je kako je to bilo “osjetljivo pitanje”. Osjetljivo znači da je moglo biti tumačeno i ovako i onako. Seksualna uzornost promovirana je, načelno, kao temeljna partizanska vrijednost. Komunističko vodstvo nastojalo je stvoriti sliku moralno besprijekornih boraca, prvenstveno kako bi pridobili povjerenje konzervativnog seoskog stanovništva preplašenog pričama o moskovskim komunama i incestuoznim sklonostima komunista. Za erotske prekršaje, neopreznost ili prenošenje spolnih bolesti kazne su u ranim fazama rata nerijetko bile rigorozne - uključujući i strijeljanje pred strojem kako bi se održala disciplina i moral vojske. Trebalo je narodu pokazati kako su partizani spremni na sve vrste žrtava. No ni to nije bilo bez posljedica. U knjizi “Partizani” slovenski povjesničar Joža Pirjevec opisao je traume do kojih je među partizanima - ali južnjacima - dovodila apstinencija.

“U Sloveniji nije bilo traumatskih poremećaja kod partizana i partizanki kao u drugim jugoslavenskim dijelovima. Spolni tabu kod slovenskih partizana nije bio tako drastičan kao u južnim krajevima. To je zato što su se, narodski rečeno, slovenske partizanke i partizani više seksali, a za druge u Jugoslaviji, za njih se govorilo da su fanatični i neuračunljivi likvidatori upravo radi pretjerane seksualne apstinencije koju su u tom pogledu nametali komunisti”, napisao je Pirjevec.

AUTOBIOGRAFIJA Htjeli su ga ubiti i izazvati rat s Amerikom. Moćan čovjek mrzio je Chaplina

No vremenom je stega popuštala, to više što se išlo dalje prema vrhu pokreta. Od 1942. do 1945. godine uveden je institut “partizanskog braka”. Parovi koji bi se zaljubili morali su tražiti službeno dopuštenje od komandanta odreda ili političkog komesara. Ako bi odobrenje dobili, par bi se “vjenčao” pred strojem ili partijskim komitetom. Mladenci su bili u iznošenim uniformama, često punim zakrpa, s puškama preko ramena. Prstenje se nije nosilo jer ga nisu imali gdje kupiti, a zlato se smatralo buržujskim luksuzom. Organizirali bi skromnu večeru od onoga što su imali, komad kukuruznog kruha, malo prepečene slanine ili rakije. Svadba bi završila pjevanjem partizanskih pjesama i plesanjem kozaračkog kola. Nakon vjenčanja par nije dobivao privatnost. I dalje su spavali u zajedničkim prostorijama, zemunicama ili na snijegu s ostalim borcima. Dobili bi tek sitne povlastice, poput dopuštenja da tijekom marša hodaju jedno uz drugo ili budu raspoređeni u istu četu.

Još se jedan Titov partizan u to vrijeme zaljubio. Ankica Žumbar je u svibnju 1944. prekinula hotelijersku školu u Zagrebu i otišla u partizane, u Čazmu. Tamo je radila u ugostiteljskom odjelu, kad je upoznala Franju Tuđmana. Ankica je imala 18, a Franjo 22 godine. U memoarima se prisjetila kako je Franjo bio iznimno ozbiljan i odgovoran za svoje godine. Bio je svjestan da u vihoru rata nema previše vremena za romansu, no privlačnost je bila trenutačna i obostrana pa su se, takorekuć odmah po završetku rata, vjenčali, na Dan mladosti, 25. svibnja 1945. Prema svemu sudeći, vjenčanje je bilo masovni obred, iako je Tuđman kasnije tvrdio da se oženio individualno i već tad kao nacionalno svjesni Hrvat. Kako se bližio kraj rata, veselje se širilo na sve strane, pa je i puritanski moral uzmicao pred energijama života. Tuđman je u veljači 1945. putovao u Beograd preko Mađarske, a uz njega su putovale i drugarice u visokoj trudnoći - supruge budućeg generala Ivana Šibla, generala Ivana Rukavine i Daneta Livade. To će reći da su još 1944. stupili u vezu. Tuđman u Beogradu primjećuje i drugu pojavu.

“Kad sam kao ‘junac’ došao u tek oslobođeni Beograd (u veljači 1945.), imao sam što vidjeti: mlade partizanke (a i cure koje nisu bile u uniformi) navalile su na mlade oficire da je bila milina”, rekao je svom biografu Darku Hudelistu i nastavio: “U Beogradu je to, uostalom, tradicija. Ja sam, međutim, za razliku od drugih Hrvata koji su se odmah ‘svjesno’ oženili domaćim Srpkinjama otišao po svoju Ankicu u Zagreb i doveo je u Beograd! I to je, eto, razlika između mene i drugih”.

Značajan broj partizanskih brakova raspao se odmah po završetku rata. Borci koji su u šumi sklopili brakove iz strasti ili usamljenosti, u miru su otkrili goleme kulturološke i obrazovne razlike između sebe. Pojavio se i problem “dvostrukih brakova” jer su se mnogi zapovjednici u miru vratili zakonitim ženama koje su ih čekale u selima, dok su partizanske supruge ostale napuštene.

Najveća seks-afera među komunistima nastupila je poslije rata, i to u izravnom radijskom prijenosu. Takav skandal nije zabilježen nikad u cijeloj poslijeratnoj povijesti ovih prostora. U dvorani zagrebačkog Studentskog centra Partija je 1952. održavala Šesti kongres.

Usred kongresa je Titov general, neko vrijeme i šef kabineta, Ljubodrag Đurić s govornice optužio Petra Stambolića, neko vrijeme jugoslavenskog premijera, da je - ljubavnik njegove žene. Dvoranom su se prolomili uzvici. Malo je tko među 2000 delegata mogao povjerovati što se događa. Petar Stambolić u radnom se predsjedništvu kongresa ukočio kao Lenjinova mumija. General Đurić uperio je prst u njega. Stvar je prekinuo Tito. “Zaustavite tog luđaka!”, povikao je Tito. Budući da je Tito zaboravio isključiti mikrofon, njegovu prijetnju čuli su milijuni građana u izravnom radio prijenosu. General Đurić uhićen je istog dana. Bila je to, ponovimo, 1952. godina - pokušajmo zamisliti da se to događa danas, u slobodnom društvu, višestranačkom sustavu! Iza ove afere valjala se politika...

“Nakon medenoga mjeseca šef Titova kabineta odjednom je počeo primjećivati ‘crvenu buržoaziju’ po državnim vilama, zlatni escajg i diplomatski magazin uvezene odjeće. Kao vrhunac odnarođene potrošnje državne imovine, njegova žena priznala je kako već godinama održava seksualnu vezu s Petrom Stambolićem, koja je dovela do njezine trudnoće. Stambolić je prezentiran kao pohotnik koji konzumira poveći harem tuđih supruga. Priču je Đurić prenio samom Titu, koji je Rankovića zadužio da ispita činjenično stanje. Istina da je šef Udbe stao na Đurićevu stranu (sređujući pobačaj njegove žene), ali je Tito odbio Stambolićevo smjenjivanje. I tako je Đurić, u najdubljem uvjerenju da uživa apsolutnu drugarsku potporu najplemenitijih izdanaka revolucije, samoinicijativno izašao za kongresnu govornicu računajući na popravak kodeksa časti i dužnosti”, stoji u jednoj analizi Đurićeva slučaja.

“To je bio tragičan dokaz erozije partizanskog morala. Tito je u bijesu to nazvao ‘užički jebhoz’. Ovaj naziv je iskovao adaptacijom dva izraza - kolhoz i sovhoz ili sovjetsko državno poduzeće, koji će se pretvoriti u jebačko poduzeće - jebhoz”, piše Titov biograf Vladimir Dedijer.

Afera je, dakako, imala i političke posljedice. Tito je u Srbiji dobio još jaču podršku Petra Stambolića, liberala, dok je tvrđa komunistička struja doživjela poraz. Istinu o “užičkom jebhozu” Đurić je ispisao u memoarima koji su objavljeni 1988. godine. Nakon toga je uzeo pištolj, Titov dar, i prostrijelio si glavu.