Gospođa Vedrana je najtužnija državna tajnica. Znamo i zašto
Vedrana Šimundža Nikolić nekoć je bila među najutjecajnijim osobama u Ministarstvu pravosuđa, posebno otkad je preuzela funkciju državne tajnice za kazneno pravo. To je mjesto rezervirano za one koji su “u igri” - utječu na izmjene kaznenih zakona i sudjeluju u svim važnijim reformama. Bila je uvijek u središtu pozornosti, često predstavljana kao stručnjakinja za krupne pravosudne teme. Međutim, sve se promijenilo čim je novi ministar Damir Habijan preuzeo ministarstvo od Ivana Malenice.
Umjesto nastavka dosadašnjeg statusa, Šimundža Nikolić brzo je maknuta s mjesta gdje se odlučuje o sudbinama zakona i prebačena na, u birokratskim standardima, sporedni kolosijek - resor zatvorskog sustava. Iako nitko neće reći da je vođenje zatvora bezazleno, svi u ministarstvu znaju da su tu teme obično operativne prirode, daleko od glavnog utjecaja i razvoja pravosuđa. Ukratko, riječ je o klasičnoj degradaciji. Nije tajna da je Šimundža Nikolić nezadovoljna novim zaduženjima. Od odlučivanja o kaznenoj politici i bitnim zakonima svedena je na administraciju vezanu uz pretrpane kaznionice, zatvorski inventar i svakodnevne probleme sustava. Osim toga, njezino imenovanje, premještaj i nezadovoljstvo nisu jedini razlog zašto ulazi u medijske naslove.
Ne treba zaboraviti niti poznatu aferu s državnim stanom. Cijeloj priči dodaje gorčine to što je dobila na korištenje državni stan na koji zapravo prema propisima nije imala pravo - kvadratura je, naravno, bila veća od propisane. Skandal je glasno odjeknuo u javnosti i Saboru, ali na kraju je sve završilo tipično po hrvatski - bez stvarne odgovornosti ili posljedica. Lokalno se često šaputalo kako za “posebne” uvijek ima iznimki i rješenja. Danas Šimundža Nikolić, još s titulom državne tajnice, radi daleko od glavnih odluka i ozbiljnih utjecaja. Upućeni tvrde kako joj nije jasno zašto je se na ovaj način “sklonilo” - pogotovo zato što je do jučer bila među ključnim igračima, a sad praktički “čeka dan” i popunjava papirnate izvještaje o zatvorskoj populaciji. Novi ministar za sada ne pokazuje previše interesa vratiti bivše povjerenike i povjerenice bliže središtu moći.
Cijela situacija postaje klasičan primjer kako u državnoj upravi sve vrijedi “dok vrijediš”, a kad dođe nova postava, važne su samo njihove karte. Umjesto moći i prestiža, ostaje tek sjećanje na prostorije u kojima su se krojile pravosudne promjene - danas zamijenjene statistikama o pretrpanosti ćelija i standardima higijene. Ukratko, tipična priča iz domaćeg birokratskog labirinta: trenutačna moć - trajno prolazna, a svaka pozicija privremena.