Kad je u Bostonu 16. prosinca 1773. John Hancock, jedan od potpisnika Deklaracije o neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država, organizirao bojkot kineskog čaja koji je u Ameriku uvozila Velika Britanija preko Istočnoindijske kompanije, vjerojatno nije ni slutio da će taj potez promijeniti tijek povijesti. Nakon dugotrajnog bojkota čaja, Istočnoindijska kompanija je zapala u dugove, a goleme zalihe čaja su propadale, jer mu je cijena bila viša od jeftinog krijumčarenog čaja koji se uvozio na crno, bez poreza. Britanska je vlada izglasala Odredbu o čaju kojom je dopustila Istočnoindijskoj kompaniji da čaj prodaje po cijeni nižoj od one na crnom tržištu, što je dovelo do pobune: nezadovoljni takvom politikom građani Bostona popeli su se na tri britanska broda koji su uvozili čaj i svu zalihu pobacali u more. Incident je bio poticaj cijeloj američkoj populaciji za suprotstavljanje Britancima, a to je naposljetku dovelo do Američkog rata za nezavisnost.

Povijest je puna sličnih paradoksa. Početak kraja velikog sovjetskog imperija mnogi vežu uz prijelomnu 1985. godinu i za dva naizgled banalna događaja koji su se pokazali presudnima. Prije ravno četrdeset godina na čelo Sovjetskog Saveza došao je Mihail Gorbačov, kojega je britanski povjesničar Ian Kershaw u svojoj studiji “Osobnost i moć” uvrstio među dvanaest državnika, “graditelja i razaratelja moderne Europe”, koji su presudno utjecali na povijest europskog 20. stoljeća, s Lenjinom, Mussolinijem, Hitlerom, Staljinom, Churchillom, De Gaulleom, Adenauerom, Francom, Titom, Thatcher i Helmutom Kohlom. Do 1990., do raspada Sovjetskog Saveza, Gorbačov je važio kao jedan od najvećih državnika 20. stoljeća. Te godine, kad se već naslućivao raspad sovjetskog imperija, sve se iz temelja promijenilo. Gledano iz zapadne perspektive, Gorbačov je zaslužan za kraj Hladnog rata, dok je za građane bivših sovjetskih satelita u Istočnoj Europi predstavljao osobu koja je pridonijela njihovu oslobađanju od četrdesetogodišnje sovjetske hegemonije. U Sovjetskom Savezu percepcija Gorbačova bila je drugačija. Dok je na Zapadu njegova popularnost rasla, u njegovoj zemlji počela je opadati, ali tek 1990. Do tada je i u Sovjetskom Savezu bio popularan vođa. Kad je 1991. napustio dužnost, piše Kershaw, njegov ugled u Sovjetskom Savezu bio je do kraja srozan: “Doživljen je kao čovjek koji je uništio Sovjetski Savez. Kako god prosuđivali njegov učinak, Gorbačov ostaje jedna od najvažnijih europskih ličnosti druge polovine 20. stoljeća”.

Uspon Gorbačova - najmlađi član Politbiroa

Gorbačov je rođen 1931. u siromašnoj seljačkoj obitelji, u stavropoljskom okrugu na sjevernom Kavkazu i relativno brzo se uspeo u vrh sovjetskog režima, nakon što ga je Leonid Brežnjev postavio za partijskog šefa stavropoljske regije. Njegov meteorski uspon nastavljen je kad je pozvan u Moskvu, gdje je 1980. postao najmlađi član Politbiroa. Generalni sekretar Politbiroa postao je u ožujku 1985., kad je Sovjetski Savez bio politički i ekonomski oslabljen. Imao je pedeset četiri godine i samo je Staljin, s 43 godine, bio mlađi kad je postao generalni sekretar. Gorbačov je, čim je zasjeo na čelo Sovjetskog Saveza, pokrenuo radikalne strukturalne reforme, poznate pod nazivom “perestrojka” (rekonstrukcija). Jedna od najkontroverznijih mjera donesenih u sklopu reforme bila je djelomična zabrana prodaje alkohola, poznata pod nazivom “suhi zakon”. Cijene votke, vina i piva bile su podignute, a njihova prodaja bila je ograničena količinom i dobom dana. Ljudi koji su bili zatečeni pijani na poslu ili u javnosti bili su kažnjavani. Gorbačov nije bio prva osoba koja se zabranama pokušavala boriti protiv pošasti alkoholizma, koji je kroz povijest postao endemska bolest ruskog društva. Prvi zakon u tom smislu donesen je u carskoj Rusiji 1914. godine. Zakon je ograničio prodaju votke samo na restorane. Uveden je početkom Prvog svjetskog rata pod pretpostavkom da će spriječiti alkoholizam među vojnicima. I ostale zemlje koje su sudjelovale u Velikom ratu, Velika Britanija, Francuska i Njemačka, uvele su određena ograničenja na alkoholna pića, ali je samo Rusija u potpunosti zabranila njegovu maloprodaju. Zabrana je nastavljena i tijekom Oktobarske revolucije i građanskog rata koji je uslijedio. Ukinuta je tek 1925. godine, kad se komunistički režim učvrstio na vlasti. Gorbačovljeva prohibicija bila je iznimno uspješna: dovela je do pada kriminaliteta i porasta očekivanog životnog vijeka sovjetskih građana, no ekonomski je predstavljala veliki udarac za državni proračun. Smatra se da je država izgubila oko 100 milijardi rubalja, koje su završile na crnom tržištu.

PUTINOVA PRIJETNJA Ekspert za rusko nuklearno oružje: 'Samo Zlatna kupola može zaustaviti Burevestnik'

Aleksej Navaljni, ruski oporbeni političar, poznat kao najveći protivnik režima Vladimira Putina, koji je u kolovozu 2020. hospitaliziran zbog teškog stanja nakon što je bio otrovan novičokom, u svojoj postumno objavljenoj memoarskoj knjizi “Patriot” piše o “suhom zakonu” kao o jednom od presudnih događaja koji je doveo do raspada Sovjetskog Saveza. (Navaljni se u siječnju 2021., nakon liječenja u Njemačkoj, vratio u Rusiju, gdje su ga zadržali pod optužbom za kršenje uvjetne kazne.

Njegova uvjetna osuda zamijenjena je zatvorskom. Preminuo je iz nepoznatih razloga 16. veljače 2024., tijekom služenja kazne.) Navaljni alkoholizam, koji naziva “čudovišnim opijanjem koje već stoljećima uništava ruski narod”, vidi kao jednu od najvažnijih karakteristika ruskog mentaliteta. Navaljni smatra kako je Gorbačov počinio katastrofalnu pogrešku kad je pokrenuo inicijativu protiv konzumacije alkohola: “Od sedamdesetih je godina SSSR bio u kandžama duge krize s alkoholom. Neki istraživači nagađaju da je gotovo trećina ukupnih smrti bila izazvana alkoholom. Opijanje je postalo ako ne već kulturna norma, onda u potpunosti uobičajena pojava. Vlasti jesu naposljetku uspjele smanjiti stopu konzumacije alkohola. Prema službenim statistikama, prodaja alkoholnih pića po glavi smanjila se za 60 posto.

U stvarnosti je ta brojka bila manja jer je statistika ignorirala brlju. No relativni uspjeh prve kampanje koštao je Gorbačova sve podrške i poštovanja naroda. Uskoro je postao meta pakosnih viceva i nikad nije povratio popularnost. Zapravo, sam je sovjetski sustav - koji se oduvijek trsio iskazati potpunu indiferentnost prema mišljenju naroda - zakazao suočen s golemim porastom nezadovoljstva. Nitko nije u to doba izračunavao stope popularnosti niti vršio ankete, ali uvjeren sam da je kampanja protiv alkoholizma, iako pozitivna u smislu šire slike, paradoksalno bila jedan od uzroka raspada SSSR-a. Pripomogla je općenitom gubitku stava da je režim svet i postalo je uobičajeno žestoko ga kritizirati ne samo u disidentskim krugovima, već i među narodom”.

Rat u Afganistanu - mudžahedine financiraju Amerikanci

Drugi događaj koji je snažno pridonio raspadu Sovjetskog Saveza bio je rat u Afganistanu koji je započeo 1979. godine razmještanjem sovjetske Četrdesete armije, koja je u početku činila okosnicu sovjetskih snaga u Afganistanu, čime je započeta intervencija koja je završila deset godina kasnije, kad su se sovjetske snage povukle iz zemlje. Navaljni u svojim memoarima piše i o ratu u Afganistanu: “Rat u Afganistanu obilježio je velik dio mojih sjećanja iz djetinjstva, no još je više obilježio sudbinu nacije. Grob SSSR-a nisu iskopali samo Černobil i ekonomska kriza, već i slanje sovjetske vojske u Afganistan 1979. te desetogodišnji besmisleni rat koji je uslijedio. Ja sam taj rat ponajviše viđao kroz ceremonijalno crvene zvijezde na ulazima u stambene blokove. Na njima su neizbježno bili potpisi poput: ‘Ovdje je živio taj i taj koji je junački dao život vršeći svoju međunarodnu dužnost u Demokratskoj Republici Afganistanu’. Tih su godina sve majke i očevi dječaka vojničke dobi bili prestravljeni da će im sinovi biti poslani u Afganistan. Bila je to užasna lutrija u kojoj je morala sudjelovati cijela zemlja. Užas je samo jačao kako se kući vraćalo sve više ‘dvjestotica’, što je bio vojni žargon za zapečaćeni lijes od cinka u kojem je vojska transportirala leševe, Teret 200”.

Iako su Sovjeti na svoju prisutnost u Afganistanu gledali kao na dobročiniteljsku gestu, koja će Afganistancima pomoći u razvoju zemlje, takve poglede nije dijelila većina lokalnog afganistanskog stanovništva, izuzev komunističkih elita, koje je na Sovjete gledalo kao na bezbožničke, ateističke okupatore koji žele promijeniti njihov način života. Otpor prema Sovjetima proširio se prvo iz ruralnih dijelova Afganistana u urbane sredine, na što je prosovjetska afganistanska vlada odgovorila represijom, što je dovelo do daljnje pobune konzervativnih dijelova afganistanskog društva. Među mudžahedinima s kojima su se borile snage afganistanske vlade i Sovjetskog Saveza nije postojao centralizirani zapovjedni lanac, već se najčešće radilo o skupinama seljaka koji su uzeli oružje u ruke, ali su pritom ostali razdijeljeni po plemenskim i drugim linijama.

MORA DOBITI RAT Ovako počinje Putinov kraj: 'Čekaju grešku. Čim pokaže prvu slabost, bit će gotov'

Različite skupine pobunjenika znale su se udruživati radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva, ali bilo je i slučajeva kad bi pojedine frakcije međusobno zaratile. Događalo se da jedna skupina mudžahedina preotme neku pomoć koja je bila namijenjena drugoj skupini, a to bi dovelo do sukoba između njih.

Poslije razmještanja, sovjetske trupe nisu bile u stanju učinkovito držati vlast izvan Kabula. Više od 80 posto države je još bilo izvan efikasne vladine kontrole. Početna misija, da se brane gradovi i strateška infrastruktura, vremenom je proširena i na borbu s antikomunističkim mudžahedinima, zbog čega je SSSR poslao u Afganistan dodatni kontingent vojnika, koristeći pritom i neiskusne rezerviste.

Rani vojni izvještaji otkrivaju teškoće na koje su sovjetske snage nailazile tijekom borbi u planinskim terenima. Sovjetska vojska nije bila prilagođena za takvo ratovanje, nije prošla obuku za borbu protiv gerilaca, a njezino oružje i vojna oprema, posebno oklopni transporteri i tenkovi, bili su neučinkoviti ili ranjivi u planinskom okruženju.

Afganistanske mudžahedine su financirale i obučavale Sjedinjene Američke Države i njezini saveznici. Prekretnica u ratu nastupila je u svibnju fatalne 1985. godine, kad je sedam glavnih pobunjeničkih organizacija osnovalo savez kako bi koordinirale ratne operacije protiv sovjetske vojske, što je dovelo do toga da su već krajem 1985. skupine bile aktivne u i oko Kabula, pokrećući raketne napade i zajedničke operacije protiv komunističke vlade.

Ono što je zajedničko svim režimima u modernoj povijesti Rusije je to da ne uče na vlastitim pogreškama, o čemu na najbolji način svjedoči ukrajinska epizoda Putinova režima, pedesetak godina nakon Afganistana.

Dino Buzzati: 'Šuma križeva'

Ono što se u početku činilo kao laka i ostvariva zadaća, što vrijedi u oba slučaja, pretvorilo se u krvavu noćnu moru, što se prvenstveno odnosi na gubitke u ljudstvu. Nedavno su britanske tajne službe objavile podatak da je broj poginulih i teško ranjenih ruskih vojnika u ukrajinsko-ruskom ratu premašio brojku od milijun, što je zastrašujući podatak, koji bi u nekoj doglednoj budućnosti mogao dovesti do demografskog sloma Rusije i poraza u ratu. Početkom 1940-ih Sovjetski Savez je pretrpio goleme gubitke u sovjetsko-finskom Zimskom ratu, što je do te mjere oslabilo Crvenu armiju da je Hitlerova vojska gotovo bez otpora prodrla duboko u Rusiju. Ipak, Crvena armija se uspješno oporavila, zahvaljujući prije svega demografskom suficitu i olakom slanju u smrt milijuna vlastitih vojnika.

“Iza nepobjedive vojske na neizmjerno udaljenim ravnicama iznikle su šume kojih prije nije bilo, jednolične šume samih križeva što su se gubili na obzoru, i ništa drugo”, piše talijanski pisac Dino Buzzati, čiji roman “Tatarska pustinja” spada u red najvećih romana talijanske književnosti 20. stoljeća, u svojoj priči “Ratna pjesma”, koja se nalazi u njegovoj kultnoj zbirci priča “Prodavaonica tajni”.

Ruska povijest tako se, osamdesetak godina nakon Zimskog rata i četiri desetljeća nakon afganistanske avanture, pretvorila u predvidivu noćnu moru. Upravo će šume križeva, koje periodično niču po ruskim stepama, bez obzira na paranoične scenarije europskih čelnika koje slušamo u posljednje vrijeme, ostati kao jedino spomena vrijedno nasljeđe Vladimira Putina.