Vladimir Putin je prije pet dana objavio da je Rusija uspješno testirala Burevestnik, krstareću raketu na nuklearni pogon sposobnu dosegnuti Sjedinjene Države. Tri dana kasnije, ponovno je govorio o novom oružju, ali ovaj put je spomenuo i bespilotnu podvodnu letjelicu Poseidon, također opremljenu nuklearnim motorom i teoretski prijeteću Sjedinjenim Državama. Oba oružja, tvrdi Putin, imaju jedinstvene karakteristike i bez premca su u svijetu. Međutim, Sjedinjene Države su do sada suzdržano odgovorile na ovu prijetnju. Donald Trump je samo podsjetio da je američka nuklearna podmornica stacionirana uz rusku obalu i pozvao Putina da prekine rat s Ukrajinom. Eskalacija ruske retorike uslijedila je upravo nakon što je Washington počeo ozbiljno razmatrati transfer raketa Tomahawk ukrajinskim oružanim snagama i uveo prve sankcije protiv Rusije otkako je Trump preuzeo dužnost. Koja je opasnost od Burevestnika i Posejdona? Zašto Rusija tako uporno šalje prijeteće signale Sjedinjenim Državama? Kakav bi mogao biti američki odgovor? I jesu li nas ove najnovije izjave približile scenariju nuklearnog sukoba? Ova i druga pitanja ruski nezavis ni portal Meduza postavio je Pavelu Podvigu, voditelju istraživačkog projekta "Rusko nuklearno naoružanje".
Meduza: Je li ispravno nazvati Burevestnik „političkim“ oružjem, kako ste to formulirali u komentaru za The Wall Street Journal?
- Simbolički aspekt ovih programa, razvoj Burevestnika i Posejdona vrlo je važan Putinu. Jednako je važna ideja da je ovo oružje jedinstveno, za razliku od bilo kojeg drugog - 'naše strateške snage su najstrateškije na svijetu'. Mogli biste to nazvati političkim aspektom, ili možda psihološkim.
Meduza: Oko Burevestnika je mnogo upitnika, posebno se dovodi u pitanje sama mogućnost stvaranja sigurnog nuklearnog motora za krstareću raketu. Je li netočno nazivati je "leteći Černobil"?
- Ne bih tvrdio da su sva tehnička pitanja riješena. Ali s druge strane, problem radioaktivnih čestica koje ulaze u ispuh ovog motora je, po mom mišljenju, inženjerski problem. Nema fizičkih ograničenja. (...) Sjedinjene Države, na primjer, također su radile ovaj posao krajem 1950-ih i početkom 1960-ih. I one su se susrele s ovim problemom. Ali od tada je prošlo više od pola stoljeća. Znanost ne stoji mirno. I koliko mogu zamisliti, ruski dizajneri koji rade, na primjer, u proizvodnji gorivnih elemenata za istraživačke reaktore, imaju tehnologije koje bi mogle olakšati razvoj na ovoj razini. (...) Ako bi sva ta ispitivanja bila popraćena radioaktivnim emisijama, to sigurno primijetili vanjski promatrači. Mislim da bi neki trag, da je Burevestnik ostavio radioaktivne emisije bio vidljiv.
Meduza: Norveški stručnjaci nisu primijetili takav trag. Već postoji i teorija da Burevestnik nije lansiran sa zemlje, već iz bombardera Tu-95 - u kojem slučaju su možda svi jednostavno tražili porast zračenja na krivom mjestu?
- Vrlo sam skeptičan prema ovoj teoriji. I gotovo sam siguran da je raketa lansirana s određenog poligona u Pankovu. Norvežani su, vjerujem, čak potvrdili da su se testovi odvijali s Nove Zemlje i da nisu vidjeli nikakve radioaktivne tragove. Možda je, naravno, vjetar puhao u krivom smjeru. Ali budući da su testovi trajali jako dugo i bili su vrlo različite prirode, trebali su barem jednom nešto otkriti da je došlo do skoka zračenja. (...) Gotovo sam siguran da nitko u ovom slučaju nije ništa lansirao iz bombardera.
Meduza: Zašto se Rusija vratila nuklearnim raketama, projektu od kojeg su SAD i SSSR odustali još 60-ih godina?
- Mislim da su 1960-ih zemlje jednostavno odlučile da nema puno smisla u takvim projektilima. S vojnog stajališta, ovaj sustav ima malu vrijednost. A interkontinentalne balističke rakete koje su tada razvijene ostaju najučinkovitije sredstvo za isporuku nuklearnog oružja. Osim toga, postojale su tehnološke poteškoće. (...) U to vrijeme, na vrhu, u vodstvu zemlje, nije se mogao pronaći nitko tko bi opravdao potrebu za provedbom projekta krstareće rakete na nuklearni pogon. Sada postoji politički imperativ. Naprosto, "potreban nam je najveći mogući projektil". Ili najmoćniji. Burevestnik nije jedini primjer širenja arsenala. Uzmimo za primjer Sarmat. Ako sjednete i napravite izračune, mogli biste vidjeti da nema vojne ili ekonomske izvedivosti za razvoj takvog projektila. Ali postoji politička volja, potražnja za novim, moćnim oružjem. Zato se svi ovi programi provode. Dizajneri također smatraju da ako na vrh donesu ideju koja se dobro uklapa u politički program vodstva, postoji dobra šansa za osiguranje financiranja i drugih resursa. Tako sustav funkcionira. Ni Burevestnik ni drugi slični sustavi ne rješavaju nijedan temeljni vojni problem.
Meduza: Je li realan domet od 14 tisuća kilometara?
- Čini se uvjerljivim. Mislim da nema puno razloga za sumnju u te izjave. Kad je Gerasimov podnio svoje izvješće Putinu, ruska strana bila je savršeno svjesna da strane obavještajne agencije promatraju sve što se događa. Teško da bi Amerikanci propustili priliku ispraviti moskovsku bravuroznu retoriku. (...) Što se tiče neograničenog dometa, to je važan aspekt za ruske vlasti. Ovdje se vrijedi vratiti na "crtiće" koje je Putin prikazao 2018. godine. Ideja je prodana upravo kao da bi raketa mogla letjeti putanjom koju ne mogu otkriti sustavi proturaketne obrane, a istovremeno manevrirati poput niskoleteće mete.
Ali važno je shvatiti da sve ovo zvuči dobro samo u teoriji. U principu, Amerikanci imaju tehnologiju za otkrivanje čak i ovih krstarećih raketa. Jedino je pitanje resursa posvećenih ovoj tehnologiji. U biti, to je podzvučna raketa koja leti brzinom aviona. I potrebno joj je oko deset sati da stigne do odredišta. Neprijatelj će je cijelo to vrijeme tražiti. A ako je pronađu, vjerojatno će je srušiti. To vidimo čak i u ratu u Ukrajini - tamo se gađaju krstareće rakete. (...) I ovo je najvažnije: nije jasno kako će ovaj sustav izvršiti zadatak za koji je stvoren. Pretpostavimo da se radi o oružju za odmazdu, gdje Amerikanci pokreću prvi udar na ruske strateške nuklearne snage, uništavaju određeni broj balističkih projektila, a preživjele interkontinentalne balističke rakete presreću američke raketne obrane. Noćna mora razoružavanja ruskih strateških nuklearnih snaga. A Burevestnik je navodno dizajniran da kompenzira ovo zaostajanje u fazi odmazde: SAD bi presreo interkontinentalne balističke rakete, ali bi krstareće rakete dosegle svoj cilj. Ali jasno je da ako SAD udare prve, Burevestnik će definitivno biti na popisu ciljeva. A njegove šanse da preživi napad bile bi čak i niže od onih kod balističkih projektila. Ukratko, ovo je sustav koji služi političkoj svrsi, ali ne ispunjava svoju primarnu funkciju. (...) I Rusija nije jedina u ovakvoj vježbi. Ako pogledamo američki sustav raketne obrane, on je slične prirode. Vjerojatno neće biti u potpunosti sposoban obraniti Sjedinjene Države od nuklearnog napada. Ali politički, igra istu ulogu: vodstvo uvjerava sve da je to pouzdan štit koji će zaštititi zemlju.
Meduza: Što ako bi reaktor Budevestnika zakazao? Koliko bi to bila velika katastrofa?
- Recimo još jednom da ne znamo sa sigurnošću. Nadam se da su rutinski poduzete mjere kako bi se osiguralo da, kada reaktor, kako ja razumijem, padne u vodu tijekom završne faze rada, ne dođe do curenja zračenja. To ne bi trebao biti previše složen ili nepremostiv zadatak, pogotovo ako su projektanti, kao što smo gore raspravljali, riješili problem hermetičkog zatvaranja. Ali, naravno, ne može se isključiti scenarij nesreće. Štoviše, takva se nesreća očito dogodila 2019. godine i imala je neke ograničene lokalne posljedice. Međutim, ne vidim scenarij koji bi doveo do masovne kontaminacije zračenjem, čak ni u slučaju izvanrednog stanja.“
Vidim puno komentara o tome kako je raspoređivanje Burevestnika opasno jer zagađuje okoliš itd. I to je svakako loše. Ali stvar je u tome što je loše čak i ako ne zagađuje. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što očito neće uvjeriti Amerikance da produže Ugovor o smanjenju strateškog naoružanja. Ali ne vidim ništa strašno u pojavi takvog sustava. Možda će jednog dana Rusija i SAD potpisati novi sporazum, a Burevestnik će biti njime obuhvaćen.
Putin zasad odbacuje prijetnju Burevestnikom kao realnu opasnost za SAD?
- „Siguran sam da danas u SAD-u postoje ljudi koji govore: 'Sada moramo razviti vlastite ekvivalente ovog oružja.' Ali to još nije stav vodstva zemlje. Koliko ja znam, tamo je zabrinutost više oko razvoja sustava koji nisu obuhvaćeni postojećim ugovorima o kontroli naoružanja. Radi se o tome da druga strana razvija nešto što nije obuhvaćeno kriterijima postojećih sporazuma. I ta je zabrinutost potpuno opravdana. Rusija šalje neprijateljski signal.“
Ali kontekst je ovdje također važan. Sama Rusija ima dugogodišnju zabrinutost zbog razvoja američkog sustava proturaketne obrane. A taj se razvoj događaja može protumačiti i kao neprijateljski signal. Dakle, odvija se razmjena mišljenja. Jedna strana odbija razgovarati o ograničenjima razvoja vlastitog oružja s drugom - a druga ubrzo odgovara stvaranjem protuprijetnji. Ako se donese politička odluka o poboljšanju odnosa, lako je zamisliti da se svi ti sustavi ukidaju.
U Wall Street Journalu izrazili su zabrinutost zbog sposobnosti američkog sustava raketne obrane da se suprotstavi Burevestniku?
- Da. Ako dobro razumijem, jedna od svrha njihove "Zlatne kupole“ je upravo presretanje krstarećih raketa. Očito će sada više pažnje posvetiti tom aspektu, dodijeliti proračune...
Je li Posejdon opasniji ili realnija prijetnja od Burevestnika? Ili je to i dalje ista kategorija političkog i propagandnog oružja?
- Da, Poseidon je otprilike u istoj kategoriji. Logika iza njegovog razvoja je slična i usmjerena je na ugrožavanje ranjivosti američkog sustava raketne obrane. O Poseidonu se manje zna. Budući da je to torpedo, njegov reaktor je vjerojatno veći od Burevestnikovog, ali znamo manje tehničkih detalja.
Za Sarmat Putin kaže da još nije u upotrebi, ima li to veze s problemima u testiranju?
- Problemi su poznati - eksplozija silosa . Situacija je takva da ovu raketu još treba testirati - do sada je samo jednom letjela. Plan je, mislim, dovršiti testiranje. Da bi to učinili, trebaju obnoviti silos ili izgraditi novi. U principu, ne mislim da postoji ikakav poseban razlog za sumnju da će projekt biti dovršen. Ali očito će trebati neko vrijeme. Teško je reći jesu li prihvatili oružje ili ne. Možda su pustili u rad komplekse silosa."
