Andy Bunham je stigao. Proeuropski orijentirani vođa laburista, novi premijer Velike Britanije ušao je u Downing Street svjestan da je zajahao politički vrtuljak. 

Od referenduma o Brexitu 2016. godine, vrata Downing Streeta 10 pretvorila su se u okretna vrata. U razdoblju koje je kraće od dva parlamentarna mandata, mačak Larry promijenio je šest gospodara, Britanija šest premijera, a prosječno vrijeme provedeno na dužnosti palo je na manje od dvije godine, oko 20 mjeseci. Ta zapanjujuća stopa izmjene lidera, od Davida Camerona do Keira Starmera, stoji u oštroj suprotnosti s dugim i stabilnim mandatima prethodnika poput Margaret Thatcher ili Tonyja Blaira, koji su na vlasti proveli više od desetljeća. Nekada sinonim za političku stabilnost, britanski politički sustav danas djeluje slomljeno, a sve se glasnije postavlja pitanje koje je u veljači 1974. postavio Ted Heath: "Tko vlada Britanijom?". Danas, međutim, relevantnije pitanje glasi: može li itko ostati na vlasti dovoljno dugo da bi uopće vladao?

Kao ishodišna točka suvremene britanske političke krize gotovo se jednoglasno navodi odluka o izlasku iz Europske unije. Referendum iz 2016. godine nije samo podijelio zemlju, već je i razorio temelje na kojima je počivala moć vladajuće Konzervativne stranke. David Cameron, inicijator referenduma, podnio je ostavku odmah nakon objave rezultata, ostavljajući svojim nasljednicima gotovo nerješiv zadatak provedbe odluke koja je rascijepila i stranku i naciju. Njegova nasljednica, Theresa May, provela je tri mučne godine pokušavajući progurati sporazum o izlasku kroz parlament, samo da bi je na kraju srušile pobunjeničke frakcije unutar vlastite stranke. Njezini opetovani neuspjesi da osigura parlamentarnu većinu pretvorili su njezin mandat u simbol nemoći.

GROF KANTA ZA SMEĆE Nigela Faragea bi mogao pobijediti čovjek s kantom na glavi. Ovo je njegova priča

Boris Johnson, arhitekt kampanje za izlazak, preuzeo je vlast s obećanjem da će "provesti Brexit" i na krilima tog obećanja osvojio je uvjerljivu većinu na izborima 2019. godine. Ipak, ni golema većina nije ga uspjela zaštititi. Njegov je mandat obilježen nizom skandala, od "Partygatea" do kontroverznih financija, koji su erodirali povjerenje javnosti i, što je ključno, njegovih vlastitih zastupnika. Kada su deseci ministara u ljeto 2022. podnijeli ostavke, postalo je jasno da je izgubio kontrolu. Liz Truss, njegova nasljednica, ušla je u povijest s najkraćim mandatom od samo 49 dana. Njezin radikalni ekonomski plan izazvao je paniku na financijskim tržištima, srušio vrijednost funte i natjerao je na ponižavajuću ostavku. Čak ni Keir Starmer, koji je Laburiste doveo do izborne pobjede 2024., nije uspio prekinuti taj ciklus, podnijevši ostavku nakon manje od dvije godine zbog unutarnjih pobuna i razočaravajućih rezultata.

Slomljeni stupovi moći

Iako je Brexit bio katalizator, uzroci nestabilnosti su dublji i strukturne prirode. Temeljni problem leži u raspadajućem odnosu između premijera i zastupnika u parlamentu, čak i onih iz vlastite stranke. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zastupnici su postali znatno neovisniji i skloniji pobuni. U prošlosti, premijer s velikom većinom mogao je računati na gotovo bespogovornu stranačku stegu. Danas, kako pokazuje primjer Borisa Johnsona, ni većina od 80 mjesta nije jamstvo opstanka. Mehanizmi unutarstranačke kontrole, poput moćnog Odbora 1922 konzervativnih zastupnika, postali su oruđe za rušenje lidera. May, Johnson i Truss nisu srušeni na općim izborima, već ih je smijenila vlastita stranka. U britanskom sustavu, premijer je tek "prvi među jednakima" i kada izgubi potporu kabineta i parlamentarne skupine, njegov odlazak je neizbježan.

Ovoj dinamici doprinosi i sve veća politička fragmentacija. Nekadašnji dvostranački sustav ustupio je mjesto višestranačkoj areni u kojoj su birači manje odani, a izborne jedinice postale su znatno neizvjesnije. Zastupnici se osjećaju ranjivijima, a njihova lojalnost vođi stranke slabi pred strahom od gubitka vlastitog mjesta u parlamentu. Stvoren je začarani krug: premijer, suočen s krizama, ne uspijeva ispuniti obećanja. Razočaranje javnosti odražava se u anketama, što povećava nervozu među zastupnicima u marginalnim izbornim jedinicama. Oni se okreću protiv vođe u nadi da će promjena na vrhu spasiti i njih i stranku. Mediji pojačavaju pritisak, fokusirajući se na podjele i nelojalnost, čime se spirala ubrzava. Paradoks je da su premijeri, iako tehnički moćniji no ikad, istovremeno i ranjiviji no ikad jer su se stupovi koji su podupirali njihovu stabilnost - stranačka disciplina i odanost birača - urušili.

Cijena kaosa: Paraliza države i ekonomske posljedice

Učestale smjene na vrhu vlasti imaju razorne posljedice. Stalni kadrovski vrtuljak, koji ne zahvaća samo premijere već i ministre te visoke državne službenike, onemogućuje bilo kakvo dugoročno strateško planiranje. Gus O’Donnell, bivši tajnik kabineta, jednom je prilikom rekao da je od novog premijera tražio samo jedno: ministre koji će ostati na svojim pozicijama dovoljno dugo da uopće shvate svoj resor. U jednom trenutku, Velika Britanija imala je devet ministara mirovinskog sustava u pet godina, što je onemogućilo bilo kakvu suvislu reformu. Svaki novi premijer sa sobom dovodi novu ekipu, nove savjetnike i nove prioritete, dok se prethodni planovi odbacuju. Veliki izazovi poput reforme socijalne skrbi, starenja stanovništva ili energetske tranzicije ostaju netaknuti jer zahtijevaju vrijeme i kontinuitet, resurse kojih u suvremenoj britanskoj politici jednostavno nema.

Ova politička nestabilnost ima i opipljivu ekonomsku cijenu. Kaotični mandat Liz Truss, koji je izazvao krizu na tržištu državnih obveznica, zorno je pokazao koliko su financijska tržišta osjetljiva na politički rizik. Velika Britanija danas plaća višu cijenu zaduživanja u odnosu na druge usporedive zemlje, a taj "premija na nestabilnost" mjeri se u milijardama funti godišnje. Ironično, Starmerova vlada, koja je došla na vlast s obećanjem da će "okončati kaos", postala je dio tog istog kaosa, dodatno potkopavajući povjerenje investitora. Situacija sve više podsjeća na francusku Četvrtu Republiku (1946.-1958.), razdoblje kronične nestabilnosti i nemoćnih vlada koje su se izmjenjivale jedna za drugom, nesposobne donijeti ključne odluke, dok su se problemi gomilali.

Nestanak političkih divova

Današnja situacija još je dramatičnija kada se stavi u povijesni kontekst mandata britanskih premijera. Sir Robert Walpole, prvi britanski premijer, vladao je gotovo 21 godinu bez prekida (1721.-1742.). William Pitt Mlađi proveo je gotovo 19 godina na čelu vlade u dva mandata krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Čak i u 20. stoljeću, koje su obilježili svjetski ratovi i ekonomske krize, dugi mandati bili su pravilo, a ne iznimka. Margaret Thatcher vladala je 11 godina i 208 dana, provodeći duboke ekonomske i društvene reforme. Tony Blair je na vlasti proveo 10 godina i 56 dana, pobijedivši na trima uzastopnim izborima. Njihova dugovječnost temeljila se na čvrstoj kontroli nad strankom, velikim parlamentarnim većinama i sposobnosti da stvore široku biračku koaliciju.

Prosječni mandat premijera u 18. i 19. stoljeću bio je oko pet godina, a čak su i tadašnja razdoblja nestabilnosti bila manje intenzivna od današnjih. Ključna razlika je u tome što se današnja nestabilnost proteže kroz cijeli državni aparat. Prosječni mandat ministra u vladi od 2019. je samo osam mjeseci, dok je za vrijeme vlada od 1979. do 1997. iznosio 29 mjeseci. Sličan trend vidljiv je i među najvišim državnim službenicima. Za usporedbu, prosječni mandat direktora kompanije s indeksa FTSE 100 je šest godina. Dugovječnost na vlasti nekada je bila i simptom i uzrok uspjeha, omogućavajući liderima da uče, prilagođavaju se i provode viziju. Danas je premijerska funkcija postala ured u kojem je jedini cilj preživjeti do sljedećeg dana, tjedna ili mjeseca, dok se stvarni problemi zemlje odgađaju za nekog budućeg, jednako kratkotrajnog, stanara Downing Streeta.

* uz korištenje AI-ja