Na televizijskim ekranima uskoro bi se mogle pojaviti slike ruskih vojnika koji dijele hranu izgladnjelim starcima, pomažu bolesnima i organiziraju evakuaciju civila iz ukrajinskog grada Oleški. Američki novinari snimat će humanitarnu operaciju, a Bijela kuća moći će slaviti diplomatski uspjeh prve dame Melanije Trump. Nakon gotovo četiri godine rata i višemjesečne opsade, Rusija i Ukrajina dogovorile su privremeno primirje u gradu na istočnoj obali Dnjepra. No iza tih prizora humanosti skriva se priča o gradu koji je gotovo potpuno uništen, o civilima koji su mjesecima živjeli bez hrane i lijekova te o ruskim okupacijskim snagama koje sada, nakon godina nasilja, dobivaju priliku predstaviti se kao spasitelji vlastitih žrtava. Na to upozorava američka novinarka i ratna reporterka Zarina Zabrisky, koja od 2023. živi i izvještava iz Hersona, grada na suprotnoj, ukrajinskoj obali Dnjepra. U velikom tekstu za The Atlantic, Zabrisky tvrdi da se u Oleškima priprema pomno režirana medijska operacija kojom će Moskva pokušati prikriti stvarnost ruske okupacije. Prema njezinim informacijama, ruske vlasti dopuštaju ulazak samo odabranim američkim medijima bliskima Trumpovoj administarciji, dok je većini neovisnih međunarodnih i ukrajinskih novinara pristup zabranjen. Cilj je, smatra autorica, svijetu prikazati rusku vojsku kao humanitarnu silu, a ne kao jednu od glavnih odgovornih za katastrofu koja je pogodila grad. "Što god ti novinari doznali o životu u gradu, gotovo je sigurno da to neće biti prava istina", piše Zabrisky.

OLEŠKI NA RUBU SMRTI Grad smrti: Ljudi jedu korov, a sada ih pokušava spasiti Melania Trump

Oleški se nalazi na strateški iznimno važnom položaju, neposredno preko Dnjepra od Hersona. Prije ruske invazije u veljači 2022. grad je imao oko 24.000 stanovnika. Danas ih je ostalo između 1700 i 2000, među njima pedesetak djece. Većina preostalih stanovnika starije su osobe koje zbog bolesti, siromaštva ili opasnosti na cestama nisu mogle napustiti svoje domove. Ruske snage zauzele su grad na samom početku invazije, a nakon ukrajinskog oslobađanja Hersona u studenome 2022. Oleški su ostali na okupiranoj strani rijeke. Time su se našli na jednoj od najopasnijih linija bojišta. Ruska vojska s tog područja napada Herson, dok se stanovništvo Oleškija našlo zarobljeno između dvije obale, bez sigurnog načina bijega. Posljednjih mjeseci položaj civila dodatno se pogoršao. Grad je praktički odsječen od vanjskog svijeta. Dronovi nadziru prilazne ceste i ulice, a mine onemogućuju promet i opskrbu. Redovita dostava potrepština prestala je krajem prošle godine, dok od svibnja ove godine hrana i lijekovi uglavnom nisu pristizali uobičajenim opskrbnim kanalima. Ukrajinska vojska u pojedinim je slučajevima pokušavala dostavljati hranu dronovima. Stanovnici su bili prisiljeni tražiti namirnice po napuštenim kućama, skupljati kišnicu i živjeti u podrumima kako bi se zaštitili od napada. Za mnoge se svakodnevni život sveo na jednostavno pitanje: kako preživjeti još jedan dan?

Posebno potresan dio reportaže Zarine Zabrisky donosi svjedočanstvo žene koju naziva Ljudmila. Njezino puno ime nije objavljeno zbog straha za sigurnost članova obitelji koji su ostali na okupiranom području. Ljudmila je sa suprugom Andrijem živjela u obiteljskoj kući na obali Dnjepra. Kada su ruski vojnici u veljači 2022. ušli u Oleški, odlučili su ostati. Vjerovali su da okupacija neće dugo potrajati i nisu željeli napustiti dom u kojem su proveli život. Ubrzo su shvatili da je njihova procjena bila pogrešna. Prema Ljudmilinu svjedočanstvu, ruski vojnici počeli su zastrašivati lokalno stanovništvo, upadati u kuće i odvoditi ljude. U njezinu susjedstvu ubijen je muškarac, a njegova supruga silovana. Jedan lokalni mesar nestao je bez traga. Neki stanovnici bili su pritvarani i premlaćivani, dok su vojnici zauzimali civilne kuće i parkirali tenkove u dvorištima. Maskirani i naoružani muškarci tri su puta pretresali Ljudmilin dom i njoj i suprugu oduzeli ukrajinske putovnice. Bez osobnih dokumenata njihova mogućnost bijega bila je nemoguća. Ljudmila tvrdi da su vojnici otrovali njihova velikog psa, kao i druge velike pse u gradu. Supružnici su poslije nabavili novo štene iste pasmine (srednjoazijski ovčar), pokušavajući sačuvati barem nešto od nekadašnjeg života. No ni ono nije preživjelo. Prema njezinim riječima, ruski vojnici ubili su ga granatama. U međuvremenu je grad sve više nalikovao ratnoj pustoši, a nekadašnji susjedi nestajali su ili odlazili.

U lipnju 2023. uslijedila je nova katastrofa. Uništena je brana hidroelektrane Kahovka, zbog čega su golemi dijelovi nizvodnog područja završili pod vodom. Ukrajina i međunarodne istrage odgovornost za uništenje brane pripisuju ruskoj strani, dok Moskva to poriče. Za stanovnike Oleškija posljedice su bile razorne. Voda je prodirala u kuće, odnosila namještaj i automobile, a rijekom su plutala tijela poginulih. Ljudmila se prisjeća prizora leševa koji su ostajali zaglavljeni na ogradama i danima ležali na suncu. Nitko nije znao koliko je ljudi poginulo. U gradu više nije bilo pouzdane opskrbe vodom ni drugih osnovnih komunalnih usluga. Bez pristupa gradskom vodovodu i drugim komunalnim uslugama, supružnici su ljeti skupljali kišnicu, a zimi topili led.

Tijekom jedne noćne bitke njihov je krov zahvatio požar. Andrij se popeo na kuću kako bi pokušao ugasiti vatru, dok mu je Ljudmila dodavala posude s vodom. Potrošili su posljednje zalihe, a kuća je postala neuseljiva. Preselili su se u napušteni dom u susjedstvu, gdje su nastavili živjeti okruženi eksplozijama. Andrijevo zdravstveno stanje počelo se pogoršavati. U gradu više nije bilo pouzdane hitne medicinske pomoći, a ambulantna vozila nisu dolazila u njihovo susjedstvo. Kada mu je stanje postalo kritično, Ljudmila ga je položila u građevinska kolica i sama gurala do bolnice. Ondje ih je dočekala nova tragedija. Nije bilo potrebnih lijekova, a bolnica nije imala ni goriva za generator koji bi omogućio operaciju. Andrij je umro 2025. godine. Ljudmila je ostala sama sa starijom svekrvom o kojoj se morala brinuti. Istodobno su se napadi dronovima intenzivirali. Prema njezinu svjedočanstvu, bespilotne letjelice spuštale su se do visine prozora i ondje ponekad lebdjele satima. Stanovnici su se bojali paliti svjetla jer su strahovali da bi tako mogli privući napad. Ljudi su živjeli u mraku, skrivali se u podrumima i pokušavali što manje izlaziti na ulice.

Zima je donijela nove strahote. Voda se smrzavala u kantama unutar kuća. Neki susjedi umrli su od hladnoće. Ljudmila je, izbjegavajući mine i dronove, obilazila napuštene kuće u potrazi za hranom. Na ulicama je viđala tijela poginulih, a ponekad i pse koji su nosili ljudske kosti. Satima je čekala na tržnici u nadi da će stići vozilo s bilo kakvim potrepštinama. Svaki izlazak mogao je završiti smrću. Kada je njezina svekrva umrla, okupacijske snage odvezle su tijelo u drugi grad. Ljudmila je tijelo smjela preuzeti tek mjesec dana poslije, iz mrtvačnice u kojoj su se nalazila teško raspadnuta tijela. Bio je to još jedan prizor koji joj se trajno urezao u sjećanje. Ove se godine napokon uspjela izvući iz Oleškija, ali ondje su ostali ljudi koje poznaje. Od njih doznaje da je situacija danas još gora nego kada je ona pobjegla.

Upravo u takvim okolnostima Bijela kuća 23. listopada objavila je neočekivanu vijest. Američka prva dama Melania Trump osobno je sudjelovala u posredovanju između Rusije i Ukrajine te ishodila lokalizirano humanitarno primirje u Oleškima. Prema službenom priopćenju, dogovor bi trebao omogućiti dopremu hrane, vode i lijekova te evakuaciju civila sigurnim koridorom. Primirje je službeno počelo 29. listopada, a predviđena je višednevna operacija razminiranja, dostave pomoći i pripreme evakuacije. Melania Trump istaknula je kako je riječ o gradu na rubu katastrofe, u kojem stariji stanovnici očajnički trebaju medicinsku pomoć. Navela je da je sama pokrenula razgovore nakon što je za situaciju doznala na događaju tijekom zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku. U pregovorima je, tvrdi Bijela kuća, koristila komunikacijske kanale prethodno uspostavljene tijekom rada na povratku djece razdvojene ratom. Dogovor je predstavljen kao rezultat izravne suradnje predstavnika dviju zaraćenih država uz posredovanje američke prve dame.

No Zabrisky postavlja pitanje zašto je Rusija tek sada pristala na nešto što je Ukrajina tražila mjesecima. Ukrajinski pravobranitelj za ljudska prava Dmitro Lubinec, prema njezinim navodima, predlagao je lokalna humanitarna primirja u svibnju, srpnju i rujnu, ali ih je Moskva odbijala. Tek kada se u priču uključila američka prva dama, dogovor je postao moguć. Novinarka smatra da je Kremlj u humanitarnoj operaciji prepoznao priliku za politički i propagandni dobitak, osobito uoči američkih međuizbora. Najveću zabrinutost izaziva način na koji Rusija namjerava predstaviti događaje u Oleškima. Prema informacijama koje je prikupila Zabrisky, pristup gradu dobili su odabrani američki novinari i medijske kuće. Konzervativna televizija Newsmax objavila je da je dobila ekskluzivan televizijski pristup humanitarnoj misiji. Prema neimenovanim izvorima na koje se poziva autorica, na terenu bi trebao biti i Fox News, dok se na ruskim kanalima na Telegramu spominje mogući dolazak Tuckera Carlsona. Istodobno, većini ukrajinskih i neovisnih međunarodnih novinara nije omogućen pristup okupiranom gradu. Zabrisky upozorava da bi takva medijska operacija mogla proizvesti potpuno iskrivljenu sliku života u Oleškima. Ruski vojnici, koji su godinama kontrolirali grad, sada bi se mogli pojaviti pred kamerama kao ljudi koji dijele kruh, pomažu starijim osobama i spašavaju civile. Novinari bi dobili priliku razgovarati s odabranim stanovnicima, ali u prisutnosti ruske vojske i uz prevoditelje koje osiguravaju okupacijske vlasti. U takvim okolnostima teško je očekivati da će stanovnici slobodno govoriti o iskustvima okupacije. Ljudi koji ovise o ruskim vlastima za hranu, lijekove i dopuštenje za izlazak iz grada imaju snažan razlog da šute o zlostavljanjima ili da pred kamerama izraze zahvalnost. Nakon mjeseci gladi i neimaštine čak i najosnovnija pomoć može izgledati kao veliko dobročinstvo. Upravo u tome, smatra Zabrisky, leži propagandna snaga cijele operacije: oni koji su stanovništvu godinama ograničavali normalan život mogu se predstaviti kao ljudi koji ga sada spašavaju.

Zarina Zabrisky je američka je novinarka, ratna dopisnica i autorica dokumentarnih filmova koja od 2023. godine živi i radi u ukrajinskom Hersonu. Režirala je i producirala dokumentarni film Kherson: Human Safari. Njezini tekstovi i reportaže objavljivani su i emitirani u medijima kao što su BBC, Voice of America, The Sunday Post, Byline Times, Kyiv Post i drugi.