Bio je to plan toliko bizaran da je zvučao kao scenarij holivudske komedije, a ne kao ozbiljna vojna operacija. Skupina od četrdesetak  plaćenika, predvođena legendarnim pukovnikom Mikeom Hoareom, poznatijim pod nadimkom "Ludi Mike", trebala je svrgnuti vladu male otočne države u Indijskom oceanu. Njihova krinka? Bili su članovi veselog južnoafričkog pivskog kluba i ragbi momčadi pod nazivom "Drevni red ispijača pjene", koji su stigli na Sejšele na godišnji odmor, noseći sa sobom igračke za lokalnu siročad. No, ispod ragbi lopti i plišanih medvjedića, u prtljazi s dvostrukim dnom, skrivali su puške AK-47.

Tako je 25. studenog 1981. započeo jedan od najnevjerojatnijih i najnespretnijih pokušaja državnog udara u modernoj povijesti, operacija koja će Sejšele, tropski raj poznat po plažama i tirkiznom moru, gurnuti u središte hladnoratovske drame.

Sejšeli su stekli neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva 29. lipnja 1976. godine, a vođenje države preuzela je krhka koalicijska vlada. Prvi predsjednik postao je prozapadno orijentirani James Mancham, dok je mjesto premijera zauzeo France-Albert René, odvjetnik školovan u Londonu i vođa socijalističke Sejšelske narodne ujedinjene stranke. Odnosi između njih dvojice brzo su se pogoršali. Mancham je njegovao imidž playboya i težio bliskim vezama sa Zapadom, dok je René bio ideološki socijalist, zagovornik nesvrstanosti i pan-afrikanizma.

Nepuna godina dana nakon stjecanja neovisnosti, 5. lipnja 1977., dok je Mancham bio na sastanku šefova vlada Commonwealtha u Londonu, Renéovi pristaše, od kojih su neki prošli vojnu obuku u Tanzaniji, izveli su gotovo beskrvni državni udar. René je preuzeo predsjedničku funkciju i odmah počeo transformirati zemlju. Proglasio je Sejšele jednostranačkom socijalističkom državom, a njegova stranka, preimenovana u Sejšelsku narodnu naprednu frontu (SPPF), postala je jedina legalna politička snaga. Iako je uveo značajne socijalne reforme, poput univerzalnog zdravstva i obrazovanja, koje su značajno podigle životni standard, njegov režim bio je autoritaran. Politički protivnici su zatvarani, a sloboda govora bila je strogo ograničena. Na vanjskopolitičkom planu, René je Sejšele približio Istočnom bloku, razvijajući snažne veze sa Sovjetskim Savezom, Kubom, Tanzanijom i Sjevernom Korejom. Ova ideološka promjena, na strateški važnoj lokaciji u Indijskom oceanu, upalila je alarme u zapadnim prijestolnicama, a posebno u Pretoriji, sjedištu aparthejdskog režima Južnoafričke Republike. Renéova vlada povukla je prava na slijetanje južnoafričkim zrakoplovima i postala glasni kritičar aparthejda, što je Pretorija doživjela kao izravnu prijetnju.

U takvoj atmosferi, svrgnuti predsjednik James Mancham, sada u egzilu u Londonu, počeo je tražiti saveznike za povratak na vlast. Preko posrednika, sejšelskih izbjeglica, stupio je u kontakt s vladom Južnoafričke Republike. Aparthejdski režim, koji je u Renéovoj politici vidio širenje komunističkog utjecaja, bio je i više nego voljan pomoći. Operacija je dobila kodno ime "Angela", a njezino planiranje povjereno je obavještajnim službama - Nacionalnoj obavještajnoj službi (NIS) i vojnoj obavještajnoj službi (SADF).

Za vođu operacije izabran je Thomas Michael "Mad Mike" Hoare, irski časnik i jedan od najpoznatijih plaćenika 20. stoljeća, proslavljen svojim operacijama u Kongu tijekom 1960-ih. Iako se u to vrijeme povukao iz aktivne službe i živio kao burzovni mešetar, prihvatio je poziv. Okupio je 54 čovjeka, uključujući sebe. Bilo je to šaroliko društvo: 27 pripadnika južnoafričkih specijalnih postrojbi, devet bivših rodezijskih vojnika, sedam veterana iz Konga i nekoliko civila. Među njima je bio i Martin Dolinchek, agent NIS-a, koji je služio kao časnik za vezu.

Plan je bio genijalan u svojoj drskosti. Devet plaćenika stiglo je na glavni otok Mahé nekoliko dana ranije, s ciljem izviđanja ključnih lokacija. Ostatak snaga, njih 44, trebalo je stići 25. studenog čarter letom kompanije Royal Swazi National Airways. Kako bi izbjegli sumnju, prerušili su se u članove izmišljenog južnoafričkog pivskog kluba "Ye Ancient Order of Froth-Blowers" (Drevni red ispijača pjene), koji su ujedno i ragbijaški entuzijasti na odmoru. Hoare je u svojoj knjizi "The Seychelles Affair" kasnije objasnio logiku krinke:

​- Bili smo pivski klub iz Johannesburga. Sastajali smo se jednom tjedno u našem omiljenom pubu. Igrali smo ragbi. Jednom godišnje organizirali smo odmor za naše članove... U najboljoj tradiciji izvornog AOFB-a, skupljali smo igračke za siromašnu djecu i dijelili ih sirotištima... Pobrinuo sam se da igračke budu što glomaznije, a što lakše. Ragbi lopte bile su idealne. Bile su spakirane u posebnu prtljagu iznad lažnog dna kako bi kompenzirale težinu oružja.

Skriveni arsenal sastojao se od pušaka AK-47, streljiva i granata koje je osigurala južnoafrička vojska. Plan je bio da se nakon dolaska i prolaska carine naoružaju, spoje s prethodnicom i zauzmu ključne strateške točke: zračnu luku, vojarnu Pointe La Rue, radio stanicu, policijsku postaju i parlament. S radio stanice bi objavili da su preuzeli vlast u ime Manchama, čiji je povratak navodno bio dogovoren uz podršku Kenije.

Dana 25. studenog 1981. u 17:30, zrakoplov s 44 "ragbijaša" sletio je na međunarodnu zračnu luku na otoku Mahé. Činilo se da sve teče po planu. Plaćenici su ležerno prolazili kroz imigracijsku kontrolu, a njihova prtljaga kretala se prema carini. Gotovo svi su već prošli kad je jedan carinski službenik postao sumnjičav. Prema nekim izvješćima, njegova pozornost je bila pojačana jer je neposredno prije toga kod drugog, nepovezanog putnika pronašao ilegalno uvezeno voće. Inzistirao je na detaljnom pregledu torbe jednog od plaćenika. Kad ju je otvorio, ispod igračaka je ugledao cijev puške AK-47.

POSLJEDNJI JE BENIN Val državnih udara trese Afriku! Ovako izgleda 'pojas pučeva'

U tom trenutku, krinka je pala. Shvativši da su otkriveni, plaćenici su počeli vaditi oružje iz svojih torbi. Jedan od aerodromskih zaštitara uspio je otrčati do svog ureda, zaključati se i podići uzbunu. Započela je žestoka pucnjava koja je trajala gotovo šest sati. Plaćenici su brzo preuzeli kontrolu nad putničkim terminalom, uzevši za taoce oko 70 zaposlenika zračne luke i putnika. Predsjednik René, koji se nalazio u svojoj rezidenciji, odmah je stavio cijeli otok pod uzbunu, mobilizirao vojsku i policiju te uveo 24-satni policijski sat.

Snage Sejšela, predvođene zapovjednikom Oružanih snaga Ogilvyjem Berlouisom, okružile su zračnu luku. Plaćenici su pokušali napasti obližnju vojarnu, ali su odbijeni. Sejšelska vojska je uzvratila vatrom, koristeći i dva oklopna vozila. Jedno vozilo uspjelo se probiti do terminala, ali su mu plaćenici probušili gume i zapalili ga Molotovljevim koktelom. Zapovjednik vozila, poručnik David Antat, izašao je iz oklopnjaka i otvorio vatru, ali su ga plaćenici okružili i ubili. Postao je nacionalni heroj Sejšela. U kaosu je poginuo i jedan plaćenik, Johan Fritz, kojeg je greškom pogodio vlastiti suborac.

Usred bitke dogodio se novi, nadrealni obrat. Zrakoplov Air Indije, Boeing 707 na letu 224 iz Zimbabvea za Bombaj sa 65 putnika i 13 članova posade, približavao se zračnoj luci radi planiranog punjenja goriva. Plaćenici, koji su u tom trenutku kontrolirali toranj, dali su mu dozvolu za slijetanje. Sejšelske vlasti, bojeći se da zrakoplov dovozi pojačanje, pokušale su ga spriječiti blokirajući pistu kamionima i ispaljujući signalne rakete. No, pilot je bio preblizu da bi odustao i vještim manevrom uspio je sletjeti, izbjegavši kamione uz manja oštećenja na krilu.

Dolazak zrakoplova Air Indije promijenio je sve. S uništenim vlastitim čarter zrakoplovom i suočeni sa sve jačim otporom, Hoare i njegovi ljudi shvatili su da im je indijski Boeing jedina šansa za bijeg. Upali su u zrakoplov i, prijeteći oružjem, prisilili kapetana Umesha Saxenu da ih odveze. Nakon kraće rasprave oko odredišta i količine goriva, dogovoreno je da lete za Durban u Južnoafričkoj Republici. Petorica plaćenika iz prethodnice, zajedno s agentom NIS-a Dolinchekom i jednom civilnom suradnicom, ostali su na otoku i ubrzo su uhićeni.

Po slijetanju u Durban, Hoare i njegovi ljudi su uhićeni, no dočekao ih je nevjerojatno blag tretman. U početku su optuženi samo po relativno minornim točkama Zakona o civilnom zrakoplovstvu. Pod snažnim međunarodnim pritiskom, optužnica je prekvalificirana u otmicu zrakoplova, za koju je bila zapriječena minimalna kazna od pet godina zatvora. Ipak, presude izrečene u srpnju 1982. bile su šokantno blage. Mike Hoare osuđen je na deset godina zatvora, ali je pušten nakon manje od tri godine. Većina ostalih plaćenika dobila je kazne od šest mjeseci do pet godina, a mnogi su odslužili tek nekoliko mjeseci. Sud je oslobodio južnoafričku vladu bilo kakve odgovornosti.

Šestorica zarobljenih na Sejšelima prošli su mnogo gore. Četvorica su osuđena na smrt zbog izdaje, agent Dolinchek na 20 godina zatvora, a još jedan plaćenik na deset godina. Međutim, nitko od njih nije pogubljen. Nakon dugih pregovora, i navodne uplate odštete od tri milijuna dolara od strane Južne Afrike izravno predsjedniku Renéu, svi su pomilovani 1983. i deportirani.

Kasnije istrage, koje su proveli Ujedinjeni narodi te južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje, nedvojbeno su potvrdile ono što se od početka sumnjalo: operacija je bila planirana, financirana i opremljena uz puno znanje i podršku najviših krugova aparthejdskog režima, uključujući ministra obrane Magnusa Malana i samog premijera P. W. Bothu. Pokušaj puča, zamišljen kao brza i odlučna akcija, pretvorio se u farsu koja je osramotila Južnu Afriku i učvrstila vlast France-Alberta Renéa, koji je vladao Sejšelima sve do 2004. godine.