Beninski predsjednik Patrice Talon rekao je u nedjelju da su vlada i oružane snage spriječile puč skupine vojnika ove zapadnoafričke države, obećavši da će kazniti one koji su ga proveli.
Do pokušaja puča došlo je dok se Benin pripremao za predsjedničke izbore u travnju koji bi trebali obilježiti kraj Talonova mandata, koji je na vlasti od 2016. godine. U televizijskom obraćanju, pučisti su spomenuli pogoršanje sigurnosne situacije na sjeveru Benina, "uz nebrigu i zanemarivanje naše pale braće po oružju."
Pokušaj puča posljednja je prijetnja demokratskoj vlastii u regiji, gdje su milicije proteklih godina ugrabile vlast u Nigeriji i Burkini Faso, kao i u Maliju, Gvineji te prošli mjesec u Gvineji Bisau.
Pojas pučeva
Od 2020. godine Afrikom se širi novi, zabrinjavajući fenomen - pojas vojnih udara koji se proteže od Atlantskog oceana do Crvenog mora. U nizu pretežno frankofonih država Sahela i zapadne Afrike, od Malija do Sudana, dogodilo se čak devet uspješnih vojnih preuzimanja vlasti, uz najmanje toliko neuspjelih pokušaja. Ovaj "coup belt" (pojas pučeva) postao je nova geopolitička stvarnost koja je iz temelja uzdrmala stabilnost kontinenta, protjerala zapadne sile i otvorila vrata novim igračima, ponajprije Rusiji.
Iako svaki puč ima svoje specifične okidače, od nesposobnosti borbe protiv terorizma do spornih izbora, ishod je gotovo uvijek isti: vojna hunta preuzima vlast, obećava brzu tranziciju prema demokraciji, a zatim čini sve kako bi na vlasti ostala što je duže moguće.
Početak domino efekta u Maliju
Sve je počelo u kolovozu 2020. godine u Maliju. Nakon tjedana masovnih prosvjeda protiv korumpirane vlasti predsjednika Ibrahima Keïte, koji se nije uspijevao nositi s džihadističkom pobunom na sjeveru zemlje, skupina vojnika predvođena pukovnikom Assimijem Goïtom preuzela je vlast. Bio je to trenutak koji je, kako kažu analitičari, označio "kritičnu točku" slabljenja civilne vlasti u regiji.
Vojna hunta je isprva pristala na prijelaznu vladu s civilnim predsjednikom, no manje od godinu dana kasnije, u svibnju 2021., Goïta je izveo i drugi udar, takozvani "puč unutar puča", smijenio civilno vodstvo i sebe proglasio predsjednikom. Izbori su odgođeni do daljnjega, a Malijem i danas vlada vojska.
Razlozi su različiti, ali je ishod isti
Dok je u nekim zemljama vojska kao razlog preuzimanja vlasti navodila borbu za demokraciju, u drugima je to bila borba protiv terorizma. No, krajnji cilj novih vođa uvijek je bio konsolidacija moći.
Borba protiv terorizma kao izgovor
U Burkini Faso, koja je od 2022. doživjela čak dva državna udara, vojska je kao glavni razlog navela katastrofalnu sigurnosnu situaciju. Džihadističke skupine, povezane s Al-Kaidom i ISIL-om, proširile su se iz susjednog Malija i zauzele gotovo 40 posto teritorija zemlje.
Sličan scenarij dogodio se i u Nigeriji u srpnju 2023., gdje je predsjednička garda svrgnula demokratski izabranog predsjednika Mohameda Bazouma, tvrdeći da je razlog "kontinuirano pogoršanje sigurnosne situacije te loše ekonomsko i socijalno upravljanje".
'Pučevi za spas demokracije'
S druge strane, u Gvineji i Gabonu vojska se predstavila kao spasitelj demokracije. U Gvineji su u rujnu 2021. svrgnuli predsjednika Alphu Condéa nakon što je on protuustavno izmijenio ustav kako bi si osigurao treći mandat. U Gabonu je u kolovozu 2023. vojska preuzela vlast samo nekoliko sati nakon što je objavljeno da je Ali Bongo, čija je obitelj vladala zemljom 56 godina, pobijedio na izborima koje su mnogi smatrali namještenima. Hunta je taj čin nazvala "udarem za slobodu".
Unatoč različitim povodima, ponašanje novih vojnih vođa nakon preuzimanja vlasti slijedi nevjerojatno sličan obrazac, svojevrsni "priručnik za pučiste". Prvi korak je osigurati podršku naroda, ili barem stvoriti privid te podrške. U Maliju, Burkini Faso i Nigeriji, hunte su vješto iskoristile duboko ukorijenjeno antifrancusko raspoloženje, optužujući bivšu kolonijalnu silu za neokolonijalizam i neuspjeh u borbi protiv terorizma.
Nakon što osiguraju vlast, obećavaju brzi povratak civilnoj upravi, no ti se rokovi neprestano produžuju. Tranzicijska razdoblja sada u prosjeku traju tri godine. U međuvremenu, protjeruju francuske i druge zapadne trupe te se okreću novim partnerima, prvenstveno Rusiji i njezinoj plaćeničkoj skupini, sada preimenovanoj u Africa Corps.
Međunarodna zajednica bez pravog odgovora
Slab i nedosljedan odgovor međunarodne zajednice samo je ohrabrio vojne hunte. Afrička unija, koja je nekoć imala strogu politiku "nulte tolerancije" na državne udare, postala je neučinkovita. Regionalni blok ECOWAS (Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država) zaprijetio je vojnom intervencijom u Nigeriji, ali nije uspio postići konsenzus. Situacija je eskalirala kada su Mali, Burkina Faso i Nigerija napustili ECOWAS i osnovali vlastiti Savez država Sahela, dodatno fragmentirajući regiju.
Dok su Sjedinjene Američke Države i Europska unija osudile udare i uvele sankcije, druge svjetske sile poput Rusije, Turske i Saudijske Arabije prigrlile su nove režime, nudeći im vojnu i diplomatsku podršku. U novom, multipolarnom svijetu, jedinstveni front protiv vojnih udara čini se nemogućim.
Ovaj opasni trend prijeti potpunom destabilizacijom regije koja je već opterećena siromaštvom, klimatskim promjenama i rastućim ekstremizmom. Bez odlučnog i jedinstvenog odgovora, "pojas pučeva" mogao bi se nastaviti širiti, s nesagledivim posljedicama za cijeli kontinent.
