Braća koja su šakama zaradila milijune: Jedan vodi Kijev, drugi je ljubio Hayden Panettiere
Showbizz scenu i brojne obožavatelje jutros je potresla vijest o smrti američke glumice Hayden Panettiere. Zvijezda televizijskih uspješnica Heroes i Nashville preminula je u 36. godini, a uzrok smrti za sada je nepoznat. Iza sebe je ostavila 12-godišnju kćer Kayu koju je dobila u vezi s poznatim ukrajinskim boksačem Vladimirom Kličkom. Prerani odlazak Panettiere tako je ponovno u središte pozornosti doveo ljubavnu priču koja je povezala Hollywood i svijet profesionalnog boksa.
Njihova veza bila je neobična već na prvi pogled. Panettiere je, naime, bila visoka oko metar i pol i izgledala je sićušno pored ukrajinskog teškaša od gotovo dva metra. Unatoč tom kontrastu, ljubav između njih dvoje planula je nedugo nakon upoznavanja 2008. godine i potrajala sve do 2018. Par je 2014. dobio i kćer Kayu koja je, nakon što su se njezini roditelji razišli, nastavila živjeti s ocem u Ukrajini. Upravo zbog nje, Panettiere i Kličko ostali su u kontaktu i godinama nakon što je između njih nestalo strasti.
Njihova veza s velikim se zanimanjem pratila u Ukrajini. Tamošnji mediji voljeli su Hayden Panettiere, posebice nakon što se 2013. godine s Vladimirom pojavila na majdanskim prosvjedima, gdje je njegov stariji brat Vitalij Kličko već bio jedan od najprepoznatljivijih oporbenih lidera. Vitalij, također bivši boksač, bio je politička zvijezda u usponu, a djelomično i zbog njega strani su mediji s pojačanim zanimanjem pratili zbivanja koja će oblikovati budućnost Ukrajine. Podrška drugog slavnog brata i njegove popularne djevojke iz Hollywooda bili su pravi mamac za novinare. Pa iako je dolazak Hayden Panettiere dočekan s oduševljenjem, prave zvijezde za Ukrajince ipak su bila braća Kličko. Nepobjedivi dvojac koji je za promociju Ukrajine napravio više od većine dotadašnjih političara.
Priča o najpoznatijoj ukrajinskoj braći počinje daleko od Kijeva. Vitalij je rođen 19. srpnja 1971. u tadašnjoj Kirgiškoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici. Vladimir se rodio pet godina kasnije, 25. ožujka 1976., u Semipalatinsku, današnjem Semeyu u Kazahstanu. Njihov otac Volodimir bio je časnik sovjetskog ratnog zrakoplovstva pa se obitelj zbog njegova posla često selila i dio djetinjstva provela u vojnim bazama. Majka im je bila učiteljica, stoji u službenoj biografiji Vitalija Klička.
Braća su odrastala u izrazito drukčijem svijetu od onoga u kojem će kasnije postati međunarodne zvijezde. U intervjuu za The Times prisjetili su se djetinjstva u Sovjetskom Savezu, čestih selidbi i života u vojnim sredinama. Vitalij je prvi počeo ozbiljnije trenirati borilačke sportove, dok ga je pet godina mlađi brat slijedio u stopu. S obzirom na visinu, iznimnu fizičku konstituciju, disciplinu i sportsku inteligenciju, vrlo brzo se pokazalo da obojica imaju potencijal za puno više od amaterskog sporta.
S raspadom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih, njihov sportski identitet postao je na neki način i ukrajinski nacionalni identitet. Za mladu državu koja je tek gradila vlastite institucije i tražila međunarodno prepoznatljiva lica, dvojica obrazovanih i uspješnih sportaša bili su idealni ambasadori.
Prvi veliki međunarodni proboj na sportskoj sceni ostvario je Vladimir. Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. nastupio je za Ukrajinu u superteškoj boksačkoj kategoriji i osvojio zlatnu medalju, svladavši u finalu Paeau Wolfgramma iz Tonge. To olimpijsko zlato za tada 20-godišnjeg Klička postat će jedna od polaznih točaka njegove buduće globalne karijere.
Iste godine obojica braće okrenula su se profesionalnom boksu, a velik dio karijere gradila su u Njemačkoj. Upravo će ondje braća Kličko postati nešto gotovo neviđeno u europskom sportu: dvojica Ukrajinaca pretvorila su teškaški boks u spektakl koji je redovito punio velike dvorane, pa čak i nogometne stadione, a napeto se pratio i na televiziji.
Vitalij je bio agresivniji i nekonvencionalniji borac, poznat pod nadimkom ''Dr. Ironfist'', dok je Vladimir iliti ''Dr. Steelhammer'', kako su ga prozvali mediji, bio tehnički discipliniraniji, oslanjajući se na iznimno snažan lijevi direkt, kontrolu distance i razoran desni udarac. Nadimci s ''doktorskim'' titulama nisu bili samo marketinška dosjetka. Naime, obojica braće stekla su doktorate iz područja sporta.
Stariji Kličko prvi je stigao do svjetskog profesionalnog naslova. Godine 1999. osvojio je WBO-ov naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Njegova profesionalna statistika na kraju karijere je bila impresivna: 45 pobjeda, samo dva poraza i čak 41 pobjeda nokautom, piše BoxRec. Njegova dva službena poraza pritom su neobična jer nisu izgledala poput klasičnih boksačkih poraza. Protiv Chrisa Byrda 2000. morao je odustati zbog teške ozljede ramena iako je vodio na bodovnim karticama. Tri godine poslije dogodila se jedna od borbi koje su definirale njegovu reputaciju: obračun s legendarnim Lennoxom Lewisom u Los Angelesu. Kličko je Lewisu u ringu priuštio pravi pakao i u trenutku prekida vodio je na bodove, ali liječnik nije dopustio nastavak borbe zbog duboke posjekotine iznad njegova oka. Lewis je službeno pobijedio tehničkim nokautom, no Vitalij je iz poraza izašao s većim ugledom no što ga je imao prije borbe. Publika je vidjela da se može ravnopravno tući s čovjekom koji je do tada smatran najsnažnijim teškašem svoje generacije, za kojeg se vjerovalo da je nepobjediv. Fanovi i danas taj meč nazivaju jednim od najdramatičnijih u povijesti teškaškog boksa.
Već 2004. Vitalij Kličko osvojio je WBC-ov naslov, potom se zbog ozljeda povukao, da bi se 2008., nakon gotovo četiri godine bez profesionalne borbe, vratio i odmah pobijedio Samuela Petera te ponovno postao svjetski prvak. Naslov je branio sve do završetka karijere. Godine 2018. primljen je u International Boxing Hall of Fame, čime je i formalno dobio mjesto među najvažnijim boksačima svoje epohe.
Mlađi brat Vladimir imao je još dulju profesionalnu karijeru. Nakon olimpijskog zlata prošao je i kroz nekoliko bolnih poraza koji su mu gotovo uništili reputaciju. Posebno su ga pogodili nokauti protiv Corrieja Sandersa 2003. i Lamona Brewstera 2004., nakon kojih su mnogi boksački komentatori zaključili da Kličko, uza sve fizičke predispozicije, nema dovoljno izdržljivu bradu za vrh teške kategorije.
No, uslijedio je možda najvažniji potez njegove karijere, suradnja s legendarnim trenerom Emanuelom Stewardom. Vladimir je nakon toga postao oprezniji i taktički discipliniraniji. Naučio je maksimalno koristiti svoju visinu i raspon ruku, držati protivnika pod kontrolom lijevim direktom te ograničavati rizik. Taj stil nije uvijek oduševljavao ljubitelje otvorenih razmjena udaraca, ali bio je izvanredno učinkovit.
Godine 2006. osvojio je IBF-ov naslov, a kasnije je objedinio WBA, IBF i WBO pojaseve te godinama praktički vladao kategorijom. Reuters u njegovoj biografiji navodi da je karijeru završio s 64 pobjede i samo pet poraza, od čega 53 pobjede nokautom, te da je nastupio u čak 29 borbi za naslov svjetskog prvaka. Njegova dominacija završila je u studenome 2015., kada ga je u Düsseldorfu na bodove svladao Tyson Fury i oduzeo mu pojaseve. Kličko je tada imao 39 godina, ali posljednje poglavlje njegove karijere tek je trebalo postati jedan od najdramatičnijih boksačkih spektakala desetljeća.
U travnju 2017. na londonskom Wembleyju, pred desecima tisuća gledatelja, 41-godišnji Kličko izašao je u ring protiv Anthonyja Joshue. Obojica su tijekom borbe završila na podu, a Joshua je na kraju pobijedio tehničkim nokautom u 11. rundi. Bio je to Vladimirov posljednji nastup. U kolovozu iste godine službeno je objavio kraj profesionalne karijere.
Godinama se nad teškaškom kategorijom nalazio jedan neobičan problem: najbolji izazivač jednom Kličku često je bio drugi Kličko. U razdoblju njihove najveće dominacije gotovo svi najvažniji pojasevi završili su u obitelji, zbog čega se neprestano postavljalo pitanje hoće li se braća jednom napokon boriti međusobno. No, odgovor je uvijek bio ne. Braća su javno govorila da su majci obećala kako nikada neće profesionalno boksati jedan protiv drugoga. Zbog toga je teška kategorija godinama imala dvojicu dominantnih prvaka bez mogućnosti završnog meča koji bi pokazao tko je zapravo bolji. Umjesto unutarnjeg obiteljskog rivalstva stvoren je svojevrstan ''Kličko era'' fenomen, jedan bi brat osvajao ili branio jedan naslov, drugi drugi, a izazivači su morali prolaziti kroz obitelj koja je fizički i taktički gotovo monopolizirala vrh teške kategorije.
Za Vitalija, međutim, boks nikada nije bio konačna destinacija. Još dok je bio aktivan sportaš sve se više uključivao u ukrajinsku politiku. Kandidirao se za gradonačelnika Kijeva, a 2010. osnovao je stranku UDAR (Ukrajinski demokratski savez za reforme). Naziv je pritom bio savršena politička igra riječi jer ''udar'' u ukrajinskom ima isto značenje kao i u hrvatskom jeziku.
Njegov politički trenutak stigao je krajem 2013. Tadašnji predsjednik Viktor Janukovič odustao je od planiranog sporazuma o približavanju Europskoj uniji, nakon čega su u Kijevu počeli masovni prosvjedi poznati kao Euromajdan. Vitalij Kličko postao je jedno od njihovih najprepoznatljivijih lica i jedan od glavnih oporbenih političara. Na ulicama Kijeva tada se dovršila transformacija boksača u političara. Čovjek koji je godinama fizički dominirao ringovima sada je stajao pred tisućama prosvjednika, pregovarao s vlastima i zagovarao europsku orijentaciju zemlje. Nakon pada Janukoviča razmatrao je kandidaturu za predsjednika, ali se povukao i podržao Petra Porošenka. U svibnju 2014. izabran je za gradonačelnika Kijeva. Reuters je tada pisao kako je bivši svjetski prvak pobjedom na izborima osigurao jednu od najvažnijih političkih funkcija u novom ukrajinskom poretku. Poslije je ponovno biran na tu dužnost.
Ako je revolucija Vitalija Klička pretvorila u političara, ruska invazija na Ukrajinu 2022. braću je ponovno pretvorila u simbol zajedničkog otpora. Još 2. veljače 2022., nekoliko tjedana prije početka pune ruske invazije, Vladimir Kličko prijavio se u ukrajinske pričuvne snage u Kijevu. Reutersu je tada rekao da ga je na taj potez potaknula ljubav prema zemlji i potreba da je brani. Kada je 24. veljače počeo napad, obojica braće javno su poručila da će ostati u Ukrajini i sudjelovati u njezinoj obrani.
Vladimir Kličko i danas je vojno aktivan, ali je i, zahvaljujući međunarodnoj prepoznatljivosti, dobrim vezama s Njemačkom i činjenici da govori više jezika, postao jedan od neslužbenih ukrajinskih diplomata. Tijekom rata je putovao u inozemstvo, sastajao se s političarima i gospodarstvenicima, tražio pomoć za Ukrajinu te sudjelovao u humanitarnim i fundraising projektima. Reuters tako već u travnju 2022. izvještava o njegovu posjetu Berlinu i razgovorima s njemačkim dužnosnicima radi jačanja potpore Ukrajini.
Vitalij je, s druge strane, ostao u Kijevu kao gradonačelnik grada koji je od prvih dana invazije bio jedna od glavnih ruskih meta. Njegove su zadaće postale manje nalik klasičnoj gradskoj politici, a više upravljanju gradom u izvanrednoj situaciji kojoj se nije nazirao kraj: valjalo je brinuti o skloništima, energetici, vodi, grijanju, sanaciji razorenih zgrada te posljedicama neprijateljskih napada.
Iako naporna, zahtjevna i odgovorna, na toj funkciji Vitalij Kličko ostao je do danas. Javnost ga je doživjela kao čovjeka s jasnim stavom, o čemu svjedoči i činjenica da njegov odnos s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim nije uvijek skladan. Tijekom rata između njih su povremeno izbijali otvoreni sporovi oko upravljanja glavnim gradom i podjele nadležnosti pa su se u medijima u posljednje dvije godine počele pojavljivati špekulacije kako bi upravo Vitalij Kličko mogao biti izazivač Volodimira Zelenskog na idućim predsjedničkim izborima koje mnogi zazivaju, a koji zbog ratnog staja u Ukrajini nisu održani prije dvije godine, kada je Zelenskom trebao isteći mandat.
Za razliku od starijeg brata, Vladimir Kličko nema izabranu političku funkciju, no unatoč tome godinama je posvećen traženju pomoći za Ukrajinu, međunarodnom zagovaranju, provedbi humanitarnih projekata, kao i vođenju Zaklade Kličko. Na svojoj službenoj stranici opisan je kao ''glas iz Kijeva koji međunarodnu javnost poziva da nastavi podupirati Ukrajinu'', dok Zaklada Kličko i dalje vodi projekte usmjerene prema djeci, obrazovanju i pomoći zajednicama.
Pa iako je danas u fokusu javnosti uglavnom zbog humanitarnog rada, povremeno se i dalje pojavljuju glasine o njegovu mogućem povratku u ring. Čak i tijekom 2026. boksački su mediji spekulirali o tome može li 50-godišnji bivši prvak pokušati još jednom nastupiti, no službene potvrde takvog scenarija koji bi zasigurno oduševio njegove fanove za sada nema. Nakon što je 2017. objesio rukavice o klin, nije odradio niti jednu službenu borbu. No, s obzirom na dosadašnji, gotovo filmski životopis, ni mogućnost povratka u ring Vladimira, ali ni drugog od najpoznatije ukrajinske braće ne treba potpuno isključiti. Jer, čini se kako u njihovim životima borba jednostavno nikada ne prestaje.