U sudnici broj 600 nürnberške palače pravde 1. listopada 1946. trajala je završnica procesa koji je trajao više od deset mjeseci. Dan prije predsjednik Međunarodnog vojnog suda Geoffrey Lawrence čitao je obrazloženje, a zadnji dan sud je počeo objavljivati odluke o pojedinačnoj krivnji optuženika. Naci krvnici čekali su presudu. Američki vojni psiholog Gustave M. Gilbert, koji je tijekom procesa imao gotovo svakodnevni pristup optuženicima, zapisao je da je atmosfera u zatvoru postajala sve teža kako se približavao dan presude. Neki su satima hodali po ćelijama, potom ležali i zurili u strop; drugi su pokušavali pogoditi kakvu će kaznu dobiti. Čak je i Hermann Göring, koji je tijekom procesa nastojao zadržati samouvjeren nastup nekadašnjeg drugog čovjeka Trećeg Reicha, pokazivao nervozu.

Sud je redom obrazložio odgovornost svakog optuženika. Göring je proglašen krivim po sve četiri točke optužnice. Sud je zaključio da je bio pokretačka snaga agresivnog rata i jedan od ključnih ljudi nacističkog režima te zapisao da je njegova krivnja "jedinstvena po svojoj golemosti". Trojica optuženika - Hjalmar Schacht, Franz von Papen i Hans Fritzsche - oslobođena su. Nakon toga sjednica je prekinuta, a poslijepodne su osuđeni jedan po jedan pozivani pred sud kako bi čuli kazne. Procedura je bila vrlo hladna i kratka. 

Göring je bio prvi. Lawrence mu je priopćio da ga Međunarodni vojni sud osuđuje na smrt vješanjem. Pred sudom je nastojao ostati nepomičan. Ono što se dogodilo nekoliko trenutaka poslije zabilježio je Gilbert, koji ga je dočekao nakon povratka u ćeliju. Göring je izgovorio samo: "Smrt!" Spustio se na ležaj i posegnuo za knjigom. Gilbert je primijetio da mu se, unatoč pokušaju da djeluje ravnodušno, tresu ruke, oči su mu bile vlažne i teško je disao. Zamolio je psihologa da ga neko vrijeme ostavi samog. Istoga dana Göring se Gilbertu pokušao našaliti riječima da je dobio "najbolju kaznu od svih", ali Gilbert je njegovu reakciju opisao kao pokušaj prikrivanja potresa, bilježi američka novinska agencija UPI. Njihova novinarka Dudley Ann Harmon izvještavala je sa suda. "Göringova hrabrost je čista glupost", rekao je dr. Gilbert. "Svi su kukavice, svi, uključujući i Göringa.", zapisala je novinarka. 

Joachim von Ribbentrop reagirao je drukčije. Prema Gilbertovu zapisu, bivši Hitlerov ministar vanjskih poslova vratio se u ćeliju potpuno zatečen i ponavljao: "Smrt! Smrt!"

Rudolf Hess, osuđen na doživotni zatvor, pokušavao je ostaviti dojam da ga presuda uopće ne zanima. Gilbert bilježi da je nervozno tvrdio kako nije ni slušao pa ne zna kakvu je kaznu dobio.

Toga poslijepodneva ista se procedura ponavljala iz minute u minutu: Optuženik bi ušao, saslušao nekoliko rečenica predsjednika suda i bio odveden. 12 nacističkih dužnosnika osuđeno je na smrt vješanjem: Göring, Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Ernst Kaltenbrunner, Alfred Rosenberg, Hans Frank, Wilhelm Frick, Julius Streicher, Fritz Sauckel, Alfred Jodl i Arthur Seyss-Inquart. 

Martin Bormann, kojem se sudilo u odsutnosti, također je dobio smrtnu kaznu. Hess, Walther Funk i Erich Raeder osuđeni su na doživotni zatvor, a Baldur von Schirach, Albert Speer, Konstantin von Neurath i Karl Dönitz na vremenske zatvorske kazne.

Hans Fritzsche, Franz von Papen i Hjalmar Schacht oslobođeni su optužbi. Göring je do posljednjeg trenutka odbijao vješanje i zatražio da bude strijeljan, ali je zahtjev odbijen. Noć prije planiranog pogubljenja, 15. listopada 1946., počinio je samoubojstvo cijanidom u svojoj zatvorskoj ćeliji.

Pred sudom se našao politički, vojni, gospodarski i propagandni vrh Trećeg Reicha, bilo im je suđeno za nezamislive zločine, no nitko od njih nije priznao svoju krivnju. Većina ih je pokušala umanjiti ili odbaciti svoju odgovornost. Svoje završne riječi izrekli su mjesec dana prije presude, 31. kolovoza. Hitler je bio mrtav, a Himmler je kao prestrašeni izdajnik s kojim nitko nije htio imati posla, počinio samoubojstvo. Neki od optuženika su se pozivali na Hitlera, neki na vojničku dužnost, neki čak na Versailleski ugovor. Tvrdili su da nisu znali što se događa. Rijetki su priznali barem dio vlastite odgovornosti. Stenogrami njihovih završnih riječi kao i cijelog procesa danas se mogu pronaći na stranicama Pravne knjižnice Harvarda. 

Göring je priznao svoj važan položaj u stroju Trećeg Reicha, ali je odbacio tvrdnju da je znao za najteže zločine ili da ih je naredio. "Želim izričito izjaviti da te strašne masovne ubojice osuđujem u najvećoj mogućoj mjeri", rekao je. Dodao je da nikada nije naredio ubojstvo i da nije naredio niti tolerirao zločine koje je mogao spriječiti. Posebno je odbacio tvrdnju tužiteljstva da je naredio ubojstva Židova. Istodobno je branio gotovo cijeli svoj politički put. Tvrdio je da je njemački narod tijekom rata vjerovao Hitleru i da nije znao za najteže zločine. Izgovorio je i ovo: "Stojim iza stvari koje sam učinio." 

Radikalna je bila završna riječ Rudolfa Hessa. Hitlerov bivši zamjenik govorio je dugo pa ga je sudac morao ga i prekinuti. Rekao je da mu je bilo dopušteno godinama služiti čovjeku kojega je smatrao "najvećim sinom" njemačkog naroda. Kazao je da ne želi izbrisati to razdoblje iz svojega života i da je sretan što je ispunio svoju dužnost kao Nijemac, nacionalsocijalist i odani sljedbenik Führera. Povijest pamti njegovu izjavu: "Ne kajem se ni zbog čega". Dodao je da kada bi ponovo živio svoj život i kad bi znao da će na kraju biti osuđen na smrt, postupio bi jednako. Bio je uvjeren da će ga Bog proglasiti nevinim.

Joachim von Ribbentrop, Hitlerov ministar vanjskih poslova, branio je njemačku vanjsku politiku. Za njega je Nürnberg bio proces koji nije uspio objasniti prave uzroke katastrofe. Ključnu ulogu u njegovoj interpretaciji imao je Versailleski ugovor. Priznao je da ga je potreslo ono što je tijekom suđenja saznao o zločinima, ali ni tada nije prihvatio sliku nacističkog vodstva kao kriminalne zavjere.

Wilhelm Keitel, načelnik Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta nije potpuno negirao svoju odgovornost, no tvrdio je da nije imao onu vrstu zapovjedne moći koju su mu tužitelji pripisivali. Prisjetio se pitanja koje mu je postavio njegov odvjetnik: kako bi postupio da se ponovno nađe u istoj situaciji? Odgovorio je da bi tada "radije izabrao smrt nego dopustio da bude uvučen u mrežu takvih pogubnih metoda". 

FELJTON 4. DIO Početak kraja: Göring će ga izdati. Hitler se trese. Brak s Evom trajat će 36 sati

Ernst Kaltenbrunner, visoki SS-ov dužnosnik i šef Glavnog ureda sigurnosti Reicha tvrdio je da je njegov formalni položaj bio znatno veći od njegove stvarne moći. Kaltenbrunner je posebno tvrdio da je o sustavnom uništenju Židova znao malo te da je i sam bio obmanut, dok je Hans Frank, generalni guverner okupirane Poljske, dao je jednu od najdramatičnijih završnih izjava. Rekao je da su on i drugi nacisti imali "tremendous spiritual responsibility" - golemu duhovnu odgovornost - jer su njemački narod poveli putem koji je završio katastrofom. Po njemu, Hitler je na kraju izdao vlastiti narod, njegov režim opisao je kao put bez Boga, put političke ludosti, katastrofe i smrti. No ni njegova završna riječ nije bila potpuno priznanje svega što mu je Tužiteljstvo stavljalo na teret. 

Walther Funk, ministar gospodarstva i predsjednik Reichsbanke priznao je da su se u institucijama pod njegovim vodstvom dogodili strašni zločini, ali je tvrdio da je za njih prvi put saznao upravo tijekom procesa te da nije znao da su zlato, nakit i druge dragocjenosti koje je SS donosio u Reichsbanku oduzete žrtvama konc-logora. 

Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke i ministar gospodarstva tvrdio je da je bio protiv rata i da je pokušavao spriječiti Hitlerovu politiku. Posebno je istaknuo svoje protivljenje progonu Židova nakon Kristalne noći 1938. godine. Priznao je jednu ključnu pogrešku: Prekasno je shvatio koliko je Hitler kriminalan. "Moja politička pogreška bila je u tome što nisam dovoljno rano shvatio razmjere Hitlerove kriminalne naravi", rekao je. Dodao je da nije "uprljao ruke" nijednim nezakonitim ili nemoralnim činom.

Admiral Karl Dönitz, zapovjednik njemačke ratne mornarice i čovjek koji je nakon Hitlerova samoubojstva nakratko postao njegov nasljednik, bio je jedan od najizravnijih. Nije se pokušao ispričati zbog podmorničkog rata. "Isto bih učinio ponovno", rekao je.
Veliki admiral Erich Raeder također je do kraja branio njemačku mornaricu. 

Baldur von Schirach, bivši vođa Hitlerove mladeži, branio je svoj rad s mladima tvrdio je da nije "pokvario" njemačku mladež i da je ona bila odvojena od zločina koje su počinili odrasli članovi režima, a Fritz Sauckel, glavni čovjek nacističkog sustava prisilnog rada, započeo je završnu izjavu riječima: "Potresen sam do dubine duše zločinima otkrivenima na ovom suđenju." Dodao je da se "s poniznošću i poštovanjem" klanja pred žrtvama i poginulima svih naroda. Ali ni on nije prihvatio da je namjerno sudjelovao u sustavu. 

General Alfred Jodl, jedan od najviših vojnih zapovjednika, tvrdio je da će budući povjesničari donijeti pravedniju presudu o njemačkim vojnim zapovjednicima. Arthur Seyss-Inquart, jedan od ključnih nacističkih dužnosnika u Austriji i okupiranoj Nizozemskoj, završio je svoju izjavu riječima koje danas zvuče gotovo nevjerojatno. Govoreći o Hitleru, rekao je: "Danas ne mogu vikati 'Raspni ga', jer sam jučer vikao 'Hosana'."

Albert Speer, Hitlerov arhitekt i ministar naoružanja imao je ozbiljno upozorenje koje vrijedi i danas. Govorio je o opasnosti diktature u tehnološkom dobu. Prema njegovu mišljenju, Hitlerov režim bio je prvi moderni sustav diktature koji je u potpunosti iskoristio tehnička sredstva - radio, zvučnike, telefon, teleprinter i druge komunikacijske sustave - kako bi milijuni ljudi bili podvrgnuti volji jednog čovjeka.  

Deset osuđenika obješeno je u ranim satima 16. listopada 1946. u Nürnberškom zatvoru.