Postoje knjige koje čitatelja privuku zbog onoga u što je priča koji skrivaju omotana. Nekome se svidi ilustracija ili odabrani font na naslovnici, nekome tekstura korica, nekome miris materijala od kojega je omot načinjen. Kad je o potonjem riječ, danas nema prevelikih iznenađenja, uglavnom je riječ o različitim vrstama papirnatog materijala. No, nije uvijek bilo tako. Pojedine knjige, koje se danas čuvaju u sveučilišnim knjižnicama i muzejskim zbirkama diljem svijeta, osim samog sadržaja, kod prvog susreta s čitateljem kriju još jednu tajnu. Poprilično mračnu. Tek zapis na unutarnjoj strani korica većine njih otkriva jezivu istinu. Da je knjiga koji potencijalni čitatelj drži u ruci uvezana u - ljudsku kožu.

Zvuči kao detalj iz horor filma, no riječ je praksi koja je stvarno postojala, kako je utvrdila moderna znanost, a čak ima i svoje stručno ime: antropodermijska bibliopegija.

Kada je knjižničarka i istraživačica Megan Rosenbloom prvi put vidjela takve knjige, nije, kako bi netko možda mogao pomisliti, stajala pred nekakvim demonskim priručnikom ukrašenim kostima i lubanjama, nego pred nekoliko sasvim običnih starih svezaka u filadelfijskom Mütter Museumu. Upravo je njihova neuglednost bila detalj koji je izazivao najviše nelagode. Rosenbloom, koja je poslije sudjelovala u pokretanju Anthropodermic Book Projecta i napisala knjigu Dark Archives, za UCLA je objasnila da se pravi antropodermijski uvezi izgledom gotovo ni po čemu ne razlikuju od onih izrađenih od kože ovce, koze, teleta ili svinje, kakvi su kroz povijest bili uobičajeni.

To je jedan od razloga zbog kojih su desetljećima kružile brojne neutemeljene priče o knjigama uvezanima u ljudsku kožu. Dovoljno je bilo da netko olovkom na unutarnjoj strani napiše ''uvezano u ljudsku kožu'' pa da se ta tvrdnja prenosi iz kataloga u katalog, bez ikakva ozbiljnog dokaza. Neke su priče nastale iz morbidnog humora, neke iz pogrešno prenesene obiteljske predaje, a neke su vjerojatno namjerno izmišljene kako bi se povećala vrijednost knjige.

SLAVAN TEK NAKON SMRTI Živio je u bijedi, umro mlad i imao mačka Hitlera. A onda je postao ikona jezivosti

Danas znamo da otprilike polovica provjerenih primjeraka nije ono za što su ih njihovi vlasnici smatrali. Prema posljednjim objavljenim podacima Anthropodermic Book Projecta, istraživači su evidentirali 51 knjigu za koju se tvrdilo da je uvezana u ljudsku kožu. Testirali su 32 primjerka: kod njih 18 potvrđeno je ljudsko podrijetlo materijala, dok je 14 navodnih ''ljudskih korica'' izrađeno od kože neke životinje. Projekt je trenutačno u mirovanju, pa konačan broj takvih knjiga u svijetu i dalje nije poznat.

Često se tvrdi da je antropodermijska bibliopegija nastala u srednjem vijeku, u vrijeme kada su praznovjerje, javna mučenja i kažnjavanje mrtvoga tijela bili dio svakodnevice. Međutim, za srednjovjekovne primjere uglavnom ne postoje čvrsti materijalni dokazi. Još je poznatija priča da su tijekom Francuske revolucije u Meudonu pokraj Pariza postojale radionice koje su kožu pogubljenih aristokrata pretvarale u hlače, rukavice i korice knjiga. Takve su glasine doista kružile revolucionarnom Francuskom, ali istraživači dosad nisu pronašli vjerodostojne dokaze o organiziranoj ''štavionici ljudske kože''.

Potvrđeni primjerci uglavnom potječu iz razdoblja od 17. do kraja 19. stoljeća, dok je najveći broj nastao tijekom 19. stoljeća u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Ova praksa pojavljivala se sporadično u nekoliko zapadnih zemalja, u različitim okolnostima i s različitim motivima. Najčešće je bila povezana s liječnicima, anatomima i kirurzima. Upravo su oni imali pristup tijelima siromašnih, neidentificiranih pacijenata i pogubljenih zatvorenika, ali i znanje potrebno da kožu odstrane te pošalju na obradu. Anthropodermic Book Project navodi da su liječnici u 19. stoljeću takve knjige izrađivali kao neobične uspomene za privatne zbirke, dok se u nekim slučajevima koža pogubljenih kriminalaca koristila kao svojevrsni produžetak sudske kazne.

Razlozi su se uglavnom svodili na tri skupine: dodatno poniženje osuđenika, simbolično povezivanje sadržaja knjige s tijelom od kojega su nastale korice te želju liječnika ili kolekcionara za posjedovanjem rijetkog i šokantnog predmeta. Postojali su i iznimni slučajevi u kojima bi čovjek navodno sam pristao da mu koža nakon smrti bude upotrijebljena za uvez.

Pitanje koje se pritom nameće jest kako se koža čovjeka uopće mogla pretvoriti u korice? Odgovor je mnogo manje tajanstven nego što bi se moglo očekivati. Ljudska koža nije nikakav poseban, ''magični'' materijal. Poput kože drugih sisavaca, sadrži veliku količinu kolagena, strukturnog proteina čija vlakna tkivu daju čvrstoću. Štavljenjem se koža kemijski stabilizira: uklanjaju se dlake, masnoće i ostaci tkiva, a kolagenska struktura obrađuje se tako da se uspori truljenje i dobije savitljiv, razmjerno otporan materijal.

U stručnom radu objavljenom u časopisu RBM: A Journal of Rare Books, Manuscripts, and Cultural Heritage navodi se da pravilno obrađena ljudska koža može biti vrlo izdržljiva i otporna na vlagu. Međutim, nema dokaza da je u praktičnom smislu bolja od kvalitetne teleće ili kozje kože. Naprotiv, životinjska koža bila je dostupnija, veća i ujednačenija, pa je s tehničkoga i gospodarskog stajališta bila daleko logičniji izbor.

Vrijednost ljudske kože zato nije proizlazila iz njezine kvalitete, nego iz njezina podrijetla. Bila je rijetkost, sablasni trofej i materijal koji je knjizi pridavao značenje kakvo običan kožni uvez nije mogao imati. Medicinski udžbenik uvezan u kožu seciranog čovjeka stvarao je morbidnu vezu između sadržaja i korica. Zapisnik sa suđenja uvezan u kožu osuđenika pretvarao je njegovo tijelo u trajni dodatak dokumentu o njegovu zločinu i kazni.

Nije uvijek upotrebljavana koža s istog dijela tijela. Birale su se veće površine s leđa, prsa ili bedara, na kojima je bilo moguće dobiti komad dovoljne veličine i s manje nepravilnosti. Nakon obrade mogla se bojiti, glačati, premazivati voskom ili ostaviti mekanom i nalik na kožu antilope.

Posebno mračna skupina antropodermijskih uveza povezana je s tijelima pogubljenih kriminalaca. U Britaniji 18. i početka 19. stoljeća smrtna kazna nije nužno završavala vješanjem. Tijelo osuđenog ubojice moglo je biti javno izloženo u željeznom kavezu ili predano anatomima na seciranje. Britanski Zakon o ubojstvu iz 1752. seciranje je sustavno pretvorio u dodatnu kaznu za osuđene ubojice. Povjesničari u znanstvenom radu dostupnom u američkoj National Library of Medicine objašnjavaju da je uništavanje cjelovitosti tijela trebalo pojačati strah od kazne. U društvu u kojem je dostojan ukop imao duboko vjersko značenje, pomisao da će tijelo završiti na anatomskom stolu mnogima je bila strašnija od same smrti.

Life Jezivo: 5 misterija smrti koji zbunjuju i znanstvenike

Jedan od najpoznatijih primjera jest knjiga Johna Horwooda. Imao je samo 18 godina kada je 1821. u Bristolu obješen zbog ubojstva Elize Balsum, djevojke kojom je bio opsjednut i koju je kamenom pogodio u glavu. Nakon pogubljenja njegovo je tijelo predano liječniku Richardu Smithu, koji ga je secirao. Smith je dokumente o istrazi, suđenju, smaknuću i obdukciji dao uvezati u Horwoodovu kožu. Na prednjim koricama utisnuti su prikazi vješala, lubanje i prekriženih kostiju te latinski natpis Cutis vera Johannis Horwood – ''prava koža Johna Horwooda''. Knjiga se čuva u zbirci Bristol Archivesa. I Horwoodov kostur bio je dio medicinskih zbirki gotovo dva stoljeća, sve dok 2011. nije predan njegovoj daljnjoj rođakinji i pokopan.

Slična sudbina zadesila je Williama Burkea, jednog od dvojice počinitelja zloglasnih edinburških ubojstava. Burke i William Hare ubijali su ljude kako bi njihova tijela prodavali anatomu Robertu Knoxu. Burke je 1829. obješen, javno seciran, a njegov kostur sačuvan je na Sveučilištu u Edinburghu. Od dijela njegove kože izrađena je mala džepna knjižica, danas povezana sa zbirkom edinburškog Surgeons’ Hall Museuma. Ironija je bila potpuna: čovjek koji je druge pretvarao u robu za anatomske dvorane i sam je nakon smrti postao anatomski eksponat.

Među rijetkim je primjerima kod kojih se navodi pristanak pokojnika autobiografija američkog razbojnika Jamesa Allena, poznatog i pod imenima George Walton, Jonas Pierce i Burley Grove. Allen je umro 1837. u državnom zatvoru Massachusettsa, ostavivši ispovijest o svojem kriminalnom životu. Prema priči koja prati knjigu, Allen je zatražio da jedan primjerak bude uvezan u njegovu kožu i darovan Johnu Fenno­u, čovjeku kojega je pokušao opljačkati, ali mu se ovaj hrabro suprotstavio. Allen je navodno toliko poštovao njegov otpor da mu je odlučio ostaviti najneobičniju moguću uspomenu. Digitalni katalog Boston Athenæuma navodi da je primjerak uvezan u Allenovu kožu, obrađenu tako da izgleda poput sive jelenje kože. Na koricama stoji latinski natpis koji poručuje da je knjiga uvezana u Waltonovu kožu Waltona, što je bio jedan od Allenovih lažnih identiteta.

Najpoznatiji suvremeni slučaj odnosi se na knjigu francuskog književnika Arsènea Houss ay ea Des destinées de l’âme – Sudbine duše. Houssaye je primjerak svojeg filozofskog djela o duši i životu poslije smrti darovao liječniku i bibliofilu Ludovicu Boulandu. Bouland ga je tijekom 1880-ih dao uvezati u kožu žene koja je umrla u francuskoj psihijatrijskoj bolnici.

Njezino ime nije sačuvano. Znamo tek da je umrla od apopleksije te da je Bouland kožu uzeo bez njezina pristanka i bez dopuštenja obitelji. U knjigu je umetnuo bilješku u kojoj je tvrdio da djelo o ljudskoj duši zaslužuje ''ljudski pokrov''.

Knjiga je 1934. stigla na Harvard, a analiza je 2014. potvrdila da su korice doista ljudskog podrijetla. Sveučilište je tada vijest predstavilo senzacionalistički, čak uz šale na račun kanibala i ljubitelja morbidnih knjiga. Deset godina poslije potpuno je promijenilo pristup. Nakon etičke revizije zbirki, Harvard je u ožujku 2024. skinuo ljudsku kožu s knjige i privremeno je pohranio kao ljudske ostatke.

U službenom priopćenju Harvard Libraryja priznaje se da je način na koji se desetljećima postupalo s knjigom bio nedostojan žene čije je tijelo iskorišteno. Knjiga je nekoć bila dostupna gotovo svakome tko bi je zatražio, a koristila se čak i u studentskim ritualima inicijacije. Umjesto osobe čije je tijelo oskvrnuto, u središtu pozornosti bila je uzbudljiva, jeziva rijetkost. Harvard danas pokušava utvrditi identitet žene i u dogovoru s francuskim vlastima pronaći dostojan način zbrinjavanja ostataka.

Sve do nedavno znanstveno ispitivanje kontroverznih uveza bilo je nepouzdano. Mikroskopom su se tražili raspored folikula dlake, tekstura i karakterističan uzorak pora. Problem je u tome što se ljudska koža može zamijeniti sa svinjskom, osobito nakon intenzivne obrade, bojenja i stoljeća starenja. Analiza DNK također nije idealna jer štavljenje, kemikalije i vrijeme često razgrade genetski materijal.

Prekretnicu je donijela metoda poznata kao peptidno maseno otiskivanje ili PMF. Istraživači uzimaju mikroskopski uzorak s korica, ponekad toliko malen da je riječ o jedva vidljivoj mrvici. Kolagen se zatim enzimima razgradi na peptide, čije se mase mjere spektrometrom. Budući da različite vrste sisavaca imaju neznatno različite slijedove aminokiselina u kolagenu, dobiva se karakterističan ''otisak'' vrste.

Anthropodermic Book Project koristi MALDI-TOF masenu spektrometriju i dobiveni spektar uspoređuje s poznatim uzorcima. Metoda ne može otkriti ime, spol ili dob čovjeka, ali može pouzdano odvojiti primata od ovce, koze, goveda ili svinje. Budući da se korice knjiga nisu izrađivale od kože majmuna, rezultat koji upućuje na primata, zajedno s povijesnim zapisima o uvezu, smatra se vrlo snažnom potvrdom ljudskog podrijetla.

Testiranja su srušila neke od najdugovječnijih legendi. Za knjige koje su desetljećima izlagane kao predmeti izrađeni od ljudskog tijela pokazalo se da su uvezane u ovčju, goveđu ili svinjsku kožu. U drugim slučajevima, poput triju knjiga liječnika Johna Stocktona Hougha iz zbirke College of Physicians of Philadelphia, potvrdilo se ono što je stajalo u bilješkama koje su stajale uz knjige, da je liječnik doista sačuvao kožu umrle pacijentice i njome ukrasio vlastitu zbirku.

Hough je obavio obdukciju Mary Lynch, siromašne irske imigrantice koja je 1869. umrla od trihineloze u filadelfijskoj bolnici. Sačuvao je komad kože s njezina bedra, a godinama poslije njime dao uvezati tri medicinske knjige o ženskom reproduktivnom zdravlju. Taj primjer ukazuje na nejednakost koja se skrivala iza nesvakidašnje prakse. U konkretnom slučaju obrazovani muškarac s profesionalnim autoritetom prisvojio je dio tijela siromašne pacijentice koja nije mogla odlučivati o vlastitim posmrtnim ostacima.

Današnja rasprava više se ne vodi oko toga jesu li korice doista ljudske. Teže pitanje glasi: što učiniti kada znanost potvrdi da knjižnica ne čuva tek knjigu, nego i dio nečijega tijela? Jedni smatraju da kožu treba odvojiti i pokopati, osobito kada je uzeta bez pristanka. Drugi upozoravaju da bi se time uništio važan povijesni dokaz o medicinskoj moći, klasnim odnosima i načinima na koje su tijela siromašnih, zatvorenika, žena i bolesnika pretvarana u materijal za znanost i privatne zbirke. Rosenbloom je za UCLA kazala kako vjeruje da istraživačke knjižnice moraju čuvati i predmete koje smatramo odbojnima jer se iz njih još može učiti, ali uz poštovanje i potpunu svijest o tome da nisu posrijedi obični artefakti.