Neće to biti kroz postojeće stranke, barem tako najavljuje, ali Igor Štimac kaže da aktivno razmišlja o vlastitom ulasku u politiku. I čini se da bivši izbornik Indije i trener Zrinjskoga misli ozbiljno. Smatra da se korjenite promjene mogu postići kroz "novu, neovisnu listu ostvarenih ljudi, a ne kroz postojeće velike stranačke sustave".

"Mogu li se vidjeti u politici? Mogu! Dulje od tri godine u meni se lomi dosta toga po pitanju moje ambicije uključivanja u politiku. Nisam od onih koji mogu mirno promatrati raspad društva, degradaciju čovjeka, nestručnost koja napreduje i laži koje nam se svakodnevno serviraju", rekao je Štimac u intervjuu za bosanskohercegovački Slobodni podcast.

Možemo naziva "sektom", a Plenkovićev HDZ, po njemu, više ne predstavlja vrijednosti na kojima je stranka nastala.

"HDZ trebao bi biti nositelj konzervativnih vrijednosti, ali u velikoj mjeri nije", kaže Štimac.

Sam će reći da je privržen tradicionalnim vrijednostima onog starog, "tuđmanovskog" HDZ-a, ali pritom ostaje zaboravljeno da Igor Štimac uopće nije bio Tuđmanov ljubimac, dapače. Njegov davno zaboravljeni politički angažman prije gotovo 30 godina skupo ga je koštao. U očima Tuđmana je pao. U nekom trenutku čak se i kod Ćire našao na ledu, nije bio pozvan u reprezentaciju za nekoliko utakmica i samo bi naivac mogao pomisliti da to nije imalo veze s Tuđmanom. Kad je nogomet u pitanju, sve je itekako imalo veze s prvim hrvatskim predsjednikom. 

Štimac se naime 1998. ohrabrio i umjesto za HDZ, odlučio se podržati Nacionalnu demokratsku stranku. Bila je to desno orijentirana politička stranka koju je 23. lipnja 1998. osnovao poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul. Nakon povratka u Hrvatsku 1991. godine, Štedul - koji je u emigraciji vodio Hrvatski državotvorni pokret i preživio Udbin atentat 1988. - nastojao je svoje političke ideje artikulirati kroz legalne institucije. Nije uspio. 

Štedul je često tvrdio da su bivši pripadnici i suradnici jugoslavenske Službe državne sigurnosti (UDBA-e) uspjeli ući u strukture novoosnovane hrvatske države te da su na određeni način držali Tuđmana u šaci i utjecali na kadrovsku politiku. Priznavao je Tuđmanu jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske neovisnosti, ali je tvrdio da su ga ljudi koje je nazivao udbašima - poput Ivana Jarnjaka i Stjepana Mesića - sprječavali da se približi Tuđmanu.

Stranka je izašla na parlamentarne izbore u siječnju 2000. godine, no ostvarila je katastrofalne rezultate, oko 0,42% – 0,61% biračkog tijela. i nije uspjela doći niti blizu ulaska u Hrvatski sabor. Sam Štedul preuzeo punu odgovornost za izborni neuspjeh i ponudio ostavku. Smatrao je da u tom trenutku, nakon smrti Franje Tuđmana i dolaska oporbe na vlast, hrvatska javnost nije bila spremna prihvatiti program koji je NDS zastupao. Stranka je ubrzo nakon izbora, početkom 2001. godine, prestala biti aktivna i službeno je zatvorena/brisana iz registra političkih stranaka, a Štimčev politički debakl ostao je zaboravljen. 

'U Nacionalnu demokratsku stranku Nikole Štedula otišao sam vođen instinktom frajera. Odbio sam brojne ljude koji su mi prilazili i tražili da se priključim njihovim strankama, jer je bio veliki pritisak politike na nogometaše i sportaše općenito (...) Iz današnje perspektive se kajem zbog svojih političkih odluka. Ljudi kažu - ali zašto, ne treba ti biti žao - a meni je ipak žao, jer su mi nezasluženo donijele toliko lošega. To je križ koji nosim, jer me svrstavaju u red nekakvih ekstremista, ljudi koji nekoga mrze, što se odrazilo i na moju psihu i na moj život. U svojoj 33. ili 34. godini – pored svih sportskih priznanja, i domaćih i stranih, ne trebam ni govoriti što znači kad te Englezi uzmu za kapetana momčadi, kakav moraš biti kao čovjek i sportaš – doživio sam da krećem ne od nule, nego ispod nule i da se opet moram nekome dokazivati i počinjati okretati novu stranicu, a dokazivati se onima koji te ne žele vidjeti ne onakvim kakav jesi, nego onakvim kakav oni žele da budeš', ispričao je Štimac godinama kasnije u velikom intervjuu za Globus.

'Nikad nisam bio ekstremni desničar ni bilo što slično, kako su me htjeli obilježiti. Moj otac bio je u Partiji i Savezu komunista, odgojen sam na sasvim normalan način. Recimo, moj brat nije bio samo politički angažiran, ali kao nezavisni kandidat dobio je u svoje vrijeme podršku, primjerice, Andra Vlahušića, i s njom otišao na mjesto ravnatelja Doma zdravlja u Metkoviću. Mlađi brat nije uopće politički aktivan, ali naše je opredjeljenje hrvatsko, domoljubno, demokratsko. Nismo odgajani da mrzimo, nego da volimo. Tako nas je majka odgajala. Ja sam imao priliku i gledati i vidjeti i doživjeti one strahote i Hrvatskoj, imao sam mnoge prijatelje koji su izgubili život', ispričao je Štimac za Globus.