POLITIČKI ŠTIMAC Zašto ga je Tuđman prekrižio? 'Kajem se. To se odrazilo na moju psihu'

Neće to biti kroz postojeće stranke, barem tako najavljuje, ali Igor Štimac kaže da aktivno razmišlja o vlastitom ulasku u politiku. I čini se da bivši izbornik Indije i trener Zrinjskoga misli ozbiljno. Smatra da se korjenite promjene mogu postići kroz "novu, neovisnu listu ostvarenih ljudi, a ne kroz postojeće velike stranačke sustave".

"Mogu li se vidjeti u politici? Mogu! Dulje od tri godine u meni se lomi dosta toga po pitanju moje ambicije uključivanja u politiku. Nisam od onih koji mogu mirno promatrati raspad društva, degradaciju čovjeka, nestručnost koja napreduje i laži koje nam se svakodnevno serviraju", rekao je Štimac u intervjuu za bosanskohercegovački Slobodni podcast.

Možemo naziva "sektom", a Plenkovićev HDZ, po njemu, više ne predstavlja vrijednosti na kojima je stranka nastala.

"HDZ trebao bi biti nositelj konzervativnih vrijednosti, ali u velikoj mjeri nije", kaže Štimac.

Sam će reći da je privržen tradicionalnim vrijednostima onog starog, "tuđmanovskog" HDZ-a, ali pritom ostaje zaboravljeno da Igor Štimac uopće nije bio Tuđmanov ljubimac, dapače. Njegov davno zaboravljeni politički angažman prije gotovo 30 godina skupo ga je koštao. U očima Tuđmana je pao. U nekom trenutku čak se i kod Ćire našao na ledu, nije bio pozvan u reprezentaciju za nekoliko utakmica i samo bi naivac mogao pomisliti da to nije imalo veze s Tuđmanom. Kad je nogomet u pitanju, sve je itekako imalo veze s prvim hrvatskim predsjednikom. 

Štimac se naime 1998. ohrabrio i umjesto za HDZ, odlučio se podržati Nacionalnu demokratsku stranku. Bila je to desno orijentirana politička stranka koju je 23. lipnja 1998. osnovao poznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul. Nakon povratka u Hrvatsku 1991. godine, Štedul - koji je u emigraciji vodio Hrvatski državotvorni pokret i preživio Udbin atentat 1988. - nastojao je svoje političke ideje artikulirati kroz legalne institucije. Nije uspio. 

Štedul je često tvrdio da su bivši pripadnici i suradnici jugoslavenske Službe državne sigurnosti (UDBA-e) uspjeli ući u strukture novoosnovane hrvatske države te da su na određeni način držali Tuđmana u šaci i utjecali na kadrovsku politiku. Priznavao je Tuđmanu jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske neovisnosti, ali je tvrdio da su ga ljudi koje je nazivao udbašima - poput Ivana Jarnjaka i Stjepana Mesića - sprječavali da se približi Tuđmanu.

Stranka je izašla na parlamentarne izbore u siječnju 2000. godine, no ostvarila je katastrofalne rezultate, oko 0,42% – 0,61% biračkog tijela. i nije uspjela doći niti blizu ulaska u Hrvatski sabor. Sam Štedul preuzeo punu odgovornost za izborni neuspjeh i ponudio ostavku. Smatrao je da u tom trenutku, nakon smrti Franje Tuđmana i dolaska oporbe na vlast, hrvatska javnost nije bila spremna prihvatiti program koji je NDS zastupao. Stranka je ubrzo nakon izbora, početkom 2001. godine, prestala biti aktivna i službeno je zatvorena/brisana iz registra političkih stranaka, a Štimčev politički debakl ostao je zaboravljen. 

'U Nacionalnu demokratsku stranku Nikole Štedula otišao sam vođen instinktom frajera. Odbio sam brojne ljude koji su mi prilazili i tražili da se priključim njihovim strankama, jer je bio veliki pritisak politike na nogometaše i sportaše općenito (...) Iz današnje perspektive se kajem zbog svojih političkih odluka. Ljudi kažu - ali zašto, ne treba ti biti žao - a meni je ipak žao, jer su mi nezasluženo donijele toliko lošega. To je križ koji nosim, jer me svrstavaju u red nekakvih ekstremista, ljudi koji nekoga mrze, što se odrazilo i na moju psihu i na moj život. U svojoj 33. ili 34. godini – pored svih sportskih priznanja, i domaćih i stranih, ne trebam ni govoriti što znači kad te Englezi uzmu za kapetana momčadi, kakav moraš biti kao čovjek i sportaš – doživio sam da krećem ne od nule, nego ispod nule i da se opet moram nekome dokazivati i počinjati okretati novu stranicu, a dokazivati se onima koji te ne žele vidjeti ne onakvim kakav jesi, nego onakvim kakav oni žele da budeš', ispričao je Štimac godinama kasnije u velikom intervjuu za Globus.

'Nikad nisam bio ekstremni desničar ni bilo što slično, kako su me htjeli obilježiti. Moj otac bio je u Partiji i Savezu komunista, odgojen sam na sasvim normalan način. Recimo, moj brat nije bio samo politički angažiran, ali kao nezavisni kandidat dobio je u svoje vrijeme podršku, primjerice, Andra Vlahušića, i s njom otišao na mjesto ravnatelja Doma zdravlja u Metkoviću. Mlađi brat nije uopće politički aktivan, ali naše je opredjeljenje hrvatsko, domoljubno, demokratsko. Nismo odgajani da mrzimo, nego da volimo. Tako nas je majka odgajala. Ja sam imao priliku i gledati i vidjeti i doživjeti one strahote i Hrvatskoj, imao sam mnoge prijatelje koji su izgubili život', ispričao je Štimac za Globus.