Tijekom zime 2025.-2026. Rusija je aktivno razvijala vojnu infrastrukturu duž cijele svoje zapadne granice, uključujući i granice s Finskom i Norveškom, prema zajedničkoj istrazi norveške televizije NRK, švedske televizije SVT, danske televizije DR i estonske publikacije Delfi. Novinari su do ovog zaključka došli nakon što su pregledali nove satelitske snimke Planet Labsa.

Bivši finski obavještajni časnik Marko Eklund, koji prati promjene u pograničnim područjima, na slikama iz proljeća 2026. ističe okrug Pečenga u sjeverozapadnoj Murmanskoj oblasti blizu norveške granice. Tamo se trenutno grade nove vojarne. Eklund procjenjuje da će baze u ovom okrugu moći primiti do 17.000 ljudi. Prema njegovim riječima, ono što se trenutno gradi u okrugu Pečenga dva je do tri puta veće od onoga što je postojalo prije. Eklund objašnjava da ruska vojska pokušava regrutirati više profesionalnih vojnika, pa je potreban smještaj za vojnike i njihove obitelji.

Nadalje, tijekom cijele zime Rusija aktivno gradi uz granicu s Finskom. Tamo se grade i novi vojni objekti: vojarne i skladišta, kao i stotine vojnih vozila i druge opreme. Prema riječima zapovjednika finske vojske Pasija Välimäkija, Rusija može rasporediti 80.000 vojnika uz finsku granicu. "Za usporedbu, prije ih je bilo oko 20.000", kaže Välimäki.

Finska vojska - samo 24 tisuće ljudi

Finska mirnodopska vojska broji 24 000 ljudi, ali zemlja održava značajnu mobilizacijsku rezervu. U slučaju rata, oružane snage mogle bi se povećati na 280 000 ljudi.

Prema riječima Marka Eklunda, Rusija jača svoje snage duž cijele granice, od arktičke obale na sjeveru do Kalinjingrada na jugu. Novinari NRK-a analizirali su NASA-ine snimke koje pokazuju koliko su određena područja osvijetljena noću. Zaključili su da je 16 od 19 točaka na karti koju je Eklund identificirao postalo svjetlije tijekom protekle godine.

Ruske oružane snage broje 1,5 milijuna pripadnika. Značajan dio njih, prema švedskim obavještajnim podacima, može se brzo rasporediti na velike udaljenosti. „Ako je Rusija u nečemu pokazala svoje sposobnosti, to je u prijevozu trupa i opreme na velike udaljenosti unutar zemlje“, kaže Thomas Nilsson, šef švedske vojne obavještajne službe. Dodao je da se Rusija priprema za „mogući sukob s NATO-om“.

Zapovjednik NATO-a Brian Nissen, zapovjednik NATO-ovih snaga na Baltiku i u Poljskoj, napominje da prijetnja takvog sukoba ostaje niska sve dok je Rusija u ratu s Ukrajinom. "Ali situacija bi se mogla vrlo brzo promijeniti ako se dogovori prekid vatre", kaže.

Ruske vlasti su posljednjih godina proširile vojne jedinice na granici s Finskom i Norveškom, izvijestio je još prošle godine, 28. travnja The Wall Street Journal, pozivajući se na satelitske snimke koje je dostavila američka tvrtka za komercijalno satelitsko snimanje Planet.

Novine su objavile satelitske snimke dviju vojnih jedinica: Kamenke u Vyborškom okrugu Lenjingradske oblasti na granici s Finskom i sela Sputnik u Pečenškom okrugu Murmanske oblasti na granici s Norveškom. Sudeći prema  snimkama , jedinica Kamenka dobila je nove stambene prostore za vojnike, prema podacima finske istraživačke organizacije Black Bird Group . Jedinica Sputnik proširila je svoje skladišne ​​prostore za vojnu opremu, izvještavaju novine.

Prema Wall Street Journalu, Rusija planira izgraditi nove vojarne i poligone za obuku, modernizirati arsenale i nadograditi željeznice u blizini Petrozavodska u Kareliji, gdje se planira novo vojno sjedište za upravljanje desecima tisuća vojnika. Emil Kastehjelmi, OSINT analitičar finske organizacije Black Bird Group, izvijestio je da Rusija gradi skladišta i stanove za vojsku.

Nove željezničke pruge postavljaju se uz granice s Finskom i Norveškom, kao i južno od Sankt Peterburga do granice s Estonijom. Postojeće željezničke pruge se proširuju. "Na rusko-finskoj granici postoji desetak točaka gdje mehanizirane trupe mogu prelaziti. Ako vidite da grade nove željezničke stanice ili obnavljaju stare, vrijedi obratiti pozornost", rekao je za Wall Street Journal Juha Kukkola, profesor na Nacionalnom obrambenom sveučilištu u Helsinkiju i stručnjak za ruske oružane snage.

Mannerheimova linija

U povijesti, Finci i Rusi ratovali su 1939. Krajem studenog 1939. godine, Sovjetski Savez, vojna sila s populacijom od gotovo dvjesto milijuna ljudi, pokrenuo je masovnu invaziju na Finsku, naciju od nepuna četiri milijuna. Staljin je očekivao brzu pobjedu, svojevrsni rođendanski poklon koji će mu partijski šef lenjingradskog okruga Andrej Ždanov uručiti u obliku finske kapitulacije. No, umjesto slavlja, stigle su vijesti o katastrofalnim porazima, golemim gubicima i vojsci koja se smrzava u snježnim šumama. U središtu finskog otpora stajao je gotovo mitski pojam - Mannerheimova linija, obrambeni bedem koji je, iako skroman u svojoj izvedbi, postao simbolom nevjerojatne hrabrosti i taktičke genijalnosti malene nacije suočene s divom. Bio je to neočekivano jak otpor, ali ne betona i bodljikave žice, nego finskog duha koji je ponizio jednu od najvećih armija svijeta.

Odnosi između Finske i Sovjetskog Saveza bili su zategnuti od samog početka. Nakon što je Finska proglasila neovisnost 1917. godine poslije Oktobarske revolucije, Sovjeti su je formalno priznali, no Finci nisu vjerovali u iskrenost svojih novih susjeda. Sumnje su se potvrdile kada je sovjetska Rusija podržala Crvenu gardu tijekom Finskog građanskog rata 1918. godine. Pobjeda Bijele garde, predvođene bivšim carskim generalom Carlom Gustafom Emilom Mannerheimom, zacementirala je duboko nepovjerenje prema boljševicima. Opasnost je bila stvarna; prijestolnica komunističke revolucije, Petrograd (današnji Sankt Peterburg), nalazila se opasno blizu.

103. DAN RATA Analiza: Zašto Trump ide u napad? Taktika kao iz priručnika za nekretnine

Glavna ruta za potencijalni napad bila je Karelijska prevlaka, uzak pojas zemlje između Finskog zaljeva i jezera Ladoga. Prvi planovi za njezino utvrđivanje pojavili su se već u svibnju 1918., no tek nakon što su boljševici učvrstili vlast u Rusiji 1922., počeli su ozbiljniji radovi. Izgradnja se odvijala u dvije glavne faze, od 1920. do 1924. i od 1932. do 1939. godine. Međutim, proces je bio bolno spor, opterećen kroničnim nedostatkom sredstava. U prvoj fazi, zbog štednje, stotinjak izgrađenih bunkera bilo je od nearmiranog betona, koji je pružao zaštitu samo od lakšeg topništva. Tijekom tridesetih godina, obrambeni proračun bio je toliko skroman da su Finci mogli graditi tek dva do tri bunkera godišnje. Značajnija sredstva odobrena su tek u svibnju 1938., kada se politička situacija u Europi dramatično pogoršala. No, bilo je prekasno. Kada su sovjetski tenkovi prešli granicu u studenom 1939., Mannerheimova linija bila je daleko od dovršene.

Carl Gustaf Emil Mannerheim bio je inače najpoznatiji finski vojskovođa i državnik, praktički nacionalni junak Finske. Rođen je 1867. u tadašnjem Velikom Kneževstvu Finskoj, koje je bilo dio Ruskog Carstva. Karijeru je započeo kao časnik u carskoj ruskoj vojsci, gdje je služio desetljećima i dogurao do visokog čina. Najvažniji je za Finsku jer je 1918. vodio “bijele” snage u Finskom građanskom ratu protiv “crvenih” socijalista, 1939.–1940. bio je vrhovni zapovjednik finske vojske u Zimskom ratu, kad je SSSR napao Finsku. Finska je izgubila teritorij, ali je pružila toliko jak otpor da je Mannerheim postao simbol finske obrane. Od 1941. do 1944. ponovno je vodio finsku vojsku u takozvanom Nastavku rata, kad je Finska uz Njemačku ratovala protiv SSSR-a kako bi vratila izgubljene teritorije. Mannerheim je pokušavao da Finska ne postane potpuno podređena Hitleru. Na koncu, 1944. postao je predsjednik Finske. Njegova glavna uloga tada bila je izvući Finsku iz rata, sklopiti mir sa SSSR-om i okrenuti se protiv njemačkih trupa u Laponskom ratu.

Sovjetska propaganda, očajnički tražeći izgovor za neuspjehe Crvene armije, opisivala je 1939. Mannerheimovu liniju kao utvrdu snažniju od francuske Maginotove linije. Ta je laž ušla u službenu sovjetsku ratnu povijest i preuzeli su je neki zapadni izvori, stvarajući mit o neprobojnom betonskom zidu. Stvarnost je bila potpuno drugačija. Cijela Mannerheimova linija sadržavala je 14.520 kubičnih metara betona, nešto manje nego što je utrošeno za izgradnju operne kuće u Helsinkiju. Za usporedbu, Maginotova linija imala je 5.800 masivnih, podzemnom željeznicom povezanih utvrda, dok je finska obrana imala tek 157 mitraljeskih gnijezda i osam topničkih položaja izgrađenih od betona, većinom malenih i raštrkanih.

Ključ njezine učinkovitosti nije bio u betonu, već u filozofiji "fleksibilne obrane". Za razliku od statičnih utvrda poput Maginotove, finska linija nije bila zamišljena da "zaključa" vojnike u bunkere. Njezina snaga ležala je u briljantnom korištenju prirodnog terena. Duboke šume, brojna jezera, rijeke i močvare Karelijske prevlake same po sebi su činile prepreke. Finci su to nadopunili složenim sustavom rovova, protutenkovskih jarkova i prepreka od granitnih stijena i srušenih stabala. Bunkeri su bili vješto kamuflirani i strateški postavljeni da pružaju bočnu vatru i brane protutenkovske barijere, umjesto da se izravno suprotstavljaju neprijatelju. Cilj nije bio trajno zaustaviti invaziju - za to Finci nisu imali ni ljudi ni resursa - već je usporiti, iscrpiti neprijatelja i nanijeti mu što veće gubitke.

Zimski rat

Prvi mjesec Zimskog rata bio je katastrofa za Crvenu armiju. Unatoč golemoj brojčanoj i tehničkoj nadmoći, frontalni napadi na Mannerheimovu liniju redom su propadali. Finci, koristeći svoju poznatu "motti" taktiku, opkoljavali su i uništavali čitave sovjetske divizije. Do kraja prosinca, gubici u nekim sovjetskim jedinicama dosezali su i 70 posto, a vlakovi puni ranjenika preplavili su bolnice sve do Moskve. Staljinov očekivani trijumf pretvorio se u međunarodno poniženje. Tada je propaganda stvorila mit. Tvrdili su da su se suočili s neprobojnom utvrdom i da su se protiv njih borili deseci tisuća stranih plaćenika, uključujući i "1.000 najboljih američkih pilota". Finska je, s druge strane, također preuveličavala snagu svoje linije kako bi podigla nacionalni moral. Istina je bila da je Crvena armija, oslabljena Staljinovim čistkama koje su eliminirale velik dio iskusnog časničkog kadra, bila loše vođena, taktički nesposobna i potpuno nespremna za arktičke uvjete. Dva mjeseca, skromna finska obrana zaustavljala je sovjetskog diva.

Poniženje je bilo preveliko da bi se toleriralo. U siječnju 1940. Staljin je proveo drastične promjene. Na čelo operacija postavio je Semjona Timošenka, a Georgij Žukov postao je načelnik stožera. Inicijalna strategija "duboke bitke", koja se oslanjala na brze prodore oklopnih jedinica, napuštena je. Umjesto nje, usvojena je brutalna i metodična strategija iscrpljivanja. Cijela operacija fokusirana je na uzak dio fronte na Karelijskoj prevlaci, gdje su Sovjeti mogli koncentrirati svoju nadmoć u topništvu i ljudstvu.

Timošenko je reorganizirao snage, stvorivši Sjeverozapadni front sa 600.000 ljudi. Ukinuo je sustav u kojem su politički komesari mogli poništavati odluke vojnih zapovjednika, čime je poboljšana efikasnost zapovijedanja. Poduzete su i mjere za podizanje morala: tisuće vojnika dobilo je odlikovanja, poboljšana je opskrba, a svaki je vojnik počeo dobivati dnevnu porciju od 100 grama votke. Istovremeno, formirani su i zloglasni disciplinski bataljuni NKVD-a sa zadatkom da sprječavaju povlačenje i dezerterstvo. No, ključ sovjetske strateške prilagodbe bila je taktička promjena. Timošenko je uveo rigorozan trening. Jedinice su, samo nekoliko kilometara iza prve crte, vježbale na replikama finskih utvrda u stvarnoj veličini. Poboljšana je koordinacija između pješaštva, tenkova i topništva, a napadne formacije dobile su topničke promatrače opremljene novim radio uređajima. Sovjeti su prešli na taktiku "progrizanja": masivna, višednevna topnička priprema uništavala bi sve pred sobom, nakon čega bi uslijedio koordinirani napad pješaštva i tenkova na uskom sektoru. Ako bi napad bio odbijen, jednostavno bi se ponovio, s novim, svježim jedinicama, sve dok se finska obrana ne bi slomila pod pritiskom.

ZOVU GA 'NIZ' - 'THE ARRAY' HAARP na Aljasci idealna meta teorija zavjere. Ali što je ona antena u Srbiji?

Nova sovjetska ofenziva započela je 1. veljače 1940. s desetodnevnim bombardiranjem iz zraka i topništva. U jednom 24-satnom periodu, na finski položaje ispaljeno je preko 300.000 granata. Glavni kopneni napad krenuo je 11. veljače. Sovjetske trupe, sada dobro uvježbane i koordinirane, metodično su napadale. Tenkovi bi prišli bunkerima i svojim tijelima blokirali puškarnice, prisiljavajući finske branitelje na blisku borbu. Uskoro su ključni bunkeri u sektoru Summa, "Poppius" i "Milijunaš", pali. Probojem na tom ključnom dijelu fronte, cijela Mannerheimova linija postala je neodrživa. Suočeni s potpunim kolapsom, iscrpljeni, bez streljiva i s golemim gubicima, Finci su zatražili primirje. Moskovski mirovni sporazum potpisan je 12. ožujka 1940. Uvjeti su bili teški: Finska je morala Sovjetskom Savezu prepustiti Karelijsku prevlaku, uključujući drugi najveći grad Viipuri (Vyborg), te dati u najam poluotok Hanko kao pomorsku bazu. Više od 400.000 Finaca moralo je napustiti svoje domove. Finska je sačuvala neovisnost, ali po strašnoj cijeni.

Unatoč dugoj zajedničkoj granici i povremenim napetostima, posebno tijekom Hladnog rata, Rusija i Norveška nikada u povijesti nisu međusobno ratovale. Njihova povijest sadrži i svijetle trenutke suradnje. Na kraju Drugog svjetskog rata, sovjetske snage oslobodile su sjevernu norvešku regiju Finnmark od njemačke okupacije, nakon čega su se dobrovoljno povukle, što je ostalo zapamćeno kao pozitivan čin. U poslijeratnom razdoblju, odnosi su bili obilježeni suživotom susjeda. Dugogodišnji spor oko pomorske granice u Barentsovom moru, bogatom resursima, riješen je mirnim putem 2010. godine. Međutim, promijenjena sigurnosna situacija u Europi posljednjih godina dovela je do novih napetosti. Norveška, kao članica NATO saveza, značajno je pojačala vojnu prisutnost i pripravnost duž svoje granice s Rusijom, potvrđujući složenost odnosa koji su se kroz stoljeća uspješno održavali bez otvorenog sukoba.