Aljaški laboratorij nazvan "The High-frequency Active Auroral Research Program" savršena je meta teorija zavjere jer se bavi HAARP-om, piše The Atlantic. Taj program visokofrekventnog aktivnog auroralnog istraživanja, smješten oko 320 kilometara sjeveroistočno od Anchoragea na Aljasci, bio je predmet sumanutih tvrdnji teoretičara zavjere, poput viđenja nadnaravnih pojava ili supertajnog kontakta s izvanzemaljcima. Također ga se često krivi za prirodne katastrofe. Uredno im stižu pozivi tipa - halo, jeste li vi uzrokovali uragan Melissa?
Cijela priča usmjerena je na jedinstveni istraživački instrument smješten u HAARP-u, koji je u vlasništvu Sveučilišta Aljaske u Fairbanksu i koji je izvorno izgradila vojska. "Niz“, odnosno The array, kako se instrument naziva, mreža je od 180 odašiljača koji se nalaze na vrhu stupa visokog oko 22 metra. Prijenosi se reflektiraju od ionosfere, dijela gornje atmosfere i privremeno je "zagrijavaju" ili pobuđuju. David Hysell, koji je provodio eksperimente u HAARP-u, rekao je za da laboratorij proučava "učinke koje ionosfera ima na signale, na širenje radiovalova".
Oprema možda izgleda ludo, piše The Atlantic, "ali ne može utjecati na dijelove atmosfere u kojima se stvaraju Zemljine vremenske prilike". Iako je sveučilište organiziralo dane otvorenih vrata, objavljivalo stranice s informacijama za javnost, ništa nije pomoglo i ublažilo sumnju.
Ljudi koji danas čuju za HAARP čine to u informacijskom okruženju koje je izuzetno gostoljubivo za paranoju, piše The Atlantic. Osim toga, kroz dugu, istinitu povijest tajne vojne znanosti, vlada je doista favorizirala rijetko naseljena područja, a posebno Aljasku, kako bi izbjegla znatiželjne oči. Da je HAARP laboratorij odmah izvan Clevelanda, da nije tako daleko, možda nikoga ne bi bilo briga. Ovako, mnogi vjeruju u teoriju zavjere o toj postaji - Visokofrekventni program aktivnog auroralnog istraživanja ili HAARP im je crvena krpa.
U svojoj srži, HAARP je najmoćniji i najsposobniji visokofrekventni odašiljač na svijetu dizajniran za proučavanje ionosfere. Glavni instrument postrojenja je Ionsferski istraživački instrument (IRI), golemi niz od 180 križno-dipolnih antena raspoređenih na površini od oko 14 hektara. Zajedno, one mogu emitirati 3,6 megavata snage u gornje slojeve atmosfere, na frekvencijama između 2,7 i 10 MHz. Princip rada je relativno jednostavan: znanstvenici koriste ovu golemu energiju kako bi privremeno "zagrijali" ili "pobudili" jedno vrlo malo, ograničeno područje ionosfere. Ovo zagrijavanje uzrokuje suptilne i kratkotrajne promjene, stvarajući kontrolirane uvjete koji oponašaju prirodne procese potaknute Sunčevim zračenjem. Znanstvenici potom pomoću niza drugih instrumenata, poput VHF i UHF radara, magnetometara i digisonde, promatraju kako se to pobuđeno područje ponaša i kako se vraća u prvobitno stanje.
Svrha ovih eksperimenata je fundamentalno istraživanje fizikalnih procesa u ionosferi, sloju koji je ključan za moderne tehnologije. Promjene u ionosferi, uzrokovane primjerice solarnim olujama, mogu ozbiljno ometati radio komunikacije, satelitsku navigaciju poput GPS-a i rad špijunskih satelita. Razumijevanjem tih procesa, znanstvenici se nadaju razviti tehnologije koje bi mogle ublažiti te smetnje, poboljšati točnost navigacijskih sustava ili čak omogućiti bolju komunikaciju s podmornicama. Eksperimenti su omogućili generiranje umjetnog, jedva vidljivog zračnog sjaja (airglow), stvaranje vrlo niskih (VLF) i ekstremno niskih (ELF) frekvencijskih valova koji inače zahtijevaju ogromne antene, te proučavanje interakcije s Van Allenovim radijacijskim pojasom. Učinci ovih eksperimenata su strogo lokalizirani i kratkotrajni, nestajući unutar nekoliko sekundi do najviše desetak minuta nakon gašenja odašiljača.
Projekt HAARP pokrenut je 1990. godine kao zajednička inicijativa Američkog zrakoplovstva, Američke ratne mornarice, Sveučilišta Alaska Fairbanks i Agencije za napredne obrambene istraživačke projekte (DARPA). Njegova izvorna svrha bila je istraživanje fizikalnih i električnih svojstava ionosfere s ciljem poboljšanja vojnih i civilnih komunikacijskih i nadzornih sustava. Smješten je u blizini Gakone na Aljasci jer se nalazi unutar auroralne zone, relativno je udaljen od naseljenih područja i električne buke, a teren je ravan i pristupačan. Sama lokacija prethodno je bila namijenjena za izgradnju preko-horizontskog radara, projekta koji je otkazan završetkom Hladnog rata.
Neizostavan dio mitologije o HAARP-u jest njegova navodna povezanost s Nikolom Teslom. Teorije zavjere često tvrde da se cijeli projekt temelji na Teslinim neobjavljenim radovima o bežičnom prijenosu energije i njegovom navodnom "zraku smrti", a da su njegove nacrte zaplijenili američki vladini agenti nakon njegove smrti 1943. godine. Ova ideja hrani se Teslinom fascinacijom ionosferom i njegovim eksperimentima u Colorado Springsu, gdje je tvrdio da je otkrio "zemaljske stacionarne valove" i teoretizirao o mogućnosti slanja energije oko globusa. Njegov najambiciozniji projekt, Wardenclyffe toranj, bio je zamišljen upravo kao svjetski sustav za bežičnu komunikaciju i prijenos energije.
Pristaše ove teorije često citiraju radove fizičara Bernarda Eastlunda, koji je u osamdesetima patentirao "metodu i aparat za mijenjanje regije u Zemljinoj atmosferi, ionosferi i/ili magnetosferi", tvrdeći da HAARP koristi njegovu tehnologiju koja je inspirirana Teslom. No, znanstvena zajednica i uprava HAARP-a odlučno odbacuju izravnu tehnološku vezu. HAARP koristi standardne radio odašiljače i fazne antenske nizove, tehnologiju koja se bitno razlikuje od Teslinih zavojnica i njegovih specifičnih patenata. Ipak, ne može se poreći da Teslina vizija interakcije s gornjim slojevima atmosfere i teoretiziranje o utjecaju na vrijeme odjekuju u strahovima koji okružuju moderne ionosferske grijače. Teslino ime, sinonim za neshvaćenog genija čije su ideje bile desetljećima ispred svog vremena, postalo je savršeno oruđe za narativ o skrivenoj tehnologiji i, možda, zataškanoj istini.
Strahovi od HAARP-a nisu novijeg datuma. Još 1998. godine, Europski parlament održao je saslušanje na kojem su stručnjaci poput Rosalie Bertell i Nicka Begicha Jr. iznijeli alarmantna upozorenja. Tvrdili su da HAARP ima sposobnost manipuliranja ionosferom kako bi se uništile komunikacije na globalnoj razini, promijenio tijek mlaznih struja, pa čak i izazvali potresi i tsunamiji. U rezoluciji koja je uslijedila, Parlament je HAARP, "zbog njegovog dalekosežnog utjecaja na okoliš", proglasio "globalnom brigom" i pozvao na neovisnu međunarodnu istragu. Od tada, popis katastrofa koje se pripisuju HAARP-u samo je rastao. Optuživan je za izazivanje potresa na Haitiju, u Turskoj, Grčkoj i na Filipinima, za pokretanje uragana i poplava, suša i šumskih požara, pa čak i za rušenje leta TWA 800, sindrom Zaljevskog rata i sindrom kroničnog umora.
Znanstvenici neumorno pobijaju ove tvrdnje. Umran Inan, profesor sa Sveučilišta Stanford, objasnio je za Popular Science da su teorije o kontroli vremenskih prilika "potpuna dezinformacija".
- Apsolutno ništa što možemo učiniti ne može poremetiti Zemljine vremenske sustave. Iako je snaga koju HAARP zrači vrlo velika, ona je sićušna u usporedbi sa snagom jedne munje, a svake sekunde dogodi se između 50 i 100 udara munje. Intenzitet HAARP-a je vrlo mali - istaknuo je.
Vrijeme se formira u troposferi, najnižem sloju atmosfere, dok HAARP djeluje na ionosferu, koja počinje na visini od oko 70 kilometara. Ne postoji poznati mehanizam kojim bi se privremeno zagrijavanje malenog dijela ionosfere moglo prenijeti na niže slojeve i utjecati na klimu. Slično tome, energija koju odašilje je zanemariva u usporedbi s golemom energijom koja se oslobađa tijekom tektonskih pomaka. Pa ipak, kombinacija vojnog podrijetla, zabačene lokacije i kompleksne znanstvene svrhe čini HAARP savršenom metom za teorije zavjere, koje se šire brže od bilo kojeg radio vala.
Glasine o HAARP-u nisu zaobišle ni našu regiju. Tijekom katastrofalnih poplava koje su pogodile Balkan 2014. godine, društvenim mrežama u Srbiji proširila se vijest o postojanju tajnog HAARP postrojenja u selu Beljina kod Barajeva, koje je navodno odgovorno za ekstremne padaline. Fotografije antenskog polja iz Aljaske dijelile su se kao "dokaz", potičući strah i nepovjerenje. Međutim, ne postoje nikakvi vjerodostojni dokazi da u Srbiji postoji odašiljač snage i namjene kakav je HAARP. Srpske institucije, uključujući Republičku agenciju za elektroničke komunikacije (RATEL), i brojni znanstvenici demantirali su te tvrdnje, a novinarske ekipe koje su posjetile navodnu lokaciju nisu pronašle ništa što bi nalikovalo na takav sustav.
Izvor ove dezinformacije vjerojatno leži u pogrešnom tumačenju znanstvene opreme. Naime, u Srbiji postoji prijemnik za vrlo niske frekvencije (VLF) koji je dio globalne mreže za proučavanje atmosferskih pojava, a kojim koordinira Sveučilište Stanford. Ključna razlika je u tome što se radi o pasivnom prijemniku, uređaju koji samo "sluša" i bilježi prirodne niskofrekventne valove iz atmosfere. S druge strane, HAARP na Aljasci je iznimno snažan odašiljač, koji aktivno emitira energiju u ionosferu. Prijemnik u Srbiji, smješten na krovu Instituta za fiziku u Beogradu, ne emitira nikakvo zračenje i služi isključivo u znanstvene svrhe. Ova zabluda savršeno ilustrira kako se strah i nerazumijevanje kompleksne znanosti mogu iskoristiti za stvaranje priča koje, iako nemaju uporište u stvarnosti, pronalaze put do široke publike.
