Nikola Grmoja nedavno je sudjelovao kao govornik na međunarodnoj konferenciji konzervativaca u Cataniji na Siciliji, događaju koji je organizirala europska parlamentarna skupina Europskih konzervativaca i reformista (ECR). Skup je naizgled bio posvećen bezazlenim europskim temama: Mediteran, gospodarstvo, migracije, europska kulturna baština i odnosi s Afrikom. No, na pozornici i u publici su se našli političari čije karijere sežu do postfašističkih stranaka, simpatizeri Benita Mussolinija i pojedinci s otvorenim pretenzijama prema hrvatskom teritoriju. 

Europski konzervativci i reformisti, politička grupacija kojoj pripada i stranka talijanske premijerke Giorgije Meloni Braća Italije (Fratelli d'Italia), sebe opisuju kao zagovornike Europe neovisnih nacija koje surađuju, ali zadržavaju svoj identitet. Na svojim stranicama ističu da se zalažu za "jednakost svih europskih demokracija", "dostojanstvo i autonomiju pojedinca" te odbacuju "sve oblike ekstremizma, autoritarizma i rasizma". Ipak, sicilijanski skup, umjesto promicanja ovih vrijednosti, okupio je neke od najproblematičnijih figura talijanske desnice, čiji stavovi i prošlost stoje u oštroj suprotnosti s deklariranim načelima ECR-a.

Predsjednik Mosta sudjelovao je na panelu o jačanju europske ekonomije na Mediteranu. Društvo mu je pravio Edmondo Cirielli, zamjenik ministra vanjskih poslova Italije i član stranke Braća Italije. Cirielli je krajem prošle godine izazvao zgražanje javnosti kada je, nesvjestan da ga se snima, iznio svoje viđenje fašističkog režima.

​- Fašizam je imao izvanredan duh slobode, individualistički, libertarijanski duh, suprotstavljen autoritetu - izjavio je tada Cirielli.

Ova relativizacija jednog od najrepresivnijih režima dvadesetog stoljeća posebno je šokantna u kontekstu talijanske okupacije dijelova Hrvatske, koja je uključivala etničko čišćenje, prisilnu talijanizaciju i masovne zločine nad civilnim stanovništvom u Istri i Dalmaciji. No, Cirielli je bio tek jedan u nizu kontroverznih sudionika.

Jedan od glavnih domaćina bio je Carlo Fidanza, eurozastupnik Braće Italije i izvršni potpredsjednik ECR-a. Fidanza je političar stare postfašističke škole. Karijeru je počeo u omladinskoj organizaciji neofašističke stranke Talijanski socijalni pokret (MSI - Movimento Sociale Italiano) koju su osnovali preživjeli sljedbenici Benita Mussolinija nakon Drugog svjetskog rata. Potom je bio član Nacionalnog saveza (AN - Alleanza Nazionale), stranke nacionalno-konzervativne orijentacije, i na kraju je završio u Braći Italije. Njegovo ime veže se uz ozbiljne skandale. Novinarska istraga otkrila je njegove tajne dogovore s fašističkim podzemljem i korištenje takozvanih "crnih fondova" za financiranje predizbornih aktivnosti. Iako je kazneni postupak za pranje novca na kraju obustavljen zbog nedostatka dokaza, istraga je nedvojbeno utvrdila njegove bliske veze s moćnom neofašističkom mrežom Lealtà Azione, poznatoj po nasilju i ekstremističkim stavovima.

Posebno je zanimljivo što se Fidanza godinama bavi temama fojbi i talijanskih izbjeglica iz Istre, Rijeke i Dalmacije. U Europskom parlamentu 2020. govorio je o desecima tisuća žrtava fojbi i "350.000 talijanskih prognanika iz Istre, Rijeke i Dalmacije". Samo po sebi obilježavanje žrtava nije sporno. Problem nastaje ondje gdje se povijesno sjećanje spaja s retorikom o "talijanskim zemljama" na istočnoj obali Jadrana. Novosti navode da je Fidanza u svojim objavama Istru, Rijeku i Dalmaciju opisivao kao "najtalijanskije zemlje", obilježavao obljetnicu D'Annunzijeva zauzimanja Rijeke te napadao hrvatske vlasti zbog prosvjeda protiv postavljanja D'Annunzijeva spomenika u Trstu.

S njim je bio Roberto Jonghi Lavarini, ekstremni desničar poznat pod nadimkom "Crni barun". Lider neofašističkog pokreta Progetto Nazionale, pravomoćno je osuđen na dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog veličanja fašizma. U jednom intervjuu, fašizam je nazvao "velikim razdobljem civilizacije", dodavši kako je "Mussolinijeva jedina pogreška bila što je bio previše dobar prema svojim protivnicima". Istrage su također razotkrile njegovu povezanost s Carlom Fidanzom u aferi oko ilegalnog financiranja kampanje. 

Još jedan ključni čovjek konferencije bio je Antonio Giordano, glavni tajnik ECR-a i jedan od najvažnijih operativaca europske konzervativne mreže. Njegovo ime vodi do jedne od najosjetljivijih priča talijanske desnice - rimske ulice Acca Larentije koja je postala simbolom najveće tragedije i mita talijanske radikalne desnice. Svake godine 7. siječnja, stotine neofašista i desničara okupljaju se u toj ulici, ispred lokalnog sjedišta neofašističke stranke MSI, gdje se održava komemoracija za trojicu desničarskih militanta ubijenih 1978. godine. Posljednjih godina snimke stotina okupljenih muškaraca koji dižu desnicu u rimski pozdrav i uzvikuju "Presente!" (Prisutan) redovito obilaze svijet. Giordano je bio u upravi Zaklade Nacionalnog saveza (AN), koja upravlja dijelom političke i materijalne ostavštine te nekadašnje stranke koje je raspuštena 2009. godine. Talijanski dnevnik La Repubblica, pozivajući se na dokumente koje je prethodno objavio Domani, otkrio je da je ta zaklada 2023. dala 30.000 eura udruzi Acca Larenzia za kupnju prostora u Rimu. Ukupna vrijednost nekretnine bila je nešto manje od 70.000 eura. U samom prostoru nalaze se Mussolinijevi posteri, keltski križevi i zastava Njemačkog Carstva kakvu je koristila i nacistička Njemačka nakon Hitlerova dolaska na vlast. Udruga koja je prostor kupila povezana je s ljudima iz miljea CasaPounda, radikalno desničarskog pokreta.

RIJEČKI DIKTATOR Nakon seksa je zapisivao sve o mirisu žena, imao je sifilis i bio ovisan o koki

Među istaknutim govornicima bio je i Adolfo Urso, aktualni ministar poduzetništva i proizvodnje u vladi Giorgije Meloni. Urso je veteran talijanske desnice, a političku karijeru također je započeo u neofašističkom Talijanskom socijalnom pokretu (MSI). Kasnije je bio jedan od osnivača stranke Nacionalni savez (AN), koja se smatra nasljednicom MSI-a i iz koje su na kraju nastala Braća Italije. Urso je nedavno dospio u središte medijske pozornosti nakon što je u svom ministarstvu ponovno izložio portret Benita Mussolinija, pravdajući taj čin "povijesnim kontinuitetom". U Cataniji je Urso govorio neposredno prije panela na kojem je govorio Grmoja. Njegovo pojavljivanje, međutim, bilo je uvod za još poznatije ime talijanske postfašističke desnice.

Predsjednik talijanskog Senata Ignazio La Russa jedan je od najmoćnijih ljudi u državi. Istodobno je desetljećima jedna od najprepoznatljivijih figura talijanske tvrde desnice. Njegovo puno ime je Ignazio Benito Maria La Russa. Političku karijeru započeo je u omladini MSI-ja. Njegov otac Antonino bio je lokalni dužnosnik fašističke stranke tijekom Mussolinijeva režima, a poslije senator MSI-ja. La Russa nikada nije skrivao da posjeduje Mussolinijevu bistu, premda je kasnije objašnjavao da ju je naslijedio od oca i da ju je premjestio u kuću svoje sestre. Svojedobno je izjavio: "Svi smo mi Duceovi nasljednici".

S Grmojom se na konferenciji našao i Nello Musumeci, bivši predsjednik Sicilije i sadašnji ministar za civilnu zaštitu i pomorsku politiku. Poput Ursa, i Musumeci je karijeru započeo u mladeži neofašističkog MSI-a, a talijanski mediji često ga opisuju kao "fašista džentlmena" (fascista galantuomo), pokušavajući ublažiti njegovu mračnu političku prošlost. Prije nego što se pripojio stranci Braća Italije, vodio je vlastitu stranku znakovitog imena Diventerà Bellissima (Postat će prelijepa). Musumeci je 1986. objavio knjigu o fašističkom diplomatu Filippu Anfusu pod naslovom "Veleposlanik Anfuso: Duce, s vama do smrti". Naslov Musumecijeve knjige preuzet je iz Anfusove poruke Mussoliniju nakon kapitulacije Italije: "Duce, s vama do smrti".

Na programu je bio i ministar europskih poslova Tommaso Foti, također iz Braće Italije. On je 2026. dao počast Giorgiu Almiranteu, jednoj od ključnih figura talijanske krajnje desnice nakon Drugoga svjetskog rata. Tijekom fašizma radio je za časopis La Difesa della Razza (Obrana rase), jedno od glasila talijanske rasističke propagande. U tekstovima iz fašističkog razdoblja raspravljao je i o "slavenskoj jezgri" u Istri u kontekstu talijanske rasne politike.

Posebno zabrinjava što je na konferenciji bio i Roberto Menia, senator iz redova Braće Italije, koji je svoju cjelokupnu političku karijeru izgradio na zaštiti takozvanog "nacionalnog identiteta" na istočnoj granici Italije. Talijanski iredentizam, pokret koji je težio pripojenju svih teritorija na kojima se govorilo talijanski, bio je jedan od glavnih motiva za ulazak Italije u Prvi svjetski rat. Iako je pokret u početku tražio samo područja s talijanskom većinom, pod utjecajem fašizma postao je agresivan, zahtijevajući i teritorije gdje su Talijani bili manjina ili su bili prisutni samo u dalekoj prošlosti. Tvrdnje su se proširile na Rijeku, Korziku, Maltu, Nicu, pa čak i na dijelove Dalmacije. Benito Mussolini je tvrdio da je Dalmacija zemlja talijanske kulture, pozivajući se na nasljeđe Rimskog Carstva i Mletačke Republike, te je dolazak Talijana iz Dalmacije u Italiju opisivao kao "progonstvo".

Roberto Menia, sin istarskog povratnika, nastavlja tu tradiciju. Pokrenuo je inicijativu za oduzimanje talijanskog odlikovanja Josipu Brozu Titu, s obrazloženjem da je Tito "oteo povijesne talijanske zemlje", misleći pritom na Istru i Dalmaciju. Njegovi javni nastupi redovito su ispunjeni revizionističkim narativima koji negiraju hrvatski suverenitet nad tim područjima. Tršćanski mediji, poput Primorskog dnevnika, opisivali su ga kao "najvećeg i najmilitantnijeg fašista u Trstu", osobu koja se ne srami svoje ideologije i koja je poznata po brutalnosti.

Valja podsjetiti i na njegovu kontroverznu politička prošlost iz 1991. godine. Prema Novostima, delegacija tadašnjeg MSI-ja u kojoj je bio i Menia posjetila je Beograd u vrijeme raspada Jugoslavije i razgovarala o političkoj budućnosti jadranskog prostora. Tamo se sastao s predstavnicima režima Slobodana Miloševića i srpskim paravojnim postrojbama. Cilj tih kontakata bio je pokušaj dogovora o podjeli hrvatskog teritorija, pri čemu je talijanska desnica u raspadu Jugoslavije vidjela priliku da Italiji "vrati" Istru, Rijeku i Dalmaciju.

- Talijani su zatražili sastanak. Htjeli su znati naše planove za Istru i Dalmaciju. Odgovorili smo da nas ta područja ne zanimaju. Znam da su se sastali i s vođom Bijelih orlova - rekao je jedan srpski dužnosnik La Repubblici. U istom tekstu, objavljenom 1994., Menia je otkrio da je "neki talijanski pukovnik ispitao situaciju, a istarski imigranti zvali su iz SAD-a kako bi ponudili ljude i arsenal za taj pothvat". Kada je Vukovar pao i postao poprište masovnih zločina i potpunog razaranja, Menia je napisao tekst u kojem je naveo da "sada Hrvati, koji žive u kućama iz kojih su protjerali 350 tisuća Talijana, plaćaju račune".

Menia je i na ranijim skupovima ECR-a u Hrvatskoj imao ulogu koja je izazivala kontroverze. Tijekom summita u Dubrovniku, Menia je bio angažiran kao "poseban vodič" po gradu. Prema službenim objavama desničarskih organizacija, Menia je grupi europskih i talijanskih političara objašnjavao "pravu povijest Dubrovnika". Menia je govorio da je Dubrovnik povijesno isključivo plod talijanske kulture i umjetnosti, u potpunosti negirajući hrvatski identitet, kulturu, književnost i autohtonost stanovništva u povijesti grada. Poručio je okupljenima da grad ne nazivaju Dubrovnikom nego Ragusom, opisujući ga kao nekadašnju slobodnu i suverenu republiku te "petu pomorsku republiku Italije". Na tom ECR-ovu okupljanju sudjelovali su i predstavnici hrvatske desnice - članovi Mosta, DOMiNO-a i Hrvatskih suverenista, kao i ministri iz redova Domovinskog pokreta.