Na današnji dan, 8. rujna 1920. godine, Gabriele D’Annunzio u Rijeci je otišao korak dalje od obične vojne okupacije. Točno godinu dana nakon što je počeo kovati planove za zauzimanje grada, proglasio je vlastitu paradržavu - Talijansku upravu za Kvarner, Reggenza Italiana del Carnaro. Dobila je i ustav, čuvenu Cartu del Carnaro, neobičan politički dokument u kojem su se miješali korporativizam, anarhističke ideje, radikalni nacionalizam, kult vođe i elementi onoga što će nekoliko godina poslije postati prepoznatljivim obilježjima fašizma.
Rijeka za njega nije bila samo teritorij koji je trebalo pripojiti Italiji. Ondje je pjesnik glumio zapovjednika, državnika, proroka, revolucionara i umjetnika. Okružio se vojnicima, pjesnicima, pustolovima, homoseksualcima, anarhistima, nacionalistima i ljudima koji su jednostavno željeli živjeti izvan tadašnjih građanskih pravila. Među arditima koji su mu se pridružili bio je čak i japanski pjesnik Harukichi Shimoi, kojega je zvao "Samurajem Rijeke", a u njegovu riječkom krugu našli su se i Giovanni Comisso, Andor Gravay i niz drugih književnika i avanturista. Comisso je zapamtio kako je D’Annunzio Rijeku nazivao jedinim svjetlom u pokvarenom svijetu, dok je okupljenoj gomili djelovao poput kakva drevnog proroka.
Gabriele D’Annunzio rođen je 12. ožujka 1863. u Pescari, u obitelji u kojoj politička ambicija, društveni uspon i sklonost ženama nisu bili strani pojmovi. Otac Francesco Paolo Rapagnetta trgovao je vinom, bio gradonačelnik Pescare i sudjelovao u političkom životu nove Italije. Prezime D’Annunzio u obitelj je stiglo preko ujaka. Mali Gabriele vrlo je rano pokazao dvije osobine koje ga neće napustiti do smrti - izvanredan talent i još izvanredniju sposobnost da od sebe napravi spektakl. S 11 godina poslali su ga u prestižni internat Cicognini u Pratu. Učio je jezik Dantea i Machiavellija, svirao violinu i flautu, pjevao, čitao i radio noću dok su ostali spavali. Škola je bila gotovo vojnički organizirana, s uniformama, disciplinom i hijerarhijom. Na posljednjoj godini D’Annunzio je dobio titulu "komandanta". Desetljećima kasnije istu će titulu sam sebi dati u Rijeci.
Prvu zbirku pjesama, Primo vere, objavio je sa samo 16 godina. Platio ju je njegov otac, a stihovi maloljetnog pjesnika bili su toliko otvoreno erotični da se u njegovoj školi raspravljalo treba li knjigu uopće pustiti preko vrata internata. Kada je kao 17-godišnjak stigao u Rim, više nije bio nepoznati provincijski dječak. Već je imao ime, ambicije i vrlo preciznu ideju o tome što želi postati. Slavan. Ne samo kao pjesnik. Slavan u svakom smislu.
U Rimu se našao u pravom trenutku. Ujedinjena Italija stvarala je svoju novu kulturnu elitu, izdavači su tražili autore, novine su postajale masovni medij, a književnici su prvi put mogli postati svojevrsne celebrity zvijezde. D’Annunzio je gutao Byrona, Shelleyja i Keatsa, ali kod Byrona ga nije fascinirala samo poezija. Fascinirao ga je njegov život - spoj književnika, političkog aktivista, pustolova i nacionalnog simbola. To je želio biti i D’Annunzio. Nije mu nedostajalo samopouzdanja. Smatrao je da je Italija imala tri istinski velika pjesnika - Dantea, Petrarcu i Leopardija - a zatim se, eto, rodio on. Postao je il Vate, nacionalni bard. Svoje pjesme, romane, izgled, ljubavne veze i političke nastupe tretirao je kao dijelove jednog velikog osobnog brenda.
Kada se 1897. kandidirao u Abruzzu za zastupnika u talijanskom parlamentu, kampanju je vodio pod gotovo nevjerojatnim nazivom "Politika poezije", a samoga sebe predstavljao je kao "Kandidata ljepote". Imao je vlastiti press-centar, poticao prijatelje da pišu hvalospjeve o njemu, a zatim bi na njih anonimno odgovarao. U dvoranama u kojima je držao političke govore visjele su reklame za njegove knjige. Koketirao je sa socijalistima, divio se anarhistima, bio radikalni individualist i sve žešći nacionalist.
- Ja sam čovjek od života, ne od formule - govorio je.
Kada su ga poslije pitali je li postao socijalist, odgovorio je da se samo nakratko zabavio ulaskom u njihovu "lavlju jazbinu". Ostao je, tvrdio je, individualist do kraja.
Ako je politika za D’Annunzija bila teatar, seksualni život bio je golema opera. Prema vlastitim bilješkama i svjedočenjima ljudi oko njega, gotovo opsesivno je bilježio svoje ljubavne avanture. Nosio je notes u koji je zapisivao sve o odjeći i seksualnoj privlačnosti žena s kojima je bio intiman. Detaljno je bilježio sve o mirisu njihovih pazuha i vagina. Jutro nakon seksa slagao bi detaljna pisma ljubavnicama, kao neku vrstu pornografskih prisjećanja svega što se dogodilo noć prije, a i to bi kasnije koristio u svojim djelima.
Bio je visok oko 164 centimetra, ćelav, kasnije krezub, sitne građe i izrazito opsjednut izgledom. Volio je parfeme, luksuzne tkanine, cvijeće, nakit, egzotičnu odjeću i rituale. Njegove sobe znale su biti pregrijane i zatrpane ružama. Žene bi dočekivao u kimonu, služio čaj na srebrnom pladnju i koristio parfem koji je sam izrađivao. Pa čak i kad bi ljubavnica odlazila od njega kočija je morala biti ispunjena ružinim laticama.
Otac mu je imao reputaciju ženskara, ali sin je vrlo rano krenuo u natjecanje. Prema kasnijim pričama, kao tinejdžer pobjegao je sa školskog izleta, prodao djedov zlatni sat i otišao prostitutki. S 20 godina već je postao otac. Prva i jedina službena supruga bila mu je Maria di Gallese, mlada pripadnica visokog društva. Vjenčali su se 1883. i dobili trojicu sinova. Brak nije dugo potrajao. Maria je kasnije njihov odnos sažela jednom rečenicom:
- Kada sam se udala za svog muža, zavaravala sam se da sam se udala za poeziju. Bolje bih prošla da sam za tri i pol lire kupila njegove knjige.
Dok je supruga bila trudna, D’Annunzio je već održavao paralelne veze. Jedna od njih bila je ona s udanom Elvirom Fraternali Leoni, koju je zvao Barbara ili Barbarella. Viđali su se u stanu u istoj zgradi u kojoj je živio s obitelji.
Godine 1893. pobjegao je iz Rima zbog dugova i preselio se u Napulj. Ostavio je ženu i tri sina pa završio na sudu zbog preljuba, tad kaznenog djela, tj. zbog afere s udatom sicilijanskom princezom Mariom Gravinom. Suprug, grof Anguissosola, uhvatio ih je na djelu u svojoj kući. Osuđeni su na pet mjeseci zatvora i pomilovani odmah nakon presude. Kasnije te godine, Maria Gravina je pokušala samoubojstvo, kao i njegova bivša supruga koja je skočila kroz prozor i slomila obje noge.
Nije mu bilo dovoljno da ljubavnice budu samo ljubavnice. Često su bile muze, financijerke, modeli za književne junakinje i sredstvo za održavanje vlastite javne fascinacije. Tako je živio godinama. Posebno mjesto imala je Eleonora Duse, jedna od najvećih europskih glumica tog vremena i žena čiju bi se tadašnju slavu danas moglo usporediti s najvećim filmskim zvijezdama. D’Annunzio ju je primijetio još kao mladi novinar. Deset godina poslije postali su ljubavnici. Njihova veza pretvorila ih je u celebrity par prije nego što je taj izraz postojao. Živjeli su raskošno, priređivali zabave, putovali, nosili ekstravagantnu odjeću i punili novinske stupce. Ona je bila starija i znatno viša od njega, zbog čega su ih karikaturisti rado crtali poput majke i sina. Ali ni njoj nije bio vjeran. Paralelno je imao druge odnose, a popis žena koje su prošle njegovim životom danas izgleda kao društveni katalog europske elite s prijelaza stoljeća: grofice, princeze, glumice, plesačice, spisateljice i umjetnice. Tu su bile Giuseppina Mancini, Alessandra di Rudini, Ida Rubinstein, Nathalie Goloubeff, Romaine Brooks, Isidora Duncan i druge.
Njegov je život gotovo cijelo vrijeme bio i financijska katastrofa. Zarađivao je mnogo, a trošio još više. Volio je luksuz, umjetnine, nakit, egzotične predmete, automobile, životinje, odjeću i nekretnine. Dugovi su ga pratili desetljećima, a zbog dugova je u nekom trenutku preselio u Francusku. Kada je 1915. Italija razmatrala ulazak u Prvi svjetski rat, D’Annunzio se iz Francuske vratio kao propagandna zvijezda intervencionističkog pokreta. Na željezničkim stanicama čekale su ga mase. Djevojke su ljubile prozore vagona i bacale cvijeće. U Torinu je govorio ljudima kroz prozor vlaka. U Genovi su profesori puštali studente s predavanja kako bi ga otišli dočekati. Kada je 12. svibnja 1915. stigao u Rim, na kolodvoru ga je čekalo oko 100.000 ljudi. Masa ga je gotovo pregazila. D’Annunzio je jedva stigao do hotela Regina, ušao kroz kuhinju i zatim se pojavio na balkonu. Njegovi govori nisu bili obični politički govori i poticanje na rat. Bili su predstave. Postavljao je pitanja publici, tražio odgovore, dizao ritam, stvarao osjećaj zajedničkog transa.
"Jeste li spremni žrtvovati život za ovaj pothvat?"
Masa bi urlala: "Da!"
U Prvi svjetski rat je otišao s 52 godine, a nakon rata su on i njegovi nacionalisti smatrali da je Italija prevarena za teritorije koji su joj navodno pripadali. Rijeka je postala simbol tog "osakaćenog mira". U rujnu 1919. poveo je svoje legionare prema gradu. Balkoni su postali političke pozornice, parole svakodnevni ritual, a grad eksperiment u kojem su se nacionalizam, umjetnost, militarizam, seksualna sloboda i revolucionarna ikonografija neprestano miješali.
Njegovi legionari koristili su parole koje će poslije preuzeti fašisti. Jedna od najpoznatijih bila je "Me ne frego", otprilike "Baš me briga", dok je D’Annunzio koristio i latinski slogan "Memento audere semper" - "Sjeti se uvijek usuditi".
Kada mu se jedna parola učinila previše pitomom, smislio je vulgarniju verziju: "Me ne strafotto". Otprilike: "Zaboli me kita".
Jedan od ljudi koji je D’Annunzija osobno vidio na riječkom balkonu bio je Vladimir Nazor. Opisao ga je kao malenog, mršavog i ostarjelog čovjeka, s crnim monoklom, šiljastom bradicom, arditskom bluzom, bodežom, alpinskim šeširom i visokim čizmama. Ali onda bi progovorio. Nazor je bio fasciniran njegovim glasom. D’Annunzio gotovo da nije gestikulirao, ali riječi su izlazile polako, ritmično, sve snažnije, dok nisu počele zvučati poput udaraca čekića po metalu.
U vojničkoj uniformi D'Annunzio je ženama, čini se, bio još privlačniji nego kao pjesnik. Iako je u Rijeci tvrdio da je burnu prošlost ostavio iza sebe i da se napokon "skrasio" uz Luisu Baccaru, vrhunsku venecijansku pijanisticu koja će ostati njegova družica do kraja života, zapisi njegovih suradnika otkrivaju sasvim drukčiju sliku. Dame su gotovo neprestano navraćale u Guvernerovu palaču i s Komandantom ostajale do ranih jutarnjih sati, dok je grad istodobno ključao od seksualne energije, ali i spolnih bolesti. Sloboda izražavanja seksualnosti protegnula se u svim pravcima uključujući i biseksualne i homoseksualne veze. Uz nacionalističke legionare, oko D’Annunzija su se okupili ljudi vrlo različitih političkih i seksualnih identiteta. Među njegovim najbližim suradnicima bilo je više otvoreno homoseksualnih muškaraca. Guido Keller, ekstravagantni pilot i jedan od ključnih ljudi riječkog pothvata, bio je homoseksualac. Takvi odnosi u riječkom krugu nisu se skrivali.
Željeznički most preko Rječine srušen za Krvavog Božića 1920. godine
Sretni dani razuzdanih avanturista nisu trajali dugo. Riječko ludilo završilo je na Božić 1920., a do kraja dvadesetih svijet se već prilično promijenio. Nakon Rijeke D’Annunzio se povukao u Vittoriale degli Italiani, golemo imanje iznad jezera Garda. Prije dolaska na vlast Mussolini mu je pisao pismo i predlagao rušenje monarhije, nudeći mu položaj predsjednika novog poretka. D'Annunzio je tu ponudu odbio. Hitlera je prezirao i nazivao klaunom. No nikada nije doista raskrstio s režimom. Kada se Mussolini 1937. vratio iz posjeta Hitleru, upravo je D’Annunzio bio jedna od glavnih zvijezda njegova dočeka. Poveo je Ducea prema balkonu s kojeg će se obratiti okupljenima. Simbolično, gotovo kao da je predavao štafetu čovjeku koji će njegovu estetiku spektakla, nacionalizma i kulta vođe pretvoriti u nešto daleko mračnije.
Samo pet mjeseci poslije, 1. ožujka 1938., D'Annunzio je umro za radnim stolom u svojoj Zambraccinoj sobi, okružen japanskim porculanom, grčkom umjetnošću i ormarićima prepunim bočica lijekova. Naočale koje su mu skliznule s glave kada se srušio nakon izljeva krvi u mozak. Imao je 74 godine, zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno, bio je teško ovisan o kokainu i bolovao je od sifilisa. Pokopan je na vrhu Vittorialea, među grobovima svojih suboraca.
