Jedini uspjeh Ratka Mladića za koji je zaslužan samo on jest u tome što je i postao i ostao zaštitno lice velikosrpskog projekta. U svemu drugom je imao nesebičnu pomoć, a kad nije - na san su mu izlazili prvo Šibenčani, pa onda i Bužimljani.

Sredinom ovoga mjeseca navršit će se punih 35 godina od Rujanskog rata: višednevnih borbi za Šibenik u kojima su tenkovi tadašnje JNA stigli do ulaza u grad, ali u njega nisu ušli. Ne zato što im je nestalo goriva, već zato što je upravo tu svoj prvi vojni poraz doživio - Ratko Mladić. Iz Hrvatske je ubrzo prebačen u drugu državu i u uniformu Vojske Republike Srpske. A da bi ta Republika Srpska nastala, JNA je - izvodeći navodne vojne vježbe - napravila sve što je za razaranja i opsade trebalo.

Tri godine nakon poraza pred Šibenikom, Mladić je osobno vodio napad na Bužim, kako bi taj grad odsjekao od Bihaća i olakšao kasnije teritorijalno podebljavanje i RS-a i takozvane Republike Srpske Krajine. Armija RBiH kojom je zapovijedao Izet Nanić prvo je napad odbila, pa prešla u kontraofenzivu iz koje je Mladić bježao ranjen uzvikujući: "Braćo Srbi, spašavajte se ‘ko može".

Početkom srpnja 1995. godine on je opet na čelu kolone: slavodobitno ulazi u Srebrenicu, demilitariziranu enklavu pod zaštitom UN-a iz koje su nešto ranije - na nekakvo dodatno školovanje - povučeni zapovjednici obrane. Mladić, dakle, okupira grad, ali genocid logistički i tehnički osigurava i provodi njegov bliski suradnik Ljubiša Beara.

U jesen iste godine na 23 kilometra od Banje Luke je Hrvatska vojska, na prilazima obližnjem Prijedoru Armija RBiH. Otpor srpskih snaga bio bi uzaludan, a opstanak Republike Srpske nemoguć da Amerikanci nisu zaprijetili bombardiranjem HV-a i ARBiH kršeći ranija, vlastita obećanja!

Kad je u ožujku 1994. potpisan Washingtonski sporazum i formirana Federacija BiH, tvrdilo se da je to okvir koji će biti proširen srpskim kantonima - termin županija je suštinski pogrešan, jer kantoni imaju daleko veće ovlasti - nakon okončanja sukoba. Međutim, Miloševićev uvjet za sklapanje Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je priznavanje Republike Srpske kao entiteta u BiH, što je operativno proveo tadašnji američki posrednik - Richard Holbrooke.

Nitko u Srbiji, Republici Srpskoj ili parlamentu Crne Gore - kojim predsjedava četnički vojvoda Andrija Mandić, izabran nakon što je savez političkih idiota i pravoslavnih fanatika, nesebično podržan od zemalja poput Njemačke i SAD-a, srušio vlast Mila Đukanovića - nije ljubio slike generala Milutina Kukanjca koji je pripremio, uz ostalo, opsadu Sarajeva, Ljubiše Beare kao izvršnog producenta genocida i, posebice, Richarda Holbrookea kao pokrovitelja opstanka RS-a. Mladićeve, kao što vidimo, ljube se masovno, za njega se održavaju parastosi, ime mu se skandira na ulicama i u Beogradu priprema sprovod uz vojne počasti.

Ratko Mladić je iz Srbije za Den Haag ispraćen kao oronuli starac pronađen tamo gdje su ga obavještajne službe te zemlje i ostavile: u skromnoj seoskoj kući za koju je pritvorska ćelija u Scheveningenu - iz koje se, evo, vraća kao leš i kao mit - hotel s barem četiri zvjezdice. U međuvremenu mu se iskazivala potpora preko grafita i sa stadionskih okuka, što su bili tek manifestativni oblici političkog konsenzusa s obje strane Drine, gdje su njegove vojne zasluge proglašene neupitnima, a sve što je napravio prijeko potrebnim i vrijednim divljenja.

Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije pokazao se i prije kolektivnog naricanja za Mladićem kao još jedna dobra ideja koja nije mogla uspjeti od ljudi. Jednim dijelom onih što su pravo tumačili uz političke kalkulacije - iako zločin u Škabrnji ima elemente genocida, za njega Mladiću nije suđeno, dok je Srbija oslobođena odgovornosti za sprečavanje genocida i u Hrvatskoj i u BiH - a svim drugima zbog ožalošćenih s Pala, iz Banje Luke, Beograda... Ali ne samo njima.

Presude koje je Tribunal donio - osim, naravno, oslobađajućih - redom su zapele na granicama država priznatih nakon raspada SFRJ, svi su izvedeni dokazi vrijedili dok su suđenja trajala, dok se famozno suočavanje s prošlošću svelo na memoriranje tuđih zločina i komemoriranje vlastitih žrtava. U tome su i samo u tome isti svi. U svemu ostalom, a posebno u odgovornosti za započinjanje ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nisu niti blizu.

Ništa se, od prvog balvana u dalmatinskom zaleđu pa do masovnih strijeljanja Albanaca na Kosovu 1999., nije desilo bez službenog Beograda, njegove političke elite, vojnih resursa, obavještajnih službi i masovne podrške takozvane javnosti kojoj, pokazuje to upravo cviljenje nad lešom Ratka Mladića, protok vremena i dostupnost podataka o baš svemu nisu promijenili kolektivnu svijest. Odnos Srbije i njenih privjesaka prema ratovima s kraja prošlog stoljeća u konačnici je i vrlo čvrst argument drugima da presude priznaju kad im odgovara i zločince sunarodnjake doživljavaju kao žrtve pokvarenog međunarodnog pravosuđa.

VELIČANJE ZLA MIT O RATKU MLADIĆU Zašto slave zločinca? Niti jedne pobjede. Samo krv i pakao

Tamo, u Srbiji, odakle su krenuli ratovi i tamo gdje spomenik zločinu ima prerogative države, dakle Republici Srpskoj, trebao bi krenuti proces priznavanja činjenica. Upravo tamo, društvo ili društva, svejedno je, su od tog procesa najudaljenija i to, očito, ne ovisi samo o režimu Aleksandra Vučića. Njegovi prethodnici već su izjednačili četnike i partizane, a među njegovim potencijalnim nasljednicima ne manjka onih što ljube uokvirene portrete Ratka Mladića i iskreno za njim žale.