Smrću Ratka Mladića, ratnog zapovjednika Vojske Republike Srpske, koji je umro 27. kolovoza u Haagu, u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, simbolički je, smrću osuđenika koji je svojim likom i (ne)djelom zasjenio čak i Slobodana Miloševića, arhitektu ratova iz devedesetih, završila era Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Upravo na primjeru Ratka Mladića moguće je sagledati učinke Haškog tribunala, koji je trebao zatvoriti jedno krvavo poglavlje na Balkanu, barem je to bila proklamirana namjera, a napravio je, nažalost, potpuno suprotno. “Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!”, riječi su koje “Evanđelje po Luki” pripisuje Isusu. Izgovorio ih je na križu i one u povijesti ljudske civilizacije danas predstavljaju najvažniju i najuvjerljiviju izliku koju je smislio ljudski um. U slučaju Ratka Mladića i sličnih ne postoji, niti može postojati, bilo kakva izlika. U moru reakcija na smrt Ratka Mladića treba izdvojiti onu Petera Galbraitha, prvog američkog veleposlanika u neovisnoj Hrvatskoj, koji je bio jedan od američkih diplomata snažno uključenih u mirovne procese tijekom ratova na području bivše Jugoslavije.
Što je napisao Peter Galbraith?
Uz poveznicu na tekst New York Timesa o Mladićevoj smrti, Galbraith je na Facebooku napisao: “Nadam se da postoji pakao”. Mladić je, za razliku od Isusovih krvnika, dobro znao što čini. Na Skupštini srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je održana 12. svibnja 1992. godine u Banjoj Luci, gdje se raspravljalo o strategiji srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Mladić je, kad je od Radovana Karadžića i političkog vrha čuo proklamirane vojne ciljeve, izjavio: “Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu pa ćemo ih premjestiti tamo-amo. To je lako reći, a teško ostvariti. Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je... to neće... ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”. Mladić je, dakle, tri godine ranije najavio ono što se dogodilo u Srebrenici u srpnju 1995.
Vjerujem kako je mnoge u Hrvatskoj zaprepastila vijest o liječnici iz Doma zdravlja u Tomislavgradu, u kojemu u gotovo stopostotnom omjeru žive Hrvati, koja je na društvenim mrežama objavila Mladićevu fotografiju s porukom: “Počivaj u miru generale i hvala”, koja otkriva svu kompleksnost bosanskohercegovačke društvene patologije. Objava se brzo proširila virtualnim prostorom i izazvala niz reakcija. Kad bih morao nagađati, pretpostavio bih da je obitelj liječnice, koja je u međuvremenu dobila otkaz, pristigla u Tomislavgrad kao prognanička negdje iz Srednje Bosne, s prostora koje je muslimanska Armija BiH etnički očistila i počinila brojne zločine nad Hrvatima. Mit o Ratku Mladiću, dakle, ima ishodište u međunacionalnoj mržnji u Bosni i Hercegovini, koju je rat svojim posljedicama doveo do usijanja. Taj mit iz moje perspektive, koja, možda, djeluje subjektivno, jer sam godine rata proveo u potpunoj medijskoj blokadi, fokusiran na ono što se događalo u mojoj okolici, ima tri uporišne točke. U tom mitu ne postoji Škabrnja i razaranje Kijeva kraj Knina, bez obzira na razmjere zločina koje je na tom području počinila Mladićeva soldateska, jer je Mladić u tom trenutku bio samo jedan od mnogih pripadnika bivše JNA koji se okrenuo protiv nekadašnjih sugrađana. Prvi čin jedne krvave drame, bosanskohercegovačke varijante Shakespeareova “Richarda III.”, odvija se u Sarajevu.
Suđenje Ratku Mladiću u Haagu
Na suđenju Mladiću u Hagu kao jedan od dokaza puštena je snimka razgovora iz svibnja 1992. godine u kojoj Mladić naređuje otvaranje topničke paljbe po dijelovima grada u kojima, kako je rekao, “nema mnogo srpskog življa”. Naredio je da se ispali i jedan plotun na zgradu Predsjedništva BiH, a riječi: “Razvucite im pamet da ne mogu spavati!” ostat će “zlatnim slovima” upisane u borhesovsku opću povijest beščašća na prostorima bivše Jugoslavije. Sljedeća dva čina odnose se na Srebrenicu, na Mladićev “magnum opus”, iz 1995. Tu je najprije Mladićeva izjava koju je dao u televizijske kamere nakon što su srpske snage ušle u Srebrenicu: “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”. Mladić je tim riječima potvrdio mitološki diskurs koji je i doveo do raspada Jugoslavije. Treći, završni čin, odvija se dan-dva kasnije, u Potočarima, gdje Ratko Mladić dijeli slatkiše djeci čije će očeve za koji dan hladnokrvno pogubiti. Ta racionalnost, rekao bih, kojom su se, kao na tvorničkoj vrpci, odvijala pogubljenja u Srebrenici i okolnim gradovima, Bratuncu, Vlasenici, Zvorniku, otkriva svu dubinu Mladićeve psihopatologije, kao i psihopatologiju političkog vrha bosanskih Srba, koji je manifestom tri godine ranije najavio zločin u Srebrenici, uključujući i karakter tog zločina - genocid.
U negativnom mitu o Ratku Mladiću jednu od ključnih uloga igra njegov vojni čin, iako nije upamćena nijedna velika pobjeda Ratka Mladića koju je postigao svojim vojnim umijećem. Najveći uspjeh Vojske Republike Srpske predvođene Ratkom Mladićem predstavlja osvajanje Srebrenice, što je u moralnom smislu ujedno i njezin najveći poraz. Na vijest o smrti Ratka Mladića, u medijima je objavljena izjava generala Hrvatske vojske Rahima Ademija, koji tvrdi kako je Mladić bio loš strateg i zapovjednik. U izjavu Rahima Ademija, koji je svoju stručnost pokazao u Domovinskom ratu, ne treba sumnjati, pogotovo zbog činjenice da je Ratko Mladić svoje najveće “pobjede” ostvario u Škabrnji, Kijevu, Prijedoru, Zvorniku i, konačno, u Srebrenici, “pobjede” iza kojih se vuče trag masovnih grobnica i ljudske patnje. O Mladićevu vojnom umijeću na najbolji način svjedoči raspad Vojske Republike Srpske prilikom združenih operacija Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane koje su uslijedile neposredno prije vojno-redarstvene akcije Oluja. Nažalost, negativni mit o Ratku Mladiću pretvorio se vremenom u povijesnu fikciju koju je danas teško odvojiti od zvanične povijesti. Razlog je umjetna inteligencija koja “uspješno” trasira put iz ere barbarstva u eru idiokracije koja je, nažalost, već odavno započela, neovisno o umjetnoj inteligenciji koja je taj put samo dodatno ubrzala. Slike kolona građana Republike Srpske, koje gledamo ovih dana u medijima, koji strpljivo čekaju u redovima ispred demonskog oltara na koji je položena Generalova fotografija, lede krv u žilama, koje vas neminovno natjeraju na pomisao u kakvom to svijetu živimo. Neki svjetski relevantni stručnjaci za umjetnu inteligenciju upozoravaju ovih dana na Ahilovu petu umjetne inteligencije, a to su neprovjerene informacije kojima se pune serveri UI platformi, gdje ravnopravan status ima čitanje presude Ratku Mladiću pred Haškim tribunalom i kvazipobožno križanje pred Generalovom “ikonom” po republičkosrpskim gradovima, pri čemu dominiraju mladi, od kojih neki nisu ni rođeni u vrijeme odvijanja srebreničke tragedije. Dakle, negativni mit o Ratku Mladiću, Generalu i Vojskovođi, koji se “svjesno žrtvovao za srpski narod”, dovršen je i konačan, što je i dobar pokazatelj koliko je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku nemoguća država. Taj mit, u kojemu Ratko Mladić igra ulogu pozitivca, ujedno je i crvena crta političkim elitama bosanskih Srba u budućnosti, koju se nitko neće usuditi prijeći, osim ako ne želi izvršiti političko samoubojstvo.
Spomenik 'Đeneralu'
U svom romanu “O zlatu, ljudima i psima”, koji je objavljen 2020. godine, prije ekspanzije umjetne inteligencije, opisujem Bosnu i Hercegovinu iz distopijske 2084. godine, koja se raspala na tri totalitarne državice. Prenosim dio iz romana, pomalo karakterističan za današnju situaciju u Bosni i Hercegovini: “Na zidu se pojavio pet metara visoki spomenik mitskom Đeneralu koji ga je prikazivao na konju propetih prednjih nogu. Đeneral drži u desnoj ruci mač ispružen iznad dvoglavog zmaja. Sada je na zidu dvorane bila nova fotografija: prikazivala je golemi zid s triptihom na kojem su bili uklesani motivi iz Prvog rata u čast najveće Đeneralove pobjede, Bitke za Srebrenicu, mrtvi gradić uz istočnu granicu Republike Vojne koji se sad zvao Ratkovo, a u koji su pitomci odlazili nakon druge godine studija, gdje su na licu mjesta proučavali genijalnu Đeneralovu taktiku kojom je pobijedio višestruko brojnijeg i mnogo bolje naoružanog neprijatelja”.
Danas je, nažalost, povijesna slika iz mojega romana realna, što se još prije pet-šest godina, dok je roman nastajao, činilo gotovo nemogućim. Samo je pitanje dana, čini mi se, kad će jedna od zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini nazvati neki grad imenom osobe osuđene za ratne zločine. Ulice i institucije nazvane po njima već imamo. Na Palama postoji studentski dom koji nosi ime po Radovanu Karadžiću, dok u Bihaću postoji ulica nazvana po Rasimu Deliću, ratnom zapovjedniku Armije BiH, koji je također osuđen za ratne zločine. U romanu “O zlatu, ljudima i psima”, nisam, naravno, imao namjeru ispasti prorok, već sam opisao najcrnji mogu scenarij koji može zadesiti Bosnu i Hercegovinu. Međutim, ni najveći “optimisti” nisu mislili da će se to dogoditi tako brzo, a smrt Ratka Mladića te je procese ogoljela do razmjera distopijske karikature.
