U godini 2025., kada se u javnom prostoru ponovno pokušavaju „rebrendirati“ simboli najtamnijeg poglavlja hrvatske povijesti, kada se ustaški pozdrav relativizira, a ustaška ikonografija pokušava normalizirati pod izlikom navijačke strasti ili mladenačkog prkosa, nije naodmet podsjetiti na one koji su odbili sudjelovati u kolektivnom ludilu. Jedan od njih bio je i svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Slovenac. Bez transparenta, bez partijske knjižice, bez oružja. Samo sa savješću. I to ga je stajalo života. Stoga je važno ponovno ispričati njegovu priču. Ne da bismo pisali novu povijest, nego da ne zaboravimo staru istinu.

U proljeće 1942. godine, u onom konfuznom periodu kad se glava gubila zbog šutnje koja je zvučala pogrešno, dogodila se smrt koja sažima svu moralnu složenost i tragediju tadašnjeg vremena. Župnik iz Gornje Stubice, Franjo Rihar, Slovenac po rođenju, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, likvidiran je u logoru Jasenovac. Njegov „zločin“? Nije bio oduševljen ustaškim režimom te, što je za tadašnje vlasti bilo neoprostivo, odbio je služiti svečani Te Deum povodom prve obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

Rođen 8. travnja 1909. u Gaberju kraj Ljubljane, Rihar je školovan u Sloveniji, a od 1930. godine svećeničku formaciju i teološki studij nastavlja u Zagrebu. Zaređen je 29. lipnja 1934. godine, u prvoj skupini koju je zaredio tada novi nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Službovao je u Kašini, Pregradi, Đelekovcu, a od 1941. preuzima Gornju Stubicu. Bio je omiljen među vjernicima, suzdržan prema politici i, po riječima župljana, "vršio svoju svećeničku dužnost na zadovoljstvo sviju poštenih župljana" (Zapisnik, 3. svibnja 1942.).

THOMPSONOVO SELO U NOB-U Kako je počeo 2. svjetski rat u Čavoglavama: 'Seljaci se tuže: Ustaše nas pljačkaju!'

No Franjo Rihar je bio i nešto drugo: čovjek koji nije pristajao uz lažnu pompu ni prisilu. Dana 10. travnja 1942., na prvu obljetnicu NDH, u Gornju Stubicu dolazi oko 3.500 ljudi u povorci sa zastavama. Iako je Misa bila zakazana za 9 sati. Kako je povorka kasnila, Rihar je, točno na vrijeme, služio tzv. tihu misu i završio je prije njihova dolaska. Kada predstavnici nove vlasti tražili da ponovi misu i otpjeva „Te Deum“ u čast NDH i Poglavnika, Rihar to odbija, navodeći da za to "nema propisanog temelja u crkvenim knjigama". Samim time je sebi potpisao smrtnu presudu. Samo dan nakon toga, 11. travnja, lokalne vlasti šalju prijavu u kojoj tvrde da je "župnik namjerno sabotirao proslavu NDH" i da "kao pravi Slovenac ne osjeća hrvatski, nego radi protiv države". U prijavi stoji i ovo:

"Narod se više ne može umiriti… ako se župnik ne premjesti, općina ne može jamčiti za njegovu sigurnost." (Prijava od 11. travnja 1942., broj T. 38/1942.)

Franjo Rihar u vlastitoj obrani piše Poglavniku da su događaji bili isprovocirani od strane lokalnog bilježnika i da su mu odmah nakon mise njihove svećeničke obaveze nalagale da posjeti bolesnike. Tako Rihar piše: "Ako sam prestupio zakon, spreman sam trpjeti. Ako sam griješio, neka me se kazni. Ali ako budem progonjen radi točno obavljenih svećeničkih poslova, savjest mi biti će čista“ (11. travnja 1942.). Uhićen je već istoga dana.

Stepinčevo zauzimanje. Tišina birokracije i krik savjesti

Kada Rihar nestaje, zagrebački nadbiskup Stepinac osobno upućuje niz dopisa tadašnjim vlastima, najprije ministru unutarnjih poslova dr. Andriji Artukoviću. U pismu od 2. studenog 1942. traži informaciju o Riharovoj sudbini:

"Ova duhovna oblast ima pravo znati je li spomenuti župnik još na životu ili nije… ako je mrtav, da svećenici izvrše svoju dužnost za pokojnog brata." (Dopisom od 2. studenoga 1941. br. 159/Prez)

Odgovor koji je stigao zapravo je izbjegavanje odgovora. Artuković potvrđuje da je Rihar osuđen na tri godine logora zbog toga što nije služio misu 10. travnja. Nema riječi o njegovom zdravstvenom stanju, životu ili smrti. Stepinac zatim 24. veljače 1943. piše samom poglavniku Anti Paveliću:

"Reći će se da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. A čitava javnost, napose rodbina ubijenih, traži zadovoljštinu, otštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!“ (Pismo Paveliću, 24. veljače 1943.)

Nadbiskup ovdje ne ostavlja mjesta dvosmislenosti. Njegove riječi, i danas nedvosmisleno jasne, upućene su čovjeku na čijem je vrhu vlasti počivao cijeli represivni aparat NDH. Stepinac se ne poziva samo na kršćansku etiku nego i na pravo te na minimum ljudskosti.

Zatvaranje. Logor. Smrt

Kad su ga u travnju 1942. uhitili, Franjo Rihar nije znao da iz logora više nikada neće izići. Službeni razlog bio je jasan: nije služio Te Deum 10. travnja. No u pozadini stoji puno više od jednog liturgijskog nesporazuma. Rihar nije pristajao uz režim. Nije klicao Poglavniku. Nije htio da oltar postane politička pozornica. To je, u ozračju NDH, bila smrtna presuda.

Ustaška nadzorna služba potvrdila je da je Rihar poslan u Jasenovac "kao nepoćudan i pogibeljan po javni red i sigurnost" (dopis Ustaške nadzorne službe, 11. lipnja 1942., br. 32760-IIb-l- 42). Tamo je formalno trebao provesti tri godine. U stvarnosti, nije preživio ni pet mjeseci.

SMRTNI SAVEZNICI Ustaše i četnici rame uz rame protiv komunista. Priča o kontroverznoj fotografiji

Prema svjedočanstvu slovenskog svećenika Antona Rantaše, Rihar više nije bio živ već 20. rujna 1942., kada je u Jasenovac stigla tzv. “zagorska skupina” slovenskih svećenika. Rihar je ubijen bez suđenja. Nije ni dočekao formalnu presudu. Bio je žrtva „logorske samovolje“, kako će to kasnije precizno opisati jedan izvještaj s Kaptola.

Rihar nije bio jedini. U istom valu likvidirani su i svećenici Jakob Sem, Anzelm Polak, Franjo Grobler, Franjo Kač, Janko Kodrič i Ivan Rančiga: svi Slovenci, svi svećenici, svi nepodobni režimu. Samo je Anton Rantaša preživio, i to zato što se u trenutku egzekucije nalazio u logorskoj bolnici.

„Nisu ubijeni po presudi, već po samovolji zločinaca u samom logoru, koji su stavili sebe iznad zakona.“ (Martirologij, str. 109.)

Znakovito je i što Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja u dopisu od 17. studenoga 1942. priznaje da je Rihar poslan u Jasenovac "jer nije htio služiti svečanu sv. misu i otpjevati Tebe Boga hvalimo". U istom dahu navodi se kako je rekao da to "nije propisano u crkvenim knjigama" (Dopis broj V.t. 930/1942., od 17. studenoga 1942.). Ukratko, Franjo Rihar nije htio od mise raditi političku predstavu.

Glas koji nije utihnuo

Posebno svjetlo na slučaj baca zauzimanje nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegova pisma tadašnjim ministrima, Artukoviću i Paveliću, nisu samo birokratska korespondencija. Ona su moralni dokumenti jedne epohe. U njima Stepinac piše:

„Ako je gospodin Rihar odveden u logor, uvjeren sam da se neće iz njega živ vratiti, jer bi radi slabog zdravlja morao prije u sanatorij nego u logor“ (Pismo ministru Artukoviću, 1. lipnja 1942.).

I bio je u pravu. U već spomenutom pismu Paveliću, Stepinac izgovara jednu od najoštrijih osuda ustaškog režima koje su tada došle iz crkvenog vrha: „Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku!“

Povijest Stepinčevih istupa često se dijeli, osporava i interpretira. No upravo slučaj Franje Rihara pokazuje nešto bitno: Stepinac nije šutio. Nije štitio režim. Štitio je svoje svećenike. I to ne deklarativno, već aktivnim zauzimanjem, pismima, zahtjevima, pa i javnim nastupima. Šteta što se Stepinac istom gorljivošću nije borio i za zarobljene Srbe, Židove i ostale nepoćudne Hrvate. No, i ovi dopisi i pisma pokazuju što je Stepinac mislio o Paveliću, njegovim ustašama i kvislinškoj tvorevini.

Sjećanje koje nije izblijedjelo

Stepinac nije odustajao. Dok je uporno tražio informacije o svom svećeniku, Franjo Rihar je tada već bio mrtav. Ubijen, bez suda. Nestao u crnom vrtlogu režima koji je tražio pokornost, a nije podnosio nijanse. Ipak, nešto je ostalo. Pismo. Riječi. Sjećanja. Svjedočanstva župljana iz Gornje Stubice koji su u svibnju 1942. potpisali zapisnik u kojem ističu:

„Župnik Rihar nije nikada govorio niti činio išta protiv interesa Nezavisne Države Hrvatske. Vršio je svoju svećeničku dužnost na zadovoljstvo svih poštenih župljana.“ (Zapisnik u Nadbiskupiji od 3. svibnja 1942.)

S druge strane, prijava Općinskog poglavarstva protiv njega bila je tipična: puna političkog jezika, optužbi za “nehrvatstvo”, “nepoćudnost” i “sabotažu”. Zatražen je njegov premještaj, a potpisnici upozoravaju da će, ako se ne postupi brzo, “narod sam uzeti stvar u svoje ruke”. Ovaj kontrast između vjernika koji ga brane i dužnosnika koji ga progone otkriva dublju istinu o vremenu: ono u kojem se lojalnost nije mjerila evanđeljem, već poklicima i zastavama.

Zaborav i tiho priznanje

Nakon rata, Riharova sudbina ostaje bez groba i bez spomenika. O njegovom ubojstvu nije se previše govorilo u široj javnosti, ni za vrijeme ustaškog režima, a ni kasnije za vrijeme onog komunističkog. U oba sustava, istina je bila neugodna: jedni su ga ubili, a drugi su prešućivali njegove riječi i sudbinu jer se nisu uklapale u jedinu dopuštenu verziju povijesti.

Tek kasnije, zahvaljujući predanoj dokumentaciji, osobito u Martirologiju Crkve zagrebačke, istina je polako vraćena u javni prostor. U tom kontekstu treba ponovno pročitati riječi Stepinca Paveliću, napisane 1943. godine: „Ustaše su najveća nesreća Hrvatske. Ja velim s Kristom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ To nisu samo riječi svećenika koji tuguje. To je optužnica. I vapaj. I proročki glas. Glas koji nije bio ni politički, ni oportunistički, nego kršćanski.

Zašto danas govorimo o Riharu

U vremenu u kojem Crkvi prigovaraju šutnju, a društvu oportunizam, lik Franje Rihara pokazuje nešto drugo. On nije bio junak iz udžbenika. Nije držao govore, nije palio baklje. Bio je obični župnik. Kad su mu pod prijetnjom rekli da mora slaviti državni rođendan, odbio je. Kad su od njega tražili da i oltar pretvori u političku pozornicu, odbio je. Kad su ga pozvali da se preda duhu vremena, ostao je vjeran Duhu Božjem. I zbog toga je ubijen.

Danas, u godini 2025., kad u središtu glavnog grada neki marširaju pod istim parolama zbog kojih su drugi završavali u logoru, važno je ponovno pročitati ovu priču. Ne zato da bismo prošlost ispravljali, nego da nam se ne bi opet morala ponavljati.

I još je bitno naglasiti da Franjo Rihar nije imao svog biografa. Ne zna se ni gdje mu je grob. Ali imao je savjest. Savjest, kad šuti, govori više od bilo koje parole.

Zato ako doista ne znaš što je bilo, neka ti kaže Franjo Rihar.