Benjamin Netanyahu politički je preživio gotovo sve. Izgubljene izbore, raspade koalicija, masovne prosvjede, optužbe za korupciju i međunarodne kritike zbog razornih vojnih operacija u Gazi. Desetljećima je gradio reputaciju čovjeka koji uvijek pronalazi način da ostane na vlasti, čak i onda kada se činilo da su mu svi politički izlazi zatvoreni. Njegovi protivnici bezbroj su puta najavljivali kraj Netanyahuove ere. Svaki put pokazalo se da su požurili.

Ali ovoga puta situacija je drukčija. Izrael je nakon parlamentarnih izbora 27. listopada ušao u jednu od najneizvjesnijih političkih kriza posljednjih godina. Netanyahuov Likud ostao je najjača pojedinačna stranka, ali njegov politički blok nema dovoljno zastupnika da samostalno sastavi vladu. Istodobno je opozicija, predvođena bivšim načelnikom Glavnog stožera izraelske vojske Gadijem Eisenkotom, dobila priliku koju je čekala godinama.

U nedjelju, 8. studenoga, izraelski predsjednik Isaac Herzog povukao je potez koji bi mogao označiti početak kraja najdugovječnijeg premijera u povijesti zemlje. Mandat za sastavljanje nove vlade nije povjerio Netanyahuu, nego Eisenkotu, čelniku centrističke stranke Yashar.

Odluka nije bila samo simbolična. Tijekom konzultacija kod predsjednika Eisenkota je za mandatara podržalo 67 od ukupno 120 zastupnika Knesseta. Netanyahu je dobio preporuke njih 46, dok se sedam zastupnika suzdržalo. Bio je to bolan politički poraz za čovjeka koji je navikao da se izraelska politika okreće oko njega.

No postoji golema razlika između dobivanja mandata i preuzimanja vlasti. Upravo u toj razlici krije se Netanyahuova posljednja velika šansa.

Izbori na kojima nitko nije pobijedio

Na prvi pogled rezultati izbora izgledaju proturječno. Netanyahuov Likud osvojio je 27 zastupničkih mjesta i ostao najveća stranka u parlamentu. Eisenkotov Yashar dobio je 21 mandat. Međutim, izraelski premijer ne postaje automatski vođa najjače stranke, nego političar koji uspije osigurati parlamentarnu većinu. Za to je potreban najmanje 61 od 120 zastupnika.

Netanyahuov savez desnih i vjerskih stranaka raspolaže s 53 mandata. Eisenkotov blok promjena ima 48, dok su stranke koje predstavljaju pretežno arapske birače osvojile ukupno 19 mjesta. Ta posljednja brojka je presudna.

Arapske stranke zajedno s Eisenkotovim blokom imaju 67 zastupnika, odnosno šest više od potrebne većine. Međutim, dio židovskih nacionalističkih stranaka koje žele smijeniti Netanyahua odbija mogućnost oslanjanja na arapske zastupnike. Tako se stvorila paradoksalna situacija: većina parlamentaraca želi promjenu, ali ta većina zasad ne može dogovoriti kako bi trebala izgledati nova vlast.

O složenosti tih odnosa i mogućim raspletima izraelske političke krize piše i talijanski Corriere della Sera, koji prati pokušaje stvaranja nove većine nakon izbora i političku borbu oko Netanyahuova nasljednika.  Netanyahuovi protivnici suočeni su s pitanjem koje godinama nisu uspjeli riješiti: je li mržnja prema jednom političaru dovoljna da na okupu održi ideološki potpuno različite stranke?

U središtu političkog preokreta nalazi se 66-godišnji Gadi Eisenkot, nekadašnji načelnik Glavnog stožera izraelske vojske. Riječ je o čovjeku čiji autoritet ne proizlazi samo iz politike, nego prije svega iz desetljeća provedenih u vojsci. Njegova obiteljska tragedija dodatno je obilježila politički uspon. Sin Gal poginuo mu je u borbama u Gazi u prosincu 2023., a u ratu je izgubio i dvojicu nećaka.

Ta osobna tragedija Eisenkotu daje drukčiju poziciju u izraelskom društvu od mnogih profesionalnih političara. Dok su se Netanyahu i njegovi protivnici godinama međusobno optuživali za izdaju, nesposobnost ili ugrožavanje države, Eisenkot svoju političku vjerodostojnost gradi na vojnom iskustvu, osobnom gubitku i obećanju da će pokušati obnoviti povjerenje u institucije.

Njegova stranka Yashar nastoji okupiti birače kojima su dosta i Netanyahuove politike i tradicionalnih stranačkih sukoba. Eisenkot ne predstavlja pacifističku alternativu izraelskoj desnici. On je bivši general koji sigurnost zemlje smatra temeljnim prioritetom, ali tvrdi da je Izraelu potrebna drukčija politička kultura, sposobna povezati suprotstavljene dijelove društva.

Nakon što mu je Herzog povjerio mandat, Eisenkot je pozvao na formiranje vlade nacionalnog izvanrednog stanja i upozorio da će za njezino sastavljanje biti potrebni kompromisi i nekonvencionalni politički potezi.

To je ujedno priznanje da njegova izborna pobjeda nad Netanyahuovim blokom nije potpuna. Eisenkot ima priliku postati premijer, ali nema jednostavan put do premijerske fotelje.

Prvi scenarij, politički najradikalniji, podrazumijeva da Eisenkot formira manjinsku vladu uz podršku arapskih zastupnika. Drugi je dogovor s ultraortodoksnim vjerskim strankama, dosadašnjim Netanyahuovim saveznicima. Treći je svojevrsna vlada nacionalnog jedinstva, potencijalno i uz sudjelovanje Likuda, koja bi mogla osigurati stabilnost u kriznom trenutku, ali bi otvorila pitanje je li Netanyahu doista politički poražen. Svaki od tih scenarija ima ozbiljne prepreke.

Prvi scenarij: Arapski zastupnici ruše Netanyahua

Navedenih 19 zastupnika arapskih stranaka nikad nije imalo toliku težinu u postizbornim pregovorima. Zajednička lista osvojila je 11 mandata, a Ra'am osam. Njihova podrška omogućila bi Eisenkotu da na papiru raspolaže većinom od 67 glasova.

Problem je što bi takav dogovor mogao razbiti njegov vlastiti savez.

Avigdor Lieberman, bivši ministar obrane i jedan od najžešćih Netanyahuovih protivnika, godinama se protivi političkoj suradnji sa strankama koje smatra neprihvatljivima zbog njihovih stavova o izraelsko-palestinskom sukobu. Iako želi srušiti Netanyahua, ne želi vladu koja bi ovisila o podršci arapskih zastupnika.

Za Eisenkota to znači da ne može jednostavno zbrojiti mandate svih koji su protiv Netanyahua.

Arapske stranke, s druge strane, pokazuju spremnost na kompromis. Ra'am je signalizirao da bi mogao podržati novu vladu čak i bez formalnog sudjelovanja u koaliciji. Time bi Eisenkot mogao dobiti dovoljno glasova za izglasavanje povjerenja, a da arapske stranke ne dobiju ministarske položaje.

Netanyahu je tu mogućnost odmah pretvorio u političko oružje. Optužuje protivnike da pokušavaju sastaviti vladu koja bi ovisila o strankama koje on povezuje s islamističkim ekstremizmom. Takve tvrdnje dio su njegove političke kampanje protiv nove većine, a ne dokaz da arapske stranke podržavaju terorizam.

Za Netanyahua je to poznat teren. Godinama se predstavlja kao jedini političar sposoban jamčiti sigurnost Izraela, a protivnike nastoji prikazati kao slabe pred vanjskim neprijateljima. U zemlji još traumatiziranoj napadom Hamasa 7. listopada 2023. takva retorika i dalje ima snažan odjek.

Drugi scenarij: Ultraortodoksni političari mijenjaju stranu

Druga mogućnost možda je politički izvedivija, ali ništa manje neobična. Eisenkot bi mogao pokušati pridobiti ultraortodoksne stranke Shas i Ujedinjeni judaizam Tore (UTJ), tradicionalno povezane s Netanyahuovim desnim blokom. Zajedno imaju 13 mandata. Njihovim prelaskom Eisenkotovih 48 zastupnika došlo bi točno do potrebnih 61. Cijena takvog sporazuma bila bi visoka.

Ultraortodoksne stranke desetljećima vode borbu za očuvanje posebnog položaja svoje zajednice, uključujući izuzeća od služenja vojnog roka za dio učenika vjerskih škola. To pitanje postalo je iznimno osjetljivo nakon dugih ratova i mobilizacija, tijekom kojih su brojni izraelski vojnici mjesecima bili odsutni od svojih obitelji. Dio Eisenkotovih mogućih saveznika, osobito Lieberman, zahtijeva stroža pravila vojne obveze i protivi se povlasticama za ultraortodoksne zajednice.

Tako bi Eisenkot mogao zamijeniti jednu političku blokadu drugom. Da bi dobio podršku vjerskih stranaka, morao bi ponuditi ustupke koji bi mogli izazvati pobunu među njegovim sekularnim partnerima. Ipak, činjenica da predstavnici UTJ-a nisu podržali Netanyahua tijekom predsjedničkih konzultacija pokazuje da se tradicionalni savezi više ne mogu uzimati zdravo za gotovo.

Treći scenarij: Vlada nacionalnog jedinstva i Netanyahuov povratak

Treća mogućnost podrazumijeva široku koaliciju u kojoj bi sudjelovale i stranke iz Netanyahuova političkog kruga. U uvjetima prijetnje nove eskalacije sukoba s Iranom, neizvjesnosti u Gazi i napetosti u odnosima sa susjednim državama, ideja vlade nacionalnog jedinstva ima svoju logiku. Izrael bi dobio stabilnu parlamentarnu većinu, a dio političkih sukoba barem bi privremeno bio potisnut.

Ali upravo je Netanyahu najveća prepreka takvom dogovoru. Mnoge stranke koje podržavaju Eisenkota izbore su vodile uz obećanje da neće ponovno sjediti u vladi s čovjekom kojeg smatraju odgovornim za političku polarizaciju, slabljenje institucija i pogreške koje su prethodile napadu 7. listopada.

Suradnja s Likudom bez Netanyahua za neke bi bila prihvatljiva. Suradnja s Netanyahuom osobno bila bi politička kapitulacija. Eisenkot je nakon dobivanja mandata otvorio vrata širim pregovorima, uključujući političare desnice. Njegova poruka da nitko neće moći ispuniti sva predizborna obećanja jasno pokazuje da je spreman na ustupke.

Ostaje pitanje gdje je granica kompromisa. Bi li pristao na vladu s Netanyahuom? Bi li Likud pristao žrtvovati svojeg dugogodišnjeg vođu kako bi zadržao dio vlasti? I bi li Netanyahu prihvatio položaj koji ne uključuje premijersku funkciju? U izraelskoj politici ni jedna od tih mogućnosti ne može se potpuno isključiti.

Netanyahu se tijekom političke karijere više puta pokazao uspješnim u iscrpljivanju protivnika. Pregovori koji se otegnu, koalicije koje se raspadnu u posljednjem trenutku, proturječna obećanja i međusobne sumnje partnera često su mu pomagali da preživi. Sada ponovno može računati na vrijeme.

Eisenkot ima 28 dana za sastavljanje vlade, uz mogućnost produljenja za još 14 dana. Ako ne uspije, mandat može dobiti drugi političar, potencijalno i Netanyahu. Ako se ni tada ne pronađe većina, Izrael bi mogao završiti na novim izborima. Za Netanyahua bi to značilo produljenje političkog života. Za zemlju, još jedan krug neizvjesnosti.

Dodatnu težinu cijeloj krizi daje sigurnosna situacija. Iran ostaje velika strateška prijetnja Izraelu, u Gazi i dalje nema stabilnog političkog rješenja, a odnosi sa susjednim zemljama opterećeni su ratovima i regionalnim suparništvima. Netanyahu je posljednjih tjedana ponovno zagovarao snažniji pritisak na Iran. Njegovi politički protivnici strahuju da bi eventualna nova vojna eskalacija mogla promijeniti političku dinamiku i otežati formiranje nove vlasti.

Takve sumnje ne dokazuju da Netanyahu namjerava pokrenuti sukob kako bi ostao na položaju. Ipak, pokazuju koliko je povjerenje između suprotstavljenih političkih blokova narušeno. Kako je izvijestio Corriere della Sera, Netanyahu i američki predsjednik Donald Trump razgovarali su o mogućnosti novih napada na Iran, ali njihovi ciljevi nisu potpuno jednaki. Trump je naglasak stavljao na preostale iranske nuklearne kapacitete, dok je Netanyahu tijekom kampanje ponovno govorio o promjeni režima u Teheranu. 

Upravo zato formiranje izraelske vlade više nije samo unutarnjopolitičko pitanje. Odluke koje će u Jeruzalemu biti donesene sljedećih tjedana mogle bi utjecati na odnose Izraela sa Sjedinjenim Državama, budućnost Gaze i sigurnost čitavog Bliskog istoka.

Nasljeđe 7. listopada i pitanje odgovornosti

Iza borbe za parlamentarnu većinu nalazi se mnogo dublji sukob oko političke odgovornosti. Napad Hamasa 7. listopada 2023. ostavio je duboke posljedice na izraelsko društvo. Ubojstva civila, otmice i rat koji je uslijedio izazvali su krizu povjerenja u političko i sigurnosno vodstvo zemlje. Jedno od središnjih pitanja ostalo je zašto izraelske institucije nisu uspjele spriječiti napad te tko je za te propuste odgovoran.

Netanyahu godinama odbija preuzeti osobnu političku odgovornost na način na koji to zahtijevaju njegovi protivnici. Istodobno je bio izložen optužbama da pokušava spriječiti neovisnu državnu istragu koja bi mogla ozbiljno ugroziti njegov politički položaj. Za opoziciju pitanje istrage postalo je jedan od simbola šire borbe za obnovu institucija. Eisenkot i njegovi saveznici žele promjene koje bi zahvatile ne samo sastav vlade nego i način na koji funkcioniraju parlament, pravosuđe i sustav nadzora izvršne vlasti.

Za Netanyahuove pristalice takvi zahtjevi često predstavljaju nastavak političkog obračuna s premijerom koji, prema njihovom mišljenju, ima snažan demokratski legitimitet i iznimne zasluge za sigurnost države. Izrael je tako podijeljen ne samo oko pitanja tko bi trebao vladati nego i oko toga kakva bi sama država trebala biti.

Čovjek koji je postao sinonim za vlast

Netanyahu nije običan premijer koji bi nakon izgubljene većine mogao jednostavno otići u opoziciju. Njegova politička karijera traje više od tri desetljeća, a na čelu izraelske vlade proveo je ukupno više od 18 godina. Bio je premijer od 1996. do 1999., zatim neprekidno od 2009. do 2021., a na vlast se vratio krajem 2022. Za svoje birače on je političar koji je Izrael učinio snažnijim, izgradio bliske odnose sa Sjedinjenim Državama i pokazao da je spreman donositi teške odluke kada je nacionalna sigurnost ugrožena.

Za njegove protivnike Netanyahu je simbol čovjeka koji je vlastitu političku budućnost godinama stavljao ispred institucija, poticao podjele i oslanjao se na sve radikalnije koalicijske partnere kako bi ostao na vlasti. Protiv njega se vodi i dugotrajan kazneni postupak zbog optužbi za korupciju, prijevaru i zlouporabu povjerenja, koje on odbacuje. Međunarodni kazneni sud izdao je 2024. nalog za njegovo uhićenje zbog optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti povezane s ratom u Gazi. Netanyahu i izraelske vlasti osporavaju te optužbe i nadležnost suda.

Zbog svega toga njegov odlazak s vlasti ne bi značio samo promjenu jednog premijera. Bio bi to završetak političkog razdoblja tijekom kojeg je jedna osoba u velikoj mjeri određivala prioritete, sukobe i identitet države. Ali možda i početak nove borbe.

Netanyahu je već jednom dokazao da politički poraz ne znači nužno kraj njegove karijere. Kada je 2021. nakon 12 uzastopnih godina izgubio vlast, mnogi su vjerovali da je njegova era završila. Samo godinu i pol poslije ponovno je postao premijer. Upravo zato Eisenkot ne može računati da će Netanyahu nestati s političke scene samo zato što je izgubio inicijativu.

Može li Izrael početi iznova?

Pred Eisenkotom je sada zadatak koji je možda teži od samog osvajanja izbora. Mora uvjeriti ljude različitih ideologija, identiteta i političkih interesa da zajednički cilj vrijedi više od njihovih međusobnih razlika. Ako uspije, Izrael bi mogao dobiti prvu vladu nakon nekoliko godina koja neće biti organizirana oko Netanyahuovih političkih interesa i sukoba s njegovim protivnicima. Ako ne uspije, zemlji prijete novi izbori, produljena politička paraliza i mogućnost da upravo Netanyahu ponovno dobije priliku sastaviti vladu.

Paradoks sadašnje situacije najbolje pokazuje činjenica da je Eisenkot dobio podršku većine parlamentarnih zastupnika da pokuša formirati vlast, ali ta podrška još nije stvarna koalicija. Netanyahu je formalno izgubio prvi krug postizborne bitke, no nije izgubio sve mogućnosti za povratak.

Nakon desetljeća u kojima je dominirao izraelskom politikom, sada prvi put mora gledati kako netko drugi pokušava okupiti većinu i odlučiti o budućnosti zemlje. Ipak, politička povijest pokazuje da je najopasnije otpisati ga upravo onda kada izgleda najslabije. A to je sad.