Svi u Izraelu razumiju da se zemlja nikad nije nalazila u nesigurnijem stanju. Sve je izoliranija i suočena s optužbama za ratne zločine. Vodi rat na više frontova koji rasteže njezine vojne kapacitete, dok se istodobno suočava s rastućim troškovima života i slabljenjem gospodarstva, a samo je izraelsko društvo podijeljeno. Sve više mladih obrazovanih Izraelaca odlazi u potrazi za drukčijom budućnošću. Pa, ipak, budućnost koju traže možda upravo dolazi.
Za manje od šest tjedana Izrael će održati izbore koji će vjerojatno biti najvažniji u kratkoj povijesti te države, a promjena koju mnogi Izraelci priželjkuju mogla bi doći u liku suzdržanog, 66-godišnjega generala Gadija Eisenkota, koji se nametnuo kao ključni protuotrov nagrizajućoj vlasti Benjamina Netanyahua.
- Gadi je potpuna suprotnost Netanyahuu. Ako postane premijer, namjera mu je vratiti Izrael onome što je nekoć bio: razumna, uravnotežena i odgovorna zemlja - rekao mi je jedan od njegovih savjetnika.
Prema nedavnim anketama, sve se vjerojatnijim čini da će Eisenkot dobiti tu priliku. Predvodi političku stranku u nastajanju nazvanu Yashar, hebrejskom riječju koja znači “ravan” ili “čestit”, sugerirajući integritet i moralnu jasnoću kojih je Izraelu pod sadašnjim premijerom silno nedostajalo. Stranka je osnovana u rujnu 2025. i mjesecima je stagnirala u anketama. No ovoga ljeta, kako raste zamor od Netanyahuova toksičnog vodstva i njegovih neispunjenih obećanja o “potpunoj pobjedi” u Gazi, Iranu i Libanonu, Yashar je počeo naglo rasti.
Prema anketama objavljenima prošlog tjedna, Yashar sad vodi pred Netanyahuovim Likudom za nekoliko postotnih bodova. Ankete predviđaju da bi, kad bi se izbori održali danas, Yashar osvojio između 24 i 26 mjesta u Knesetu, izraelskom parlamentu sa 120 zastupnika, nasuprot 20 do 22 mandata za Likud. Iako nijedna stranka ne bi imala dovoljno mandata da samostalno osigura većinu potrebnu za sastavljanje vlade, Eisenkotov “blok promjene” stranaka prema anketama vodi za otprilike deset postotnih bodova pred Netanyahuovim blokom. Moguće je da bi se ta koalicija centrističkih, umjereno desnih i lijevih stranaka mogla okupiti kako bi Netanyahuov savez krajnje desnih frakcija i vjerskih stranaka poslala u oporbu.
Eisenkot je neobičan izazivač - suzdržan, pragmatičan i tiho dostojanstven, više profesionalni vojnik nego političar.
- Gadi je čovjek integriteta, osoba čije su riječi, uvjerenja i postupci potpuno usklađeni. Nema nikoga prikladnijeg da vodi Izrael kroz ova mračna i teška vremena - kaže general Tal Russo, bivši zapovjednik jedne od elitnih postrojbi Izraelskih obrambenih snaga.
Eisenkot je sudjelovao u svakom izraelskom ratu od 1978., ali nikakva obuka ni iskustvo nisu ga mogli pripremiti za osobnu cijenu rata Izraela s Hamasom. Dva mjeseca nakon što je ta skupina pokrenula razorni napad na jug Izraela, u kojemu su militanti Hamasa ubili oko 1200 muškaraca, žena, djece i dojenčadi te oteli 251 taoca u Gazu, rat je pogodio i obitelj Eisenkot.
General Eisenkot tad je bio ministar u vladi nacionalnog jedinstva, koju je Netanyahu na brzinu formirao tijekom prvih mjeseci rata. Dana 7. prosinca 2023. Eisenkotov sin Gal, student biomedicinskog inženjerstva i pričuvni stožerni narednik, poginuo je u borbi protiv snaga Hamasa u Gazi. Imao je 25 godina.
Na pogrebu, održanom sljedećeg dana, Eisenkot je održao uplakani oproštajni govor u kojem je sinu dao obećanje.
- Rekao si mi da je ovo pravedan rat i da moramo vratiti taoce kući. Rekao si da Hamas mora biti poražen. Učinit ćemo sve da budemo dostojni tebe - rekao je otac.
Tijekom šive, židovskog razdoblja žalovanja, tisuće ljudi došle su u njegov stan u Herzliji, gradu sjeverno od Tel Aviva, izraziti sućut. Bio sam među njima. Vjeran svojoj naravi, Eisenkot je pokazao iznimno dostojanstvo i samokontrolu, rukujući se i razgovarajući sa svakom osobom pojedinačno.
Eisenkotova patnja tu nije završila. U razmaku od godinu dana poginula su i dvojica njegovih nećaka. Devetnaestogodišnji Maor poginuo je u Pojasu Gaze dan nakon rođaka Gala. Drugi nećak, Yogev, iz obitelji njegove supruge, imao je 22 godine kad je poginuo u Gazi u studenome 2024.
Iako Eisenkot nikad - i vjerojatno nikad neće - sam povući tu usporedbu, njegovi pristaše često suprotstavljaju njegov osobni gubitak Netanyahuovu sinu Yairu, pričuvniku koji je odlučio ne priključiti se ratu, nego je ostao u Miamiju, gdje vodi podcast.
Sam Eisenkot uporno održava skroman javni profil, rijetko daje intervjue i održava malo skupova. Svjestan je da su njegove govorničke sposobnosti ograničene pa se, umjesto da drži onu vrstu rječitih, ali praznih govora u kojima Netanyahu briljira, sastaje s biračima u njihovim domovima i na skupovima nalik gradskim vijećnicama, razgovarajući s njima neposredno i ravnopravno. Putuje zemljom uzduž i poprijeko, gradeći, kako se nada, široku i raznoliku bazu mlađih i starijih, sekularnih i vjerskih birača, ljudi s ljevice, centra i desnice, uključujući i same Netanyahuove pristaše.
- Čini se da u ovoj fazi Gadijeva strategija funkcionira. Prodire u tradicionalna uporišta Likuda i pomaže učvršćivanju njegova pozitivnog imidža - kaže politički konzultant Asaf Carmel.
Kao što sugerira naziv njegove oporbene stranke, središnja je poruka da Izrael nakon Netanyahuove otrovne vladavine treba promjenu. Ne štedi kritike na račun bivšega šefa, kojega poznaje više od tri desetljeća.
- Njegovi postupci nisu vođeni interesom izraelske nacionalne sigurnosti. Oni služe drugim interesima, političkima i osobnima - rekao je Eisenkot o Netanyahuu.
Teško je zanemariti činjenicu da je ponovni izbor Netanyahuov najpouzdaniji put za izbjegavanje zatvorske kazne zbog optužbi za korupciju. Eisenkot je također naglasio da Netanyahu kao premijer snosi vrhovnu odgovornost za golemi neuspjeh koji je omogućio invaziju Hamasa.
- Netanyahu je bio premijer 7. listopada. Vodio je najviši izraelski vojni vrh tijekom godina koje su prethodile neuspjehu, ujutro 7. listopada i tijekom rata koji sad traje gotovo tri godine. Odavno je trebao otići kući, kao što su to učinili drugi koji su 7. listopada obnašali odgovorne dužnosti - rekao je Eisenkot.
Eisenkot je rođen u Tiberijadi, u sefardsko-mizrahijskoj obitelji useljenika iz Maroka. Izrael nikad nije imao premijera koji nije bio aškenaskog podrijetla, a otkako je Netanyahu prvi put izabran, 1996. godine, opetovano je iskorištavao etničke napetosti između Aškenaza, Izraelaca europskog podrijetla, i Mizraha, odnosno “orijentalnih” Izraelaca. No čak ni Netanyahuovi očajnički pokušaji da Eisenkota prikaže kao “drugoga”, uključujući objavljivanje rasističkih videa njegova protivnika generiranih umjetnom inteligencijom, nisu uspjeli značajnije utjecati na javno mnijenje.
Eisenkot je vojnu službu započeo u brigadi Golani, koja se često opisuje kao “brigada naroda”, postrojbi koja odražava raznolikost i društvenu pokretljivost izraelskog društva. Poslije se uspinjao do njezina zapovjednika i uvijek je osjećao golem ponos zbog služenja u toj postrojbi.
- Ja sam golanac - ponavljao je često.
Eisenkotovu vojnu karijeru obilježio je postupni uspon kroz niz visokih zapovjednih dužnosti. Godine 2011. imenovan je načelnikom Glavnog stožera, najvišom dužnosti u izraelskoj vojsci. No u izvanrednoj gesti poniznosti, ustupio je mjesto generalu Bennyju Gantzu, koji je imao više godina službe od njega.
Eisenkot je naposljetku ponovno imenovan 2015., postavši 21. zapovjednik Izraelskih obrambenih snaga. Služio je četiri godine tijekom, prema izraelskim mjerilima, razmjerno mirnog razdoblja. Od Drugoga libanonskog rata 2006., Hezbollah je uglavnom održavao primirje duž sjeverne granice Izraela. A do 2018., kad je Trump razvrgnuo nuklearni sporazum između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, Iran je bio donekle neutraliziran. Jedina aktivna izraelska fronta, osim napada na Hezbollah i iranske konvoje u Siriji, sastojala se od ponavljanih rundi borbi s Hamasom u Pojasu Gaze.
Bio je kritiziran jer je naredio istragu koja je dovela do osude vojnika Izraelskih obrambenih snaga za ubojstvo onesposobljenog palestinskog napadača. No unatoč pritisku s desnice, Eisenkot je ostao pri svome inzistirajući na tome da njegove postrojbe ne smiju postati “banda”.
Nakon umirovljenja iz vojske 2019., radio je kao viši istraživač u Institutu za studije nacionalne sigurnosti u Tel Avivu. U politiku je ušao u ljeto 2022., pridruživši se Gantzovoj oporbenoj stranci. Godinu poslije, kad je nacionalna katastrofa 7. listopada 2023. potresla Izrael, stao je uz Netanyahuovo vodstvo, pridruživši se njegovoj vladi jedinstva kao ministar. Upravo je u tom razdoblju, s mnogima drugima, zaključio da Izrael treba novu vladu i novi smjer.
Eisenkot vjeruje da opstanak Izraela ovisi o zdravom društvu, snažnoj vojsci i tehnološkim inovacijama. Prema njegovu mišljenju, zemlja mora zadržati te kvalitativne prednosti u nestabilnoj i opasnoj regiji. Eisenkot je brzo pohvalio početnu izraelsko-američku operaciju u Iranu, ali je s vremenom počeo taj pothvat promatrati kao još jedan Netanyahuov fijasko.
- Netanyahu nije uspio golema vojna postignuća pretvoriti u politički dogovor koji bi otvorio put drukčijem Bliskom istoku, onome u kojem bi sigurnost Izraela bila zajamčena za mnogo godina koje dolaze - rekao je Eisenkot.
Iako pazi da pokaže poštovanje prema Trumpu, ne ustručava se blago kritizirati njegove politike. U lipnju, nakon Trumpova inzistiranja da Izrael obustavi udare na Bejrut, Eisenkot je taj zahtjev nazvao “nerazumnim”, istodobno uputivši udarac svojem protivniku: “Nikad nijedan izraelski premijer nije dobio tako ponižavajući zahtjev”.
Ostaje kritičan i prema ukupnom učinku koji su izraelski ratovi imali na građane: “On (Netanyahu) je naslijepo poveo Izrael u najgoru katastrofu u njegovoj povijesti. Teško je narušio položaj Izraela na mnogim područjima, a umjesto da ujedini izraelski narod, usredotočio se na podjele i polarizaciju”.
Čini se da je Eisenkot doista motiviran željom da izliječi društvo i zaustavi izraelsko klizanje prema religiozno desnoj autokraciji. Za mnoge Izraelce još četiri godine Netanyahuove krajnje desne koalicije bile bi prava noćna mora, a Eisenkot bi mogao biti njihova posljednja nada.
