Pleše li svijet na rubu nuklearnog rata? Umirovljeni analitičar CIA-e Larry Johnson danas je izazvao paniku tvrdeći da je tijekom hitnog sastanka u subotu Trump pokušao doći do nuklearnih kodova. Priča ne djeluje previše uvjerljivo. 

 - Jedno izvješće s tog sastanka u Bijeloj kući navodi da je Trump želio... upotrijebiti nuklearne kodove, a general Dan Caine ustao je i rekao: "Ne.” Pozvao se, takoreći, na svoju ovlast kao čelnik vojske. Navodno je došlo do prilično žestoke svađe. "U Washingtonu se događaju neke vrlo neobične stvari - rekao je Johnson, piše Mirror.

Cijelu priču demantira Bijela kuća, ali kako god okreneš - kod Trumpa je zastrašujuće nuklearno oružje. 

No kako funkcionira proces hipotetskog lansiranja nuklearnog oružja, tko donosi konačnu odluku i kako je taj sustav izgledao u prošlosti, primjerice prilikom bacanja atomske bombe na Hirošimu? Cijeli sustav, osmišljen za brzinu i sigurnost, vrti se oko dva ključna elementa - aktovke poznate kao "nuklearna nogometna lopta" i kartice s kodovima pod nadimkom "keksić". Kad Trump korača prema Air Force Oneu, iza njega diskretno idu ljudi iz predsjedničke pratnje koji nose misterioznu crnu torbu. 

To je takozvana "nuklearna lopta", predsjedničke torba za hitne slučajeve. Aktovka od 20 kilograma s aluminijskim okvirom koja sadrži komunikacijsku opremu i dokumente za autentifikaciju nuklearnog lansiranja, a ne jedan "crveni gumb", kako se često pogrešno misli. U cijeloj proceduri postoji takozvana "Crna knjiga" - to je 75 stranica unaprijed postavljenih opcija nuklearnog udara (odmazde ili preventivnog). Pa onda "cookie" odnosno keksić - to je kartica veličine 7,5x12,5 cm koja sadrži autorizacijske, odnosno zlatne kodove za predsjednika kako bi potvrdio svoj identitet.

Dalje, kod predsjednikovih ljudi je popis bunkera - klasificirani vodič za sigurne podzemne lokacije za predsjednikovo preseljenje. Pa "Upute za EBS" - to su postupci za upravljanje Sustavom za hitne slučajeve za razgovor s nacijom. I na kraju komunikacijska oprema - na torbi je mala antena koja označava sigurne glasovne/podatkovne linije do Nacionalnog vojnog zapovjednog centra Pentagona.

54. DAN RATA U IRANU Trump čita Bibliju. Citira isti odlomak kao luđaci, njegovi Kauboji s Kapitola

Sve započinje konferencijskim pozivom. Prije pokretanja vojne akcije, predsjednik saziva sastanak s vojnim i civilnim savjetnicima. Ako je u Bijeloj kući, poziv se odvija u Situacijskoj sobi; ako putuje, spaja se sigurnom linijom. Ključni sudionik je zamjenik direktora operacija u Pentagonu, časnik zadužen za Nacionalni vojni zapovjedni centar, poznat i kao "ratna soba". Očekuje se da se konzultira i s ministrom obrane te načelnikom Združenog stožera. Međutim, te konzultacije mogu trajati onoliko dugo koliko predsjednik želi. U slučaju izravne prijetnje, mogu potrajati svega trideset sekundi.

Nakon odluke, slijedi ključni korak - provjera identiteta. Časnik u Pentagonu mora formalno potvrditi da je osoba koja naređuje napad doista predsjednik. On izgovara "kôd izazova", često dva fonetska slova iz vojne abecede, poput "Delta-Eho". Predsjednik tada uzima "keksić", laminiranu karticu koju uvijek nosi sa sobom ili je drži njegov vojni ađutant, i na njoj pronalazi odgovarajući odgovor, na primjer "Charlie-Zulu".

Jednom kada je identitet potvrđen, ratna soba priprema naredbu za lansiranje. Poruka, dugačka otprilike kao jedan tweet, sadrži odabrani ratni plan, vrijeme lansiranja, kodove za provjeru autentičnosti i šifre potrebne za otključavanje projektila. Ova kriptirana poruka emitira se zapovjedništvima diljem svijeta i izravno posadama. Posade u silosima ili na podmornicama tada otvaraju svoje sefove, uspoređuju kodove i, ako se sve podudara, unose plan napada u računala i okreću ključeve za lansiranje. Od predsjednikove odluke do izlijetanja interkontinentalnih balističkih projektila iz silosa može proći oko pet minuta. Jednom ispaljeni, projektili se više ne mogu opozvati.

Srce mobilnog zapovjednog sustava je "nuklearna nogometna lopta", službeno nazvana Predsjednička torba za hitne slučajeve (Presidential Emergency Satchel). Riječ je o aktovci, teškoj oko 20 kilograma, koju vojni ađutant uvijek nosi u neposrednoj blizini predsjednika, bilo da je on u zrakoplovu Air Force One, helikopteru Marine One ili u svojoj limuzini. Ađutant koji nosi torbu je časnik koji je prošao najstrože sigurnosne provjere u državi.

U svakom trenutku postoje tri takve "nogometne lopte". Jedna je uz predsjednika, druga uz potpredsjednika, a treća se čuva u Bijeloj kući. Praksa da i potpredsjednik ima svoju torbu započela je za vrijeme administracije Jimmyja Cartera, kako bi se osigurao kontinuitet zapovijedanja u slučaju da je predsjednik ubijen ili onesposobljen. Što će reći da torbu sa sobom ima JD Vance kad odlazi na mirovne pregovore u Islamabad, primjerice. 

Današnji složeni sustav provjera i kodova izravna je posljedica Hladnog rata i straha od neovlaštenog ili ishitrenog napada. U vrijeme kada je donesena prva i jedina odluka o upotrebi atomskog oružja u ratu, procedura je bila znatno jednostavnija. Predsjednik Harry S. Truman donio je odluku o bacanju bombe na Hirošimu 6. kolovoza 1945. godine, no taj proces nije uključivao ni "nogometnu loptu" ni "keksić".

Nakon uspješnog testa prve atomske bombe 16. srpnja 1945., Truman, koji se nalazio na Potsdamskoj konferenciji sa Staljinom i Churchillom, odobrio je vojnom vrhu da nastavi s planovima. U svom dnevniku 25. srpnja zapisao je: ​- Otkrili smo najstrašniju bombu u povijesti svijeta. Oružje će biti upotrijebljeno protiv Japana između sada i 10. kolovoza. Rekao sam ministru rata Stimsonu da ga upotrijebi tako da vojne mete, vojnici i mornari budu cilj, a ne žene i djeca.

Nakon što je Japan odbio Potsdamsku deklaraciju, koja je pozivala na bezuvjetnu predaju, vojna naredba je izvršena. Za razliku od današnjice, to nije bila naredba koja je zahtijevala posebnu predsjedničku autentifikaciju u stvarnom vremenu, već dio šireg vojnog plana odobrenog na najvišoj razini. Truman je tek kasnije, nakon što je vidio izvješća o razaranju Hirošime i Nagasakija, izrazio užasnutost posljedicama i naredio zaustavljanje daljnjih atomskih napada, rekavši da mu je "pomisao na brisanje još 100.000 ljudi previše stravična".

Sustav je dizajniran tako da osigura da predsjednik - i samo predsjednik - ima ovlast narediti upotrebu nuklearnog oružja. To je u skladu s njegovom ustavnom ulogom vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Kako je Alexander Hamilton napisao u "Federalističkim spisima", vođenje rata "najviše od svega zahtijeva one kvalitete koje odlikuju izvršavanje moći od strane jedne ruke".

Uloga ostalih visokih dužnosnika je prvenstveno savjetodavna. Ministar obrane mora potvrditi naredbu, ali je ne može staviti veto. Upravo je ta isključiva ovlast bila predmetom zabrinutosti tijekom posljednjih dana prvog mandata Donalda Trumpa. U knjizi "Peril" novinara Boba Woodwarda i Roberta Coste navodi se da je general Mark Milley, tadašnji načelnik Združenog stožera, sazvao sastanak najviših vojnih zapovjednika kako bi ih podsjetio na proceduru. Bio je, navodno, zabrinut zbog Trumpovog mentalnog stanja nakon napada na Kapitol 6. siječnja 2021. i htio je osigurati da se ne dogodi nepromišljena vojna akcija. Podsjetio je časnike da, iako samo predsjednik može dati naredbu, on sam, Milley, mora biti uključen u proces. To je izazvalo kontroverze jer je sugeriralo da bi načelnik stožera mogao biti prepreka u izvršavanju predsjedničke naredbe, iako je njegova uloga zakonski definirana kao isključivo savjetodavna.

KORIDORI HORMUZA Tjesnac: Rat u plićaku

U stvarnom životu još je Hilary Clinton, prije nego što je poražena na izborima potencirala pitanje - Želite li Donalda Trumpa na gumbu za nuklearno oružje, pisao je The Hill. "Ovo nije netko tko bi ikada trebao imati nuklearne šifre. Nije teško zamisliti Donalda Trumpa kako nas vodi u rat samo zato što ga je netko uvrijedio, rekla je.  Ono što nije spomenula, njezin suprug nekoliko mjeseci - ne dana, mjeseci! - dok je bio u Bijeloj kući, nije mogao izvesti prvi udar ili odgovoriti na napad na SAD jer je izgubio plastificiranu karticu koju je trebao stalno nositi sa sobom. Na njoj su kodovi potrebni za otključavanje "nuklearne lopte" i autorizaciju lansiranja.

Prema memoarima generala Hugha Sheltona iz 2010., koji je služio pod Clintonom kao predsjedavajući Združenog stožera, Keksić (biscuit), kako se kartica naziva, nestao je 2000. U svojoj knjizi "Bez oklijevanja: Odiseja američkog ratnika", Shelton je napisao: "U jednom trenutku tijekom Clintonove administracije kodovi su zapravo nedostajali mjesecima. To je velika stvar – gigantski problem!“ Unatoč cijelom sigurnosnom aparatu koji okružuje predsjednika - svim formalnim protokolima i pregledima politike - nije prvi put da se američki vrhovni zapovjednik nađe u poziciji da ne može braniti Ameriku ili prvi udariti. Povijest nuklearnog nogometa, formalno poznatog kao Predsjednička torba za hitne slučajeve, i Keksa puna je nezgoda, kaže Christopher Andrew, britanski obavještajni akademik i službeni povjesničar britanske agencije za domaću sigurnost MI5.

"Kao i većina predsjednika, Trump će vjerojatno držati svoj keks u obliku kreditne kartice u džepu odijela“, rekao je. I to je tek početak problema. "Svi smo mi nekada izgubili kreditnu karticu“, razmišlja on.

Predsjednici su u tužnoj procesiji zaborava više puta izgubili nuklearne kodove kao i svoje torbe. Jimmy Carter je zaboravio izvaditi karticu iz sakoa prije nego što je poslana u kemijsku čistionicu. Bill Clinton je 24. travnja 1999. neočekivano odjurio sa sastanka NATO-a u centru Washingtona, ostavivši svoju "nuklearnu torbu" - na pločniku! Pomoćniku koji je nosio torbu od 20 kilograma trebalo je pola sata da sustigne vrhovnog zapovjednika nakon je prešao "pola grada", pisao je Express.

Gerald Ford je na putovanju u Pariz na summit nehotice ostavio svoju moćnu torbu u zrakoplovu Air Force One. Kaos je vladao i neposredno nakon pokušaja atentata na Ronalda Reagana. Medicinsko osoblje Sveučilišne bolnice George Washington bacilo je njegov "keksić" dok su mu, na njegov bijes, rezali odijelo rađeno po mjeri. Biscuit su ubacili u jednu od cipela?! FBI ga je kasnije, zajedno s odjećom ranjenog predsjednika, spremio u vrećicu za dokaze, unatoč prosvjedima agenata Tajne službe. FBI ga je nevoljko vratio Bijeloj kući dva dana kasnije.

"Daleko najteža primopredaja nogometne lopte od jednog predsjednika drugome uslijedila je nakon pucnjave na Johna F. Kennedyja“, kaže Andrew. "LBJ je odbio brifinge o lopti i nije imao Biscuit prije Kennedyjeve smrti.“   Velik dio leta iz Dallasa za Washington DC bio je posvećen indoktrinaciji Johnsona koji je blijedio i informiranju o postupcima odobravanja nuklearnog oružja. "Odmah nakon što je položio prisegu, odveden je na drugi kraj aviona i rečeno mu je da postoji problem te da je prvi put u američkoj povijesti u nuklearnom dobu prvi vrhovni zapovjednik koji nije mogao odgovoriti na napad. Let je prošao objašnjavajući mu kako koristiti nogometnu loptu i keks.“   "Nijedan potpredsjednik nije odbio nuklearni brifing od Johnsona“, prema Andrewu.  Ako bi netko htio napasti Ameriku, informacija da je "biscuit" zagubljen bila bi ključna.