Svakome je život nešto drugo. Ja bih disala punim plućima, da mogu, kad bih imala pravo na dostojanstvenu smrt. Živim u Hrvatskoj zemlji u kojoj nemam pravo umrijeti onako kako smije svaki j**eni pas ili j**ena mačka... Zašto to nije tema u Hrvatskoj, a jesu sva moguća prava manjina za koja se i ja zalažem? Ipak, ima li logike da se toliko strastveno govori i urla o pravima manjina a za većinu nikoga ne boli kur*ac. SVI ćemo umrijeti. Zašto nam smrt mora biti agonija? Što želim? Želim umrijeti k'o pas, pisala je prije dva ljeta na svom blogu sada pokojna Vedrana Rudan. Time je ponovno bila otvorila vrlo osjetljivo pitanje potpomognute smrti u katoličkoj zemlji gdje je svjesno oduzimanje vlastita života veliki grijeh.

Ni Švicarska ne 'izdaje' lako kart za vječni postupak. To proces koji traje mjesecima, uz liječnička vještačenja i hrpom papirologije i opet ne znači da će zahtjev biti odobren.

INTERVJU: VEDRANA RUDAN Kao dijete živjela sam u paklu. Otac je bio zao, a majka neostvarena žena

Hrvatska je trenutačno među državama koje ne dopuštaju aktivno okončavanje života na zahtjev pacijenta niti asistirano samoubojstvo. No u Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj, Luksemburgu i Švicarskoj takvi su postupci zakonski uređeni i svake godine tisuće ljudi ondje posljednji puta udahne život.

Tijekom 2025. godine u Nizozemskoj je 10.341 pacijenata eutanazirano, što je 3,8 posto više nego godinu ranije. Eutanazija je činila oko 6 posto svih smrti u zemlji. Nizozemski sustav predviđa liječničku procjenu zakonskih kriterija, a svaki provedeni slučaj naknadno nadziru regionalna povjerenstva.

U Belgiji su tijekom 2025. evidentirana 4.486 slučaja eutanazije, što je 12,4 posto više nego 2024. godine. Eutanazije su činile oko 4 posto svih smrti u Belgiji. Većina postupaka odnosila se na starije osobe, a više od dvije trećine provedeno je u pacijentovu domu ili ustanovama koje se smatraju njegovim mjestom stanovanja. Španjolska je u 2025. zabilježila 1.284 zahtjeva za pomoć pri umiranju, a postupak je stvarno proveden kod 565 osoba. To predstavlja oko 0,13 posto svih smrti u zemlji. Podaci za 2025. zasad su označeni kao privremeni. Neki pacijenti ne dočekaju eutanaziju iako su im zahtjevu prihvaćeni. Primjerice tijekom 2025. godine od 1.187 postupka, 565 je provedeno no 157 je odbijanjem, dok je 374 ljudi preminulo tijekom procesa prije nego što su primile pomoć.
U Luksemburgu zasad nema objavljenih službenih podataka za 2025. godinu. Najnoviji dostupni službeni izvještaj obuhvaća 2023. i 2024. godinu, a u 2024. evidentirana su 34 slučaja eutanazije i asistiranog samoubojstva.

Švicarska je ipak posebna po tom pitanju je kod njih nije dopuštena aktivna eutanazija. Ondje je pod određenim uvjetima dopušteno asistirano samoubojstvo, pri kojem osoba sama mora izvršiti posljednji čin. Za Švicarsku zasad nema službenog konačnog podatka za 2025.; najnovija dostupna službena statistika odnosi se na 2023. godinu, kada je zabilježeno 1.729 asistiranih samoubojstava.
Razlike postoje i u samom postupku. U Nizozemskoj i Belgiji pacijent zahtjev podnosi liječniku, nakon čega slijede provjere zakonskih i medicinskih kriterija te kontrola provedenog postupka. Španjolska ima formalno stroži administrativni model, s više liječničkih procjena i regionalnom Komisijom za jamstvo i evaluaciju. U Švicarskoj nema postupka kojim država unaprijed "odobri eutanaziju", nego se procjenjuje ispunjava li konkretni slučaj uvjete za asistirano samoubojstvo. Iza svakog slučaja nalazi se proces u kojem se procjenjuju zdravstveno stanje, sposobnost odlučivanja, sloboda odluke, intenzitet patnje i ispunjavanje zakonskih uvjeta.

Inače, Švicarska ima više organizacija koje pružaju usluge asistiranog umiranja. Među najvažnijima su EXIT Deutsche Schweiz, EXIT Suisse Romande i DIGNITAS; DIGNITAS je posebno poznat jer prihvaća i osobe koje imaju prebivalište izvan Švicarske. Prema dostupnim podacima za 2024., EXIT Deutsche Schweiz zabilježio je 1.235 asistiranih samoubojstava, EXIT Suisse Romande 572, a DIGNITAS 280. To je zajedno 2.087 slučajeva kod te tri organizacije. DIGNITAS je pritom u 2024. pomogao 280 osoba, a od osnutka 1998. do kraja 2024. ukupno 4.196 osoba. Među njima je i četvero ljudi iz Hrvatske. Podaci su tajni, no nekada članovi obitelji sami otkriju da su se njihovi najmili odlučili za takav postupak.

Jedan od spomenut četvero Hrvata koji su u Švicarskoj zauvijek zaspali je i Vanja Špiljak, sin nekadašnjeg predsjednika SFRJ i dugogodišnjeg čelnika hrvatskog Saveza komunista Mike Špiljka. Vanja je preminuo u rujnu 2024. u Zürichu u 79. godini života. Prema navodima hrvatskih medija, nakon teške bolesti i metastaziranog raka odlučio je okončati život u DIGNITAS-u. S obzirom na to da je desetljećima živio i poslovao u Švicarskoj, gdje je razvio naftni biznis i osnovao tvrtku Mitan, za posljednji počinak pod svojim uvjetima odabrao je upravo tu zemlju.

Ondje se posljednji puta sa svojim suprugom pozdravila i Slovenka Alenka Čurin Janžeković 13. ožujka 2023. koja se za legalizaciju potpomognute eutanazije u Sloveniji zalagala do svog zadnjeg dana.

"Razmislimo o eutanaziji" bilo je otvoreno pismo koje je Alenka Čurin Janžeković, umirovljena učiteljica i ravnateljica iz Slovenije, prije nekoliko godina uputila liječnicima, javnosti i slovenskoj vladi. Njezina je želja bila jednostavna - otići sa svijeta dostojanstveno, bez posljednjih godina života provedenih u nepodnošljivim bolovima.

Alenka je bolovala od Morquiova sindroma, rijetke bolesti koja zahvaća kosti, zglobove i hrskavicu. Prvi znakovi pojavili su se još u djetinjstvu - roditelji su primijetili oblik njezinih nogu, ravne tabane i zakrivljenu kralježnicu. Dijagnozu su njoj i sestri Nevenki liječnici u Zagrebu postavili 1969. godine. Od devete godine Alenka je uzimala lijekove protiv bolova. Unatoč bolesti, ostvarila je život kakav je željela. Postala je učiteljica i ravnateljica, a učenike je doživljavala kao svoju djecu. Sa suprugom Marijanom provela je desetljeća. Oboje su znali koliko njezina bolest napreduje. Presudan trenutak dogodio se nakon smrti njezine majke, koju je gledala kako posljednje dane provodi u domu za starije. Alenka se izborila da joj liječnik propiše jače lijekove protiv bolova. Majka je dobila terapiju za tjedan dana - i toliko je još živjela.

- Moram reći, stvarno, moram reći da sam bila iznimno sretna što se nisu 'zakomplicirali' liječnici u domu. To spada u palijativnu skrb. Ovo bi trebali dobiti svi koji su bolovali u Domu za starije i nemoćne - govorila je 2021. Godinama poslije, tijekom jednog ručka, osjetila je da nešto nije u redu s nogom. Pokazalo se da joj je nogu pet godina izjedala bakterija. Uslijedile su terapije i brojne operacije kuka, bedrene kosti i koljena. Nakon operacije 2017., kada je bol postala nepodnošljiva i kada se više nije mogla kretati, odlučila je da više ne želi tako živjeti.

Prvi kontakt sa švicarskim DIGNITAS-om imala je 2011. godine. Godinama je prikupljala dokumentaciju i pripremala se za odlazak. Znala je da u Švicarskoj neće biti riječ o eutanaziji u pravnom smislu, nego o asistiranom samoubojstvu - ona sama morala je popiti pripremljeni lijek. Tri dana prije odlaska objavljen je njezin posljednji intervju. Na pitanje zašto želi otići, odgovorila je:
„Ljudi me često pitaju zašto želim otići kad imam tako dobar život. Ja ih razumijem. Nitko osim mene i Marjana ne zna kakav je zapravo moj dan. (...) Istina je da imam lijep život, ali ne želim ga živjeti u bolovima.“

Alenka nije odustajala od želje da se takvo pravo jednog dana uvede i u Sloveniji.

- Sama činjenica da pacijent ima mogućnost zatražiti ovakvu pomoć u umiranju predstavlja svojevrsno olakšanje - govorila je. Njezin suprug Marijan bio joj je najveća potpora. Znao je da je neće moći zadržati, iako bi najradije još živio s njom.

- Ljubav nije sebična i ne mogu biti egoist da je zadržim samo za sebe i svoju ljubav. Uglavnom, volim je dovoljno da je pustim. Ovo je ljubav“, rekao je Marijan.

Među Hrvatima koji su eutanazijom napustili svijet i naša ugledna književnica Dubravka Ugrešić koja je umrla četiri dana nakon Alenke, ali u Amsterdamu, u 74. godini.

Nakon teške bolesti odlučila se za medicinski potpomognut završetak života u Nizozemskoj, gdje je takav postupak zakonski uređen.
Krajem ljeta 2017. dijagnosticiran joj je rak. Nakon operacije u Zagrebu bolest se već sljedeće godine proširila na kosti, a potom i na mozak. Ugrešić je pisala gotovo do posljednjih dana, a kada joj je bolest uznapredovala, donijela je odluku o načinu na koji želi završiti život.

Svoje želje ostavila je zapisane u oporuci.

"Molim rodbinu i prijatelje, liječnike da mi, kada za to dođe čas, pomognu u asistiranom samoubojstvu ili eutanaziji. I da pritom nemaju nikakvih dilema da su učinili nešto loše ili nešto krivo", napisala je.

Njezin brat Siniša Ugrešić u prilogu Maje Sever govorio je o posljednjem danu života svoje sestre i opisao ga kao iznimno dostojanstven trenutak.

- Nisam sreo, vjerojatno nije subjektivno, hrabriju ženu od moje sestre. To je bilo fantastično kako se nosila s tom bolešću, ali taj dan zadnji, to je bilo nevjerojatno. To je bilo toliko dostojanstveno, a opet toliko opušteno - prisjetio se.

Posljednji dan nije izgledao poput klasičnog oproštaja. Obitelj i prijatelji okupili su se oko Dubravke, bilo je torte i šampanjca, a na gitari su svirane njezine omiljene pjesme.

- Bila je vrlo smirena, vrlo vesela - rekao je Siniša.

Čak je i tog dana stigla vijest vezana uz njezin književni rad. Nazvala ju je agentica iz Londona i rekla joj da su u Kini odlučili objaviti četiri njezine knjige. Siniša se našalio da će u Kini prodati više knjiga nego što ih je prodala za života.

IN MEMORIAM Moja prijateljica Dubravka Ugrešić (1949. - 2023.)

Dubravka je posljednje trenutke provela uz obitelj i bliske ljude. Prema pravilima postupka, uz nju su morala biti i tri svjedoka.
No među dijelovima njezine oporuke posebno je odjeknula rečenica koja je otvorila i mnogo šire pitanje od same odluke o načinu smrti. Ugrešić je među razlozima svoje odluke navela i: "Živim sama, moji prihodi zavise isključivo od moga pisanja i nemam ušteđevinu kojom bih mogla platiti dugotrajnu njegu". Upravo taj dio njezine oporuke ponovno je otvorio pitanje granice između osobne autonomije, teške bolesti i okolnosti u kojima čovjek donosi odluku o kraju života.