Vražje djelo: Zašto žene na TikToku odjednom raspravljaju o Voynichevom rukopisu?
Crteži golih žena u neobičnim zelenim kupkama, nerazumljive skice biljaka, krugovi nalik astrološkim kartama te stranice i stranice potpuno nepoznatog pisma nalaze se u knjizi o oko koje se posljednjih dana razvila rasprava na TikToku. Neke korisnice tvrde da su prepoznale bit Vojnichevog rukopisa te da on u stvari govori o ženama, menstrualnom ciklusu, plodnosti i biljkama. Crteži se povezuju s Mjesečevim mijenama, a pojavljuju se i nadrealne tvrdnje o uzgoju biljaka uz pomoć menstrualne krvi, zabilježio je rumunjski portal Ziuas News. Prema teoriji koja kruži, knjiga dosad nije protumačena jer su je pokušavali razumjeti muškarci. Slike i rukopis, kaže TikTok, napravile su žene za žene i jedino ga žene i mogu protumačiti.
U šumi videa na TikToku o toj temi teško je iskopati tko je prvi iznio teoriju o dekodiranju. Zajednica raspravlja o značenju, pojedine žene tvrde da čak provode eksperimente s kapljicama menstrualne krvi koje u vodi ostavljaju na mjesečini, a cijela teorija povezuje se s vještičarenjem i okultnim.
Iako se kroz povijest pokušalo puno puta, dekodiranje Voynichevog rukopisa nije se nikad dogodilo. Dosad nije pronađen ključ kojim bi se nepoznati znakovi dosljedno pretvorili u riječi i kojim bi se zatim moglo pročitati više stranica rukopisa. Originalni rukopis danas se čuva u knjižnici rijetkih knjiga i rukopisa Beinecke, na Sveučilištu Yale.
Voynichev rukopis na 240 stranica jedna je od najvećih povijesnih zagonetki. Napisan je nepoznatim pismom i djelo je nepoznatog autora. Rukopis i njegovo značenje predmet su rasprava otkako ga je 1912. poljsko-američki antikvar Wilfrid M. Voynich predstavio na tržištu rijetkih knjiga. Kriptografske metode nisu uspjele dešifrirati tekst, ako je on uopće šifriran, dok znanstvena ispitivanja upućuju na to da njegovi materijali odgovaraju onima u rukopisima nastalima u 15. stoljeću, piše na stranicama knjižnice u Yaleu.
Šest zasebnih cjelina sadržava prikaze biljaka, astronomske i astrološke crteže, crteže koji prikazuju ljekovite kupke i kupanja, farmaceutske crteže ljekovitog bilja i korijenja te tekst bez ilustracija, možda recepte, u kojem je svaki zapis označen cvijetom nalik zvijezdi.
Vrijedni pergament nastao je u 15. stoljeću. Ispitivanjem metodom radiokarbonskog datiranja dobiven je raspon od 1404. do 1438. godine. No to je datum nastanka pergamenta, ne i datum pisanja. Vjerojatno je iz Europe, no ni jedan grad ni država dosad nisu određeni kao mjesto nastanka.
Na stranicama knjižnice u Yaleu može se prelistati digitalizirana verzije knjige. Na početku se nalaze biljke. Neke podsjećaju na poznate vrste, druge kao da su sastavljene od dijelova nekoliko različitih biljaka. Slijede kružni dijagrami sa zvijezdama i znakovima zodijaka, zatim žene koje stoje ili se kupaju u spremnicima povezanim cijevima, pa nacrtano korijenje i posude. Na kraju su kraći odlomci označeni oblicima nalik zvijezdama. Zbog rasporeda ih istraživači vjeruju da bi to mogli biti recepti. Knjižnica Beinecke opisuje šest ilustracijskih i tekstualnih cjelina..
Neki listovi rukopisa su preklopni, a iz tragova u uvezu i numeraciji zna se da dijelovi nedostaju. Ni postojeći redoslijed stranica zato nije nužno onaj kojim je autor zamislio da se knjiga čita. I to može otežati rad onome tko pokušava pronaći zakonitost u tekstu. .
Najranija povijest rukopisa ima velike praznine. Prema pismu sačuvanom uz njega prvi ga je kupio car Rudolf II., vladar Svetoga Rimskog Carstva, i to za 600 dukata. Vjerovao je da je djelo Rogera Bacona, engleskog učenjaka iz filozofa iz 13. stoljeća. Takvo vjerovanje nije bilo bez uporišta, Bacona su zvali Doctor Mirabilis. Studirao je na Oxfordu, imao širok raspon interesa, bavio se logikom, semantikom, proučavao je znakovne sastave biblijskih jezika, ali i medicinu i geografiju pa i astrologiju i alkemiju. Projektirao je razne uređaje, a predvidio i izume automobila, vlakova i aviona...
No Baconovo autorstvo nije prihvaćeno s obzirom da je datiranje pergamenta pokazalo da je rukopis nastao znatno nakon njegova života. Podaci o carevoj kupnji dolaze iz kasnijeg svjedočanstva, pa ih valja razlikovati od neposrednog zapisa o samoj prodaji.
Sigurniji tragovi vode do praškog kruga ljekarnika, alkemičara i učenjaka u 17. stoljeću. Rukopis je bio u posjedu Jacobusa Horčického de Tepeneca, a zatim alkemičara Georga Barescha. Baresch je u nečitljivoj knjizi vidio zagonetku vrijednu napora i obratio se isusovačkom učenjaku Athanasiusu Kircheru, poznatom po zanimanju za drevna pisma. Nakon Bareschove smrti rukopis je pripao liječniku Johannesu Marcusu Marciju, koji ga je 1666. poslao Kircheru. Pismo koje ga je pratilo ostalo je uz knjigu.
Potom je ponovno nestao iz šire javnosti, sve dok ga Wilfrid Voynich, poljsko-američki antikvar, nije 1912. kupio od isusovaca u Frascatiju blizu Rima. Njegovo je prezime postalo naslov knjige koja vlastiti poznati naslov nema. Nakon Voynicheve smrti rukopis je prešao njegovoj supruzi Ethel, potom njihovoj suradnici Anne Nill, pa knjižaru Hansu P. Krausu. Kraus ga je 1969. darovao knjižnici Beinecke na Sveučilištu Yale, gdje se čuva pod oznakom MS 408.
Između nastanka pergamenta u 15. stoljeću i poznatih vlasnika prolazi mnogo vremena. U tom se prostoru lako rađaju misterije i priče o tajnim društvima, čarobnjacima ili o zabranjenom znanju. Mnogi su ga tijekom povijesti pokušali dokučiti. Rukopis su proučavali stručnjaci za srednjovjekovne knjige, jezikoslovci, statističari i kriptografi, uključujući istraživače koji su se bavili razbijanjem šifri u 20. stoljeću. Njihov neuspjeh ne znači da su pokušaji bili uzaludni: istraživanja su postupno razjasnila od čega je knjiga napravljena, kako je tekst raspoređen i koje bi vrste objašnjenja mogle imati smisla.
Kriju li se iza nepoznatih znakova riječi nekog jezika ili se netko pravio da piše nešto smisleno, a samo je pisao "žvrljotine"? Marcelo Montemurro i Damián Zanette 2013. godine analizirali su raspored ponavljajućih nizova znakova. U radu objavljenom u PLOS ONE zaključili su da se pojedini obrasci pojavljuju u različitim dijelovima rukopisa. "Voynichev rukopis predstavlja složenu organizaciju u distribuciji riječi koja je kompatibilna s onima koje se nalaze u nizovima stvarnih jezika", pišu. Njihov je zaključak je da knjiga ima neki smisao, odnosno da možda sadrži poruku.
Danas se na TikToku tvrdi da žene nisu proučavale rukopis, no ni to nije točno. Rachel Sterneck, Annie Polish i lingvistica Claire Bowern uspoređivale su ilustracije i tekst. Računalno su grupirale stranice prema obilježjima zapisa. Dobivene skupine u određenoj su se mjeri poklopile s podjelama prema ilustracijama i rukopisu pisara. To je još jednom sugeriralo kako redoslijed znakova nije posve proizvoljan. Ipak, računalo može prepoznati da dvije stranice dijele temu bez mogućnosti da kaže koja je to tema, je li ona liječenje, vrtlarstvo, ili nešto sasvim drugo.
Paleografkinja Lisa Fagin Davis pristupila je drugom problemu. Tko je rukopis napisao? I imali samo jednog autora ili više njih? Analizom oblika znakova iznijela je tezu o pet različitih pisarskih ruku. Ako je točno da je više ljudi sudjelovalo u pisanju, rukopis više ne izgleda kao usamljeni hir jednog tajanstvenog genija, nego kao zahtjevan zajednički posao. Ni broj pisara, nažalost, ne otkriva njihov identitet, a njihovi se rukopisi i dalje ne mogu pročitati.
Knjiga je već nekoliko puta proglašena "dekodiranom", iako se to nikad nije dogodilo.. Godine 2019. Gerard Cheshire za Sveučilišta u Bristolu iznio je tvrdnju da je prepoznao njezin jezik i sadržaj. Nakon stručnih prigovora Sveučilište u Bristolu povuklo je svoju vijest o istraživanju i objavilo da valjanost nalaza treba dodatno provjeriti, prenio je tada BBC.
U zborniku seminara o rukopisu koje je 1976., objavila američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), piše da su ga zbog "neprobojnosti" neki nazivali "Mount Everestom za kriptografe", a drugi "Vražjim djelom". "Mnogi su se uzalud mučili da riješe njegove zagonetke unutar zagonetki", piše.