Zašto Kina želi Tajvan? Odvraćaju ih strategija dikobraza i zelene beretke
Ugostivši Donalda Trumpa, Xi Jinping rekao je kako SAD i Kina moraju izbjeći Tukididovu zamku. Koncept je naravno nazvan po Tukididu, starogrčkom generalu i povjesničaru kojeg se smatra "ocem znanstvene povijesti". U svojem kapitalnom djelu "Povijest Peloponeskog rata", Tukidid je analizirao uzroke sukoba koji je uništio tadašnje vodeće sile, Atenu i Spartu, pišu 24sata. Njegov ključni zaključak sažet je u jednoj rečenici: "Rat je postao neizbježan zbog rasta atenske moći i straha koji je taj rast izazvao u Sparti." Upravo ta dinamika - u kojoj sila u usponu (Atena) svojim jačanjem prijeti svrgnuti s trona vladajuću silu (Spartu) - danas se naziva Tukididovom zamkom. Strah, nesigurnost i pogrešne procjene na obje strane stvaraju okruženje u kojem i najmanji incident može pokrenuti spiralu nasilja koja vodi u katastrofalan rat, čak i ako ga nitko od glavnih aktera ne želi.
A u priči o Tukidiovoj zamki koju valja izbjeći ključan faktor je Tajvan. Samoupravni otok s 24 milijuna stanovnika, postao je jedna od najopasnijih točaka na svijetu. Kina ga smatra svojom odmetnutom pokrajinom koju mora staviti pod kontrolu, ako treba i silom. Sjedinjene Američke Države, s druge strane, vide Tajvan kao ključnog gospodarskog i sigurnosnog partnera, čiji njegov pad mogao bi pokrenuti urušavanje američke moći na Pacifiku i destabilizirati cijeli međunarodni poredak. Odnos snaga se mijenja, napetosti rastu, a u središtu svega je otok čija sudbina može odrediti budućnost globalnih odnosa.
Nacionalisti su se povukli na otok
Kineske pretenzije na Tajvan nisu vođene samo povijesnim narativom koji seže do kraja Kineskog građanskog rata 1949. godine, kada su se poraženi nacionalisti povukli na otok. Preuzimanje kontrole nad Tajvanom ključan je dio onoga što Komunistička partija naziva "nacionalnim pomlađivanjem". Geopolitički, kontrola nad otokom Kini bi omogućila probijanje takozvanog "prvog otočnog lanca" koji se proteže od Japana do Filipina, čime bi njezina mornarica dobila nesmetan izlaz na otvoreni Tihi ocean i potisnula američki utjecaj. Analitičari Vijeća za vanjske odnose (CFR) upozoravaju da se ne radi samo o budućnosti Tajvana, "već i o budućnosti prvog otočnog lanca i sposobnosti SAD-a da očuva pristup i utjecaj diljem zapadnog Pacifika".
Gospodarski ulozi su golemi. Tajvan je srce globalne industrije poluvodiča, proizvodeći više od polovice svjetskih čipova i čak devet od deset najnaprednijih. Rat ili kineska blokada otoka, prema procjenama, nanijeli bi štetu globalnom gospodarstvu od čak 10 bilijuna dolara, što je oko 10 posto svjetskog BDP-a. Upozorenje direktora FBI-ja Christophera Wraya da bi invazija predstavljala "jedan od najstrašnijih poremećaja u poslovanju koje je svijet ikada vidio" dovoljno govori o razmjerima potencijalne katastrofe. Naposljetku, tu je i politička dimenzija. Tajvan je jedna od najsnažnijih demokracija u regiji, a njegovo gašenje pod autoritarnom vlašću Pekinga bio bi snažan udarac demokratskim vrijednostima.
Strategija dikobraza
Na papiru, vojna usporedba Kine i Tajvana izgleda kao borba Davida i Golijata. Kina je desetljećima modernizirala i širila svoju Narodnooslobodilačku armiju (PLA), koja danas ima najveću mornaricu na svijetu po broju brodova, moćne zračne snage i ogroman arsenal balističkih i krstarećih projektila. Analize korporacije RAND pokazuju kako se vojna prednost SAD-a u regiji, koja je 1996. bila golema, do danas gotovo istopila, posebice u scenariju sukoba oko Tajvana. Kina sada ima sposobnost preciznim projektilima napasti ključne američke baze poput one na Okinawi i značajno otežati američke zračne operacije.
Ipak, invazija na Tajvan bila bi iznimno složena i riskantna operacija. Tajvan ima određene prednosti, prije svega geografske. Tajvanski tjesnac širok je najmanje 130 kilometara, a vremenski uvjeti često otežavaju plovidbu. Planinski teren i gusto naseljena zapadna obala otoka predstavljaju noćnu moru za amfibijsko iskrcavanje. Kako bi se suprotstavio daleko većem agresoru, Tajvan je, uz poticaj SAD-a, počeo usvajati takozvanu "strategiju dikobraza". Taj pristup podrazumijeva ulaganje u manje, pokretne i jeftinije oružane sustave poput protubrodskih projektila i pomorskih mina, koji bi mogli preživjeti početni kineski napad i potom nanijeti teške gubitke invazijskim snagama.
Tajvan je četvrti najveći kupac američkog oružja
Odnos Washingtona i Taipeija temelji se na "Zakonu o odnosima s Tajvanom (TRA)" iz 1979. godine. Nakon što su SAD prekinule diplomatske odnose s Tajvanom i priznale Peking, Kongres je donio ovaj zakon koji obvezuje Ameriku da Tajvanu osigura oružje i sredstva potrebna za samoobranu. Međutim, zakon ne obvezuje SAD da vojno intervenira u slučaju napada, što je desetljećima bila osnova politike poznate kao "strateška dvosmislenost". Cilj je bio dvostruk: odvratiti Kinu od napada, ali i Tajvan od formalnog proglašenja neovisnosti.
Posljednjih godina ta se politika našla pod znakom pitanja, ponajviše zbog izjava predsjednika Joea Bidena koji je u nekoliko navrata rekao da bi SAD branio Tajvan. Iako je Bijela kuća svaki put ublažavala te izjave, mnogi to vide kao pomak prema "strateškoj jasnoći". Konkretna pomoć je neupitna. Tajvan je četvrti najveći kupac američkog oružja, no suočava se s velikim kašnjenjima u isporuci. Trenutačno se čeka na oružje vrijedno više od 20 milijardi dolara, uključujući desetke naprednih lovaca F-16. U Kongresu je nedavno usvojen i zakon koji Tajvanu po prvi put omogućuje dobivanje oružja izravno iz američkih vojnih zaliha, što je privilegij koji je do sada imala samo Ukrajina.
Američke baze i snage u regiji
SAD održava značajnu vojnu prisutnost u regiji koja bi bila ključna u slučaju sukoba. U Japanu i Južnoj Koreji stacionirano je više od 75.000 američkih vojnika. Japan se smatra najvažnijim i potencijalno najspremnijim saveznikom, jer bi kineski napad na Tajvan izravno ugrozio i njegovu sigurnost. Ključne baze nalaze se na Okinawi, vrlo blizu Tajvana.
U povijesnom zaokretu, SAD je nedavno značajno produbio vojnu suradnju. Pripadnici američkih Zelenih beretki sada su trajno stacionirani u zapovjednim centrima tajvanske vojske na otocima Kinmen i Penghu. Ovo je prva dugotrajna prisutnost američkih trupa na otoku u više od 40 godina. Njihov zadatak je kontinuirana obuka tajvanskih elitnih postrojbi, uključujući korištenje malih izviđačkih dronova. Strateški položaj na otoku Kinmen, koji je od kineskog grada Xiamena udaljen tek nekoliko kilometara, naglašava ozbiljnost situacije.
Kineska strategija "kuhane žabe"
Iako se opasnost od invazije ne može isključiti, mnogi analitičari smatraju da Peking preferira postupno iscrpljivanje i pritisak umjesto otvorenog rata. Kina provodi stalne operacije u takozvanoj "sivoj zoni", koje su ispod praga oružanog sukoba. To uključuje gotovo svakodnevne upade zrakoplova u blizinu tajvanskog zračnog prostora, velike vojne vježbe koje simuliraju blokadu otoka, kibernetičke napade i diplomatsku izolaciju. Cilj ovih aktivnosti je višestruk: iscrpiti tajvansku vojsku, koja mora stalno reagirati, stvoriti osjećaj neizbježnosti ujedinjenja među stanovništvom Tajvana i testirati reakciju SAD-a i saveznika. Normalizacijom stalne vojne prisutnosti oko otoka, Kina potkopava sposobnost Taipeija da prepozna stvarni početak napada. Ova strategija sporog "kuhanja žabe" za sada se čini kao preferirana opcija Pekinga, no rizik od pogrešne procjene koja bi mogla zapaliti cijelu regiju ostaje opasno visok.