Gornji grad najreprezentativniji je dio starog Zagreba s nizom palača prepunih priča o tajnom životu bogatih zagrebačkih obitelji, plemićima, njihovim brakovima, te bogatom kulturnom i političkom životu. Jedna od takvih impresivnih palača, u kojoj danas gradonačelnik grada Zagreba i zagrebačka Skupština organiziraju svečana primanja, je i Palača Buratti izgrađena na bedemima grada čiji ostaci su i danas vidljivi u njezinom podrumu.

''Gornjogradske su se palače gradile u 18. ali i prvoj polovici 19. stoljeća, iako su uglavnom pripadnici viših društvenih slojeva bili investitori palača, gradili su ih i ljudi građanskog staleža, a od sredine 18. stoljeća sve i češće'', napisala je Lelja Dobronić, u svojoj knjizi Slobodni i kraljevski grad Zagreb.

Ta palača danas je poznata pod nazivom Palača Dverce i skriva tajnu o životu žene koja je bila poznata po ''kulturi srca i narodnim osjećajima'', blagonaklona prema siromašnima i ženskim društvima.

Klotilda Buratti, rođena Vranyczany-Dobrinović, nakon svoje smrti, 1912. godine, palaču na Katarininom trgu broj 6, vjenčani poklon njezinog oca baruna Ambroza Vranyczanyja –Dobrinovića, ostavila je na upotrebu Gradu Zagrebu i tako sačuvala bogatu povijest obitelji, ali i tog vremena, koja je vidljiva na svakom koraku ove palače.

Ova hrvatska plemićka obitelj podrijetlom iz Bosne, plemstvo je stekla 1391. godine, a u bijegu pred Osmanlijama povukli su se na Hvar.

''Početkom 19. stoljeća Ambroz st. Vragnizan i njegov rođak Šimun sa svojom brojnom obitelji napuštaju Hvar i naseljavaju se u Rijeci, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje se uključuju u trgovinu žitom i drvnom građom stječući bogatstvo'', stoji u tekstu Obitelj Vranyczany, parobrod kulturne povijesti i umjetnosti autora Željka Ivanjeka .

Palača je tijekom godina izmijenila mnogo vlasnika, a bogati trgovac blizak banu Josipu Jelačiću, i ministar trgovine u njegovoj vladi, Ambroz Vranyczany –Dobrinović, palaču je kupio sredinom 19. stoljeća, 1849. godine. Ova reprezentativna palača prepuna je umjetnina, vrijednih tragova prošlosti, koji vam postanu vidljiv odmah na njezinom ulasku.

Ona i danas djeluje poput palače iz bajke, s visokim bedemima koji skrivaju ulazni dio u središtu kojeg je bila fontana. Nekada davno bilo je to mjesto na kojem su iz kočija izlazile prave dame.

''Bio je to reprezentativan ulazak u jednu od najljepših zagrebačkih palača, u kojoj su se gosti okupljali na balovima i kulturnim druženjima, a u palaču dolazili kočijama'', govori nam na samom ulazu u palaču voditeljica objekta, domaćica ove kuće, Valerija Šagovac Polan.

Okupljali su se u njoj različiti slojevi društva. Sredinom 19. stoljeća Vranyczany –Dobrinović u Zagreb doveo je i talijanskog majstora Pjetra Koronelija s vrlo važnim zadatkom.

''U to se vrijeme njegova kćer Klotilda družila sa nizom ljudi, manjim brojem plemića a više onim pravim Zagrepčanima, purgerima, običnim ljudima. Koroneli je upravo njezino društvo trebao podučiti lijepom ponašanju, ponašanju za stolom pa tako i plesanju, ali i udvaranju djevojkama'', priča nam.

Zagreb je tada imao tek 17.000 stanovnika, kako naglašava, a u ovoj kući okupljala se sva krema društvenog sloja. Niz salona kroz koje se prolazi završava plesnom dvoranom, jednom od najljepših i najpoznatijih u Zagrebu. U crvenom salonu, svečanoj dvorani, u kojem danas zagrebački gradonačelnik prima goste i dodjeljuje nagrade, bogatoj i optočenoj zlatom, održavali su se balovi, na kojima su plesale dame u krinolinama, i pokazivale svoje skupocjene ogrlice i dijamante.

''Postoji jedan stariji zapis kako je tu održan krabuljni ples na kojem je Klotildina maska bilja zabilježena kao najljepša i najraskošnija maska'', dodaje.

Posljednji vlasnici palače, Klotilda i njezin otac Ambroz, prikazani su na portretima majstora Astolfija u jednom od salona. Portreti su vrlo vjerodostojni, s izraženim crtama lica i živim pogledom. Klotildin portret odiše sjetom i melankolijom, i tako je zauvijek u povijesti ostao zabilježen nesretni duh žene koja je živjela u ovoj zlatnoj palači.

''Na portretu djeluje tužno, djeluje kao da nije bila sretna žena, što i ne čudi. Ostala je vrlo mlada bez majke, a otac ju je udao za plemića talijanskih korijena ne bi li tako učvrstio svoju mladu plemićku titulu. Kako su se i jedan i drugi bavili trgovinom, navodno su se našli u Beču i dogovorili brak. Ivan Buratti je bio nešto stariji od Klotilde. Ona je bila vrlo nesretna, a nisu imali ni djece. Bila je poput princeze u zlatnom kavezu'', kaže.

O baronesi Klotildi Buratti-Vranyczany, koja je ''svakodnevno'' šetala Strossmayerovim šetalištem, pisao je i Antun Gustav Matoš .

''Meni je stari taj naš Zagreb najbliži na Strossmayerovu šetalištu, šetalištu kafanara Juliusa i gđe barunice Buratti, koja mu daje gospodsko obilježje svojom osobom i gospodskom kućom svojom pored gimnazije gdje sam i ja nekad – još juče, čini mi se – gledao kroz prozor na zelene kestene, a Janez, grozni Janez me pita o čemu se govori'', stoji u ranije spomenutom tekstu Obitelj Vranyczany, parobrod kulturne povijesti i umjetnosti.

Klotilda je bila krhkog zdravlja pa su ona i njezin suprug Buratti često putovali na relaciji Zagreb-Rijeka-Trst. Ova nesretna princeza u svojoj palači voljela se družiti s običnim ljudima, što njezina obitelj nije odobravala.

''To su joj jako zamjerili. Postoje neke priče kako ju u vrijeme kraja godine, doba božićnog i novogodišnjeg čestitanja i slavlja, nisu pozvali na zabavu, a čak i njezinim nećacima zabranili da ju posjete. Jako ju je to tada pogodilo i tada je donijela odluku na kojoj smo joj mi beskrajno zahvalni. Ostavila je ovu palaču Gradu, ovaj reprezentativan prostor u kojem primamo izuzetne drage i visoke goste '', dodaje.

Njezina oporučna donacija bila je jedna od prvih takvih, i možemo reći kako je na neki način potaknula praksu ostavljanja nekretnina na upotrebu gradu.

U nastavku pogledajte galeriju. 

''Ovim dokumentom (Mein Testament) izbaštinjujem ovog mog supruga, pošto i onako šnjime već kroz godine ne podržajem bračnu zajednicu, te podjedno odredjujem, da on za slučaj moje smrti iz nikakvog pravnog naslova nema nikakvog prava na moju ostavštinu", napisala je u svojoj oporuci kontesa Klotilda Buratti, rođena Vranyczany-Dobrinović, piše Večernji list.

Današnja palača Dverce uređena je prema projektu poznatog njemačkog arhitekta Kuna Waidmanna, a tijekom velikog i sveobuhvatnog restauriranja u razdoblju od 1980. do 1985. godine, prije Univerzijade, napravljen je zatvoreni ulazni prostor. Palača Dverce, nazvana je po malim gradskim vratima Gradeca koja su u 13. stoljeću postojala na njegovom južnom obrambenom zidu, pokraj kule Lotrščak.

Nastavak članka i galerije fotografija na sljedećoj stranici...

Dijelove tih originalnih gradskih bedema iz 13. stoljeća možemo vidjeti i danas skrivene u podrumu palače, kojeg gosti često posjećuj kako bi se u maloj vinoteci mogli upoznati sa autohtonim hrvatskim vinima. Smještena je tu i zbirka hladnog oružja iz razdoblja Seljačke bune koja se nalazila na Medvedgradu. Tu se nalazi i zdenac. 

''Tijekom posljednjeg restauriranja otkriven je zdenac, kojeg su prije morale imati sve palače. Naime, u srednjem vijeku su to mahom bile drvene kućice, pa je iz straha od požara, svaka od tih obitelji koja je gradila kuću na Gornjem gradu morala imati zdenac i veliki vrč, hamper za gašenje požara. To je bila neka vrsta nameta, propisanih pravila, koje su morali zadovoljiti svi koji su željeli graditi kuću'', objašnjava nam Šagovac Polan.

Dok hodamo prostorima razmišljamo o vremenima s kraja 19. stoljeća u koje su se u jako bogato opremljenim salonima okupljali mnogi. Onaj najmanji salon, djevojačka soba, služio je, kako kažu legende, i za posjete, a posebno posjete mladića, obožavatelja Klotilde.

Postoji niz priča o njezinom životu, i mnogim mladićima koji su ju posjećivali. U jednoj od njih spominje se i odvjetnik Dragutin pl. Gvozdanovića s kojim je, kako piše Večernji list, na užas svoje obitelji, živjela u izvanbračnoj vezi. Njemu je Klotilda ostavila na doživotno uživanje palaču Dverce.

Danas je palača Dverce impozantni spomenik u kojem je prikazano bogatstvo jedne trgovačke obitelji. Posebno se to može vidjeti u salonu s kornjačevinom, u kojem su stolovi i ormari napravljeni od oklopa kornjača.

''Bio je to tada jako skupocjen materijal kojeg nije mogao imati svatko. Posebno se dopremao u Zagrebu, a od njega je izrađen i ovaj stol'', govori nam voditeljica. Napominje kako je održavanje ovakvih umjetnina danas jako teško i skupocjeno, posebno zato što se neki materijali više uopće ne mogu ni pronaći.

Sama je palača zaštićeno kulturno dobro, u trajnom vlasništvu Grada Zagreba. Iako se u njoj organiziraju razna primanja, od raznih veleposlanstava, pa do predsjednice, premijera i gradonačelnika, voditeljici koja o ovaj kući brine već 28 godina, ipak u posebnom sjećanju ostaju ona primanja organizirana za vrijeme Domovinskog rata.

''Bio je to vrlo specifičan period u kojem smo nerijetko mogli vidjeti zadivljene poglede mnogih gostiju koji su posjećivali palaču. Bili su iznenađeni da imamo takav prostor u koji je utkana povijest i kulturna baština kojom ovaj 'mali' narod raspolaže. Oni tada nisu imali percepciju o tom blagu koje se ovdje nalazi'', naglašava.

Palača Dverce zatvorena je za javnost, pa se tako i o njezinom životu iza tih bedema malo zna. I naša domaćica, voditeljica objekta, većinu tih priča iz njezina života čula je od starijih kolega. Sjetit će se tako priče kako je u crvenom svečanom salonu počasni doktorat uručen Josipu Brozu Titu, ali i jedne vezane uz bogatstvo tepiha kojima obiluje ova plača, starih i nekoliko stotina godina. Onaj najstariji među njima, broji 430 godina, i nalazi se u posebnoj prostoriji kako bi se očuvao do uništenja.

''Ni sami nismo bili svjesni kolika je vrijednost naših tepiha, a posebno onoga koji se sada nalazi u Kabinetu gradonačelnika. No da je on tu, taj tepih star 430 godina, znao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji je Zagreb posjetio prije dvije godine. Zatražio je da baš na tom tepihu odradi svoju molitvu. Potpuno mirno i pažljivo na njega je položio ručnik i posvetio se molitvi'', priča nam.

Mir i spokoj odišu hodnicima palače, glavnim hodnikom na čijem zidu se nalaze portreti svih zagrebačkih gradonačelnika, koji su svaki na svoj načinostavili trag u ovom prostoru. U ovo božićno vrijeme voditeljica će posebnu pažnju posvetiti božićnom uređenju, posebno s obzirom kako je društveni život palače u ovom mjesecu jako aktivan i bogat, možda čak kao i u to staro doba.

Dok hoda prostorima i priča nam o bogatstvu lustera, ogledala, najljepših kamina, drevnih i skupocjenih tepiha, krećemo se polako, pazeći da ne hodam previše po tepisima i slučajno ne uništimo taj trag prošlost.

''Po tim tepisima, kako mi je objasnio jedan od naših gostiju, zapravo trebamo hodati, jer oni tako 'dišu', žive i dalje, a ne propadaju'', govori nam.

Promatramo pogled koji se kroz prozore otvara prema jugu grada, a ona nam priča kako je najljepši pogled onaj zimski, kada krovove kuća prekrije prvi snijeg. Pitamo ju koji joj je najljepši dio palače, u kojem najviše uživa. Pokazuje nam luster u zelenom salonu, i kaže kako upravo ispod njega provodi svoje trenutke odmora i mira.

''Kad sam počela raditi u palači nisam se usudila ništa dirati, bojala sam se da nešto ne oštetim. No kroz godine sam naučila kako paziti na nju, ali istovremeno i u njoj uživati. Tako i u ovom lusteru, ispod kojeg prođem i uživam u zvukovima koje ispuštaju njegovi viseći dijelovi kada ih dotaknem rukom. Lom svjetla je također prekrasan. Znam sjediti ovdje i uživati u toj igri svjetla i zvuku koji podsjeća na neka davna vremena'', priča nam.

Posebno svečano ovdje je bilo prilikom inauguracije predsjednice RH, no svima koji ovdje rade posebno drag događaj je obilježavanje dan grada Zagreba u svibnju. Tada se okupljaju mnogi, političari, uglednici, akademici, književnici, umjetnici, svi oni koji su svojim radom doprinijeli razvoju ovog grada, ponosnog vlasnika palače Dverce, koji tako i dalje živi bogatim društvenim životom poput onog u kojem je uživala i Klotilda.

I dok nas naša domaćica Valerija Šagovac Polan ispraća iz palače Dverce, ne možemo zaboraviti na sve priče koje nam je ispričala o ovom trajnom spomeniku na život jedne 'princeze' koje je voljela Zagrepčane, one obične ljude iz naroda, i sa veseljem ih pozivala na druženja svoju palaču. I njima na daljnje uživanje ostavila jednu od najljepših plača u gradu.