Gornji grad najreprezentativniji je dio starog Zagreba s nizom palača prepunih priča o tajnom životu bogatih zagrebačkih obitelji, plemićima, njihovim brakovima, te bogatom kulturnom i političkom životu. Jedna od takvih impresivnih palača, u kojoj danas gradonačelnik grada Zagreba i zagrebačka Skupština organiziraju svečana primanja, je i Palača Buratti izgrađena na bedemima grada čiji ostaci su i danas vidljivi u njezinom podrumu.
''Gornjogradske su se palače gradile u 18. ali i prvoj polovici 19. stoljeća, iako su uglavnom pripadnici viših društvenih slojeva bili investitori palača, gradili su ih i ljudi građanskog staleža, a od sredine 18. stoljeća sve i češće'', napisala je Lelja Dobronić, u svojoj knjizi Slobodni i kraljevski grad Zagreb.
Ta palača danas je poznata pod nazivom Palača Dverce i skriva tajnu o životu žene koja je bila poznata po ''kulturi srca i narodnim osjećajima'', blagonaklona prema siromašnima i ženskim društvima.
Ova hrvatska plemićka obitelj podrijetlom iz Bosne, plemstvo je stekla 1391. godine, a u bijegu pred Osmanlijama povukli su se na Hvar.
''Početkom 19. stoljeća Ambroz st. Vragnizan i njegov rođak Šimun sa svojom brojnom obitelji napuštaju Hvar i naseljavaju se u Rijeci, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje se uključuju u trgovinu žitom i drvnom građom stječući bogatstvo'', stoji u tekstu Obitelj Vranyczany, parobrod kulturne povijesti i umjetnosti autora Željka Ivanjeka .
Palača je tijekom godina izmijenila mnogo vlasnika, a bogati trgovac blizak banu Josipu Jelačiću, i ministar trgovine u njegovoj vladi, Ambroz Vranyczany –Dobrinović, palaču je kupio sredinom 19. stoljeća, 1849. godine. Ova reprezentativna palača prepuna je umjetnina, vrijednih tragova prošlosti, koji vam postanu vidljiv odmah na njezinom ulasku.
''Bio je to reprezentativan ulazak u jednu od najljepših zagrebačkih palača, u kojoj su se gosti okupljali na balovima i kulturnim druženjima, a u palaču dolazili kočijama'', govori nam na samom ulazu u palaču voditeljica objekta, domaćica ove kuće, Valerija Šagovac Polan.
Okupljali su se u njoj različiti slojevi društva. Sredinom 19. stoljeća Vranyczany –Dobrinović u Zagreb doveo je i talijanskog majstora Pjetra Koronelija s vrlo važnim zadatkom.
''U to se vrijeme njegova kćer Klotilda družila sa nizom ljudi, manjim brojem plemića a više onim pravim Zagrepčanima, purgerima, običnim ljudima. Koroneli je upravo njezino društvo trebao podučiti lijepom ponašanju, ponašanju za stolom pa tako i plesanju, ali i udvaranju djevojkama'', priča nam.
Zagreb je tada imao tek 17.000 stanovnika, kako naglašava, a u ovoj kući okupljala se sva krema društvenog sloja. Niz salona kroz koje se prolazi završava plesnom dvoranom, jednom od najljepših i najpoznatijih u Zagrebu. U crvenom salonu, svečanoj dvorani, u kojem danas zagrebački gradonačelnik prima goste i dodjeljuje nagrade, bogatoj i optočenoj zlatom, održavali su se balovi, na kojima su plesale dame u krinolinama, i pokazivale svoje skupocjene ogrlice i dijamante.
Posljednji vlasnici palače, Klotilda i njezin otac Ambroz, prikazani su na portretima majstora Astolfija u jednom od salona. Portreti su vrlo vjerodostojni, s izraženim crtama lica i živim pogledom. Klotildin portret odiše sjetom i melankolijom, i tako je zauvijek u povijesti ostao zabilježen nesretni duh žene koja je živjela u ovoj zlatnoj palači.
''Na portretu djeluje tužno, djeluje kao da nije bila sretna žena, što i ne čudi. Ostala je vrlo mlada bez majke, a otac ju je udao za plemića talijanskih korijena ne bi li tako učvrstio svoju mladu plemićku titulu. Kako su se i jedan i drugi bavili trgovinom, navodno su se našli u Beču i dogovorili brak. Ivan Buratti je bio nešto stariji od Klotilde. Ona je bila vrlo nesretna, a nisu imali ni djece. Bila je poput princeze u zlatnom kavezu'', kaže.
O baronesi Klotildi Buratti-Vranyczany, koja je ''svakodnevno'' šetala Strossmayerovim šetalištem, pisao je i Antun Gustav Matoš .
''Meni je stari taj naš Zagreb najbliži na Strossmayerovu šetalištu, šetalištu kafanara Juliusa i gđe barunice Buratti, koja mu daje gospodsko obilježje svojom osobom i gospodskom kućom svojom pored gimnazije gdje sam i ja nekad – još juče, čini mi se – gledao kroz prozor na zelene kestene, a Janez, grozni Janez me pita o čemu se govori'', stoji u ranije spomenutom tekstu Obitelj Vranyczany, parobrod kulturne povijesti i umjetnosti.
Klotilda je bila krhkog zdravlja pa su ona i njezin suprug Buratti često putovali na relaciji Zagreb-Rijeka-Trst. Ova nesretna princeza u svojoj palači voljela se družiti s običnim ljudima, što njezina obitelj nije odobravala.
''To su joj jako zamjerili. Postoje neke priče kako ju u vrijeme kraja godine, doba božićnog i novogodišnjeg čestitanja i slavlja, nisu pozvali na zabavu, a čak i njezinim nećacima zabranili da ju posjete. Jako ju je to tada pogodilo i tada je donijela odluku na kojoj smo joj mi beskrajno zahvalni. Ostavila je ovu palaču Gradu, ovaj reprezentativan prostor u kojem primamo izuzetne drage i visoke goste '', dodaje.
Njezina oporučna donacija bila je jedna od prvih takvih, i možemo reći kako je na neki način potaknula praksu ostavljanja nekretnina na upotrebu gradu.
U nastavku pogledajte galeriju.
''Ovim dokumentom (Mein Testament) izbaštinjujem ovog mog supruga, pošto i onako šnjime već kroz godine ne podržajem bračnu zajednicu, te podjedno odredjujem, da on za slučaj moje smrti iz nikakvog pravnog naslova nema nikakvog prava na moju ostavštinu", napisala je u svojoj oporuci kontesa Klotilda Buratti, rođena Vranyczany-Dobrinović, piše Večernji list.
Današnja palača Dverce uređena je prema projektu poznatog njemačkog arhitekta Kuna Waidmanna, a tijekom velikog i sveobuhvatnog restauriranja u razdoblju od 1980. do 1985. godine, prije Univerzijade, napravljen je zatvoreni ulazni prostor. Palača Dverce, nazvana je po malim gradskim vratima Gradeca koja su u 13. stoljeću postojala na njegovom južnom obrambenom zidu, pokraj kule Lotrščak.
Nastavak članka i galerije fotografija na sljedećoj stranici...
