Kojega je to točno dana bilo, više se ne možemo sjetiti, ali smo i moja sestra i ja sigurne da je to bilo negdje početkom 90-ih, kratko nakon što smo doselili u Zagreb. Bio je to možda i naš prvi ceremonijalni, obiteljski odlazak u centar grada na kojem nam je neizostavna stanica bio središnji zagrebački trg, Trg bana Josipa Jelačića.

U to ratno vrijeme podno bana, koji je 16. listopada 1990. godine na dan rođenja bana Josipa Jelačića, svečano vraćen na nekadašnji Trg Republike, bila je hrvatska zastava i upaljene svijeće za stradalnike rata. Moja je sestra tada poljubila zastavu onako spontano, dječji, jer je taj prizor vidjela na televiziji. I danas se toga prisjeća pomalo s nelagodom, no to je samo jedna u nizu mnogih priča, sjećanja na središnje mjesto u gradu, platformu u čiji život je utkana povijest ne samo građana Zagreba, već i cijele zemlje.

Neki će reći kako su trgovi duša grada, i prisjećati se nalaženja kod sata, prvih izlazaka, poljubaca, ali i prosvjeda, raznih proslava, obljetnica i dočekivanja sportaša. A drugi će se pri spomen trga sjetiti one stare izreke ''Ak dojdeš u Zagreb i napiješ se vode na Manduševačkom zdencu, nigdar iz Zagreba ne buš otišel''.

Prvi se put vrelo Manduševac spominje još u 14. stoljeću, a izviralo je na mjestu današnje kuće br. 3 u Bakačevoj ulici. Staro vrelo zatrpano je 1852. godine a voda je dovedena na današnje mjesto. U starim legendama o gradu spominje ga se i kao mjesto na kojem su se okupljale vještice, no prije svega bio je to izvor vode koji je napajao grad. Prema legendi o djevojci Mandi i vitezu koji joj je upravo kod Manduševca rekao "Mando, dušo, zagrabi vode", vjeruje se i da je grad dobio svoje ime.

Trg bana Josipa Jelačića po složenom razvoju i višeslojnosti izgradnje najkompleksniji je zagrebački trg, od njih 65 koliko ih možemo izbrojati u gradu. Od srednjega vijeka bilo je to 'okupljalište' oko zdenca Manduševac, a 1602. godine spominje se kao neuređeno sajmište. Kao trg počinje se formirati u 17. stoljeću, kako pišu pišu Alen Žunić i Nikola Matuhina u tekstu Povijesni trgovi grada Zagreba nastali do 1918. godine, objavljenom u časopisu Prostor 2012.godine.

''Od 1641. godine, kada Gradski magistrat donosi odluku da se ondje iskrče vrtovi i uredi forum nundiarum što ovaj prostor urbanistički određuje kao još jedan novi ranobarokni trg. Do kraja 17. stoljeća na sjevernoj je strani trga bilo izgrađeno 12 kuća'', napisali su.

Naziv Harmica središnji je trg nosio do 1848. godine. Bila je to izvedenica iz mađarske riječi harmincz što znači trideset i veže se uz ubiranje tridesetnica, carinske pristojbe koja se izvorno morala davati u vrijednosti tridesetog dijela robe. Prije svega bilo je to sajmište, i ne baš reprezentativno mjesto na kojem se roba izlagala na tezgama. Bio je to najveći prostor na ulazu u tadašnji grad.

''Bila su to vrata grada kroz koja su morali proći sve vojske, svi dostojanstvenici, kraljevi i banovi i njihove svečane pratnje, gdje se na mostu kod Manduševca stupalo na gradsko tlo'', reći će Olga Maruševski koja je u svojoj knjizi od Manduševca do Trga Republike opisala razvoj glavnog trga.

Na Harmici je gorjelo tri tisuće svjetiljki i 49 vatrenih lopti, napisat će, u čast dolaska cara Franje II i supruge Karoline 1818. godine. Cijeli je grad tada bio posebno i svečano uređen, a Harmica nije nikako zaostajala.

Posebno životopisno na Harmici je bilo za vrijeme godišnjih sajmova, kada su se na tom mjestu zaustavljali trgovci, obrtnici, i obični putnici. U gradu koji je kulturu sajmovanja revno obilježavao, posebno užurbano je bilo za sajam 20. kolovoza kada su se već Ilicom počeli gurati obrtnici iz svih krajeva zemlje, krznari, čizmari, remenari i mnogi drugi. Znalo se tada na tom dijelu grada skupiti i do 10.000 ljudi, a u 300 šatora koji su bili postavljeni na trgu moglo se naći svega, od sušene ribe, slanine, mađarskog sira, ukrasnih vrpci, i sl. Velika senzacija 1828. godine bila je i žirafa, dar egipatskog potkralja caru Franji I koju su građani mogli vidjeti upravo na Harmici.

Nije to bila jedina životinja koju se moglo vidjeti na Harmici, koja je postala okupljalište i putujućih umjetnika, pa se tako moglo vidjeti i afričkog lava, senegalskog tigra i majmune. Bilo je to živo i šaroliko mjesto u gradu, na čijoj zapadnoj strani pod šatorima su sredinom 18. stoljeća zabilježene i prve kavane, tj. kavotočja, kako piše Maruševski.

Trg pa tako i Manduševac uređen je po naredbi bana Josipa Jelačića 1852. godine uoči posjeta cara Franje Josipa I.

Sve to vrijeme dok je trg funkcionirao kao sajmište, postojala je potreba, možda čak i želja, da se od tog prostora napravi reprezentativno mjesto. Upravo iz te potrebe izašla je ideja kako bi na trg trebalo postaviti i neki spomenik. U to vrijeme sredinom 19. stoljeća Zagreb i Hrvatska željeli su se odužiti tada omiljenom banu Josipu Jelačiću koji je banom imenovan u ožujku 1848. godine a samo mjesec dana nakon toga ukinuo je kmetstvo. Gradski oci već su 1854. godine odlučili banu podići spomenik, no za to se nije prikupilo dovoljno sredstava sve do 1866. godine kada je kip bana Jelačića na konju postavljen na trgu.

''Akcija za podizanje spomenika počela je sabiranjem priloga po cijeloj zemlji, dugo je trajala, slabo se odvijala jer joj materijalne prilike nisu baš bile naklonjene'', kaže Maruševski.

Sam je ban, kako piše Branimir Špoljarić u knjizi Stari Zagreb od vugla do vugla, na ustoličenje stigao na svom Emiru, bijelcu arapske rase, koji je poslužio kao model za spomenik kojeg je izradio njemačko austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn. Bio je to paradni tip konjaničkog brončanog spomenika na kojem je ban Jelačić obučen u odijelo kojeg je imao prilikom imenovanja banom.

Spomenik je otkriven 16. prosinca 1866. godine a kao simbol grada na glavnom je trgu stajao je više od osamdeset godina. Pravac njegove sablje pokazivao je prema sjeveru i prema Mađarskoj, kako se govorilo, dok će sam kipar napisati kako ''spomenik treba okrenuti prema najživljem dijelu grada''.

Koštao je oko 100.00 forinti a njegovo predstavljanje pratila je glazba, topovi i oduševljeno klicanje okupljene mase.

Trg je od svojih početaka bio prekriven zemljom, pa se često za velikih kiša i poplava pretvarao u blatno jezero. Asfalt je dobio 1911. godine. U maloj jednokatnoj kući na sjevernoj strani trga rođen je i tvorac naše himne Antun Mihanović.

I nakon postavljanja monumentalnog spomenika trg je ostao zapravo sajmište, sa arhitekturom koja se razvijala na njegovim rubovima. Banke i različite poslovnice dobivale su prostore u palačama, pa je tako i trg s vremenom postao poslovno središte grada. Na Jelačićevom placu tako su i Zagrebačka štedionica i podružnica Austro-ugarske banke, a južnu stranu omeđuju četiri kavane, koje se u ljetnim mjesecima otvaraju u 5 ujutro a zatvaraju u 2 poslije ponoći.

U najposjećenijoj Narodnoj moglo se prelistati 80 novina, dok je Centralna, otvorena i danju i noći, nudila mogućnost i besplatnog telefoniranja. Veliku kavanu, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik, nazivali su i Zagrebačkom burzom jer su se kako kaže Maruševski tu okupljali trgovci, političari i obavljali poslove s robom i vrijednosnim papirima.

''Tu se mešetarilo i švercalo svim i svačim, a roba je od stola do stola hitro mijenjala vlasnike, cijene i sadržaj pretvarajući cement u maslac, mast u kožu za potplate, sol u suho zlato'', napisala je Maruševski.

Gradska kavana na placu otvorena je 1930. godine i bila je posljednji primjerak autentičnog kavanskog prostora u gradu. Kao i danas i u to vrijeme 'kavanska' kultura bila je dio života grada, a točno se znalo gdje se nalaze umjetnici, a gdje trgovci, političari.

Do 1946. godine nosio je naziv Trg Jelačića bana, a dolaskom komunističke vlasti, na zgražanje javnosti, i bez ikakvog obrazloženja, spomenik banu Jelačiću nestao je s trga 1947. godine, gotovo preko noći. Trg je tada dobio ime Trg Republike, a iako sajmišta više nije bio od uređenja tržnice Dolac, sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, trg je i dalje ostao okupljalište građana ali i njihovih automobila.

Trgom i Ilicom pored današnje NAMA-e 1901. godine projurila su prva 'kola bez konja', tj. prvi automobil kojim se provozao trgovac Ferdinand Budicki pred zaprepaštenom publikom. I tako najavila novu eru u životu grada.

''Taj prvi automobili koji se pojavio u Zagrebu nije bio baš ni toliko velik, a vozio je umjerenom brzinom. Sam oblik mu je bio nešto nezgrapan, s velikim valjkom otraga za benzin i samo sa jednom sjedalicom. Nije vozio brzo, ali je strahovito štropotao šireći oko sebe neki nepoznati i zagušljiv smrad od koje je Zagrepčane uhvatila kijavica kao da su srkali burmut. Preplašio je i pse koji su lajući i zavijajući bježali na sve strane, a uzbudio je i čopor stoke toliko da je jedna očajna krava ušla u najbližu trgovinu i tamo napravila rusvaj'', zapisao je tada jedan društveni kroničar.

Kako je grad rastao pa se i tako povećavala potreba za parkiranjem tih ljubimaca na četiri kotača, tadašnji Trg Republike postao je parkiralište i tako izgubio svoju vrijednost kao simbola jednog grada. Posljednje vozilo napustilo je trg 1975. godine.

Trg je postao zaštićena urbanistička cjelina 1962. godine a građevine koje ga okružuju tijekom godina doživjele su niz rekonstrukcija pročelja i prizemnih dijelova. Najstarija kuća, piše Špoljarić, nalazi se tik uz hotel Dubrovnik.

Posljednja izgrađena građevina bio je tada prvi neboder sa aluminijskom oplatom u ovom dijelu Europe, visine od 64 metra. Izgrađen je 1958. godine.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća Trg je bio predmet raznih studija s obzirom na veliki značaj kojeg je imao, ali i građevine sa trgovačkim, obrtničkim, poslovnim i ugostiteljskim sadržajem koje su ga okruživale. Ističe se tu i neboder u Ilici 1a sa poslovnim sadržajima, pa hotel Dubrovnik, zgrada Osiguravajućeg zavoda na uglu Praške ulice, Gradska štedionica s bankom i poslovnim sadržajima, no i robna kuća Varteks i mnoge druge.

Nakon 90-ih Trg bana Josipa Jelačića postao je glavna lokacija za organizaciju svih događanja u gradu. Mnogi će reći da se na prostoru dimenzija 186 sa 72 metra najviše građana okupilo 21. studenog 1996. godine na prosvjedu u znak podrške radiju 101 kada je 120.000 Zagrepčana prosvjedovalo protiv ukidanja koncesije ovom legendarnom radiju uz kojeg su odrastale mnoge generacije.

Trg je svjedočio i povijesnom ulasku Hrvatske u EU a u središnjoj proslavi sudjelovalo je oko desetak tisuća ljudi. Sjetit ćemo se i drugih prosvjeda, sindikalnih, reformskih, političkih skupova, različitih organizacija, prebrojavanja snaga i mišića, no i vječite misterije bez pravog odgovora – koliko ljudi može stati na naš glavni trg.

Na video zidu pratio se i prijenos izricanja presude generalima u Haagu, a i dan danas organiziraju se razne manifestacije, smotre folklora, ulični nastupi, i sajmovi domaćih i prirodnih proizvoda. Sve su to povijesni događaji koji nikako ne mogu zaobići trg, pa ni njegovog čuvara sa sabljom okrenutom u smjeru juga, koji je sredinom srpnja, osvanuo sa kockastim plaštem i kravatom.

''Trebao bi tako ostati zauvijek'', govorili su promatrači koji su na glavnom trgu slavili nogometne uspjehe i pjevali sa nogometašima koji su se sa Svjetskog prvenstva u Rusiji vratili sa srebrnom medaljom na prsima. Možda je tada bilo najviše ljudi na trgu, koji su nekoliko sati čekali dolazak nogometaša čiji je put po ulicama grada pratilo, kako će reći, pola milijuna ljudi.Tradicija je to i običaj, glavna pozornica zemlje na kojoj se pjevalo i dočekivalo zlatne, srebrne i brončane sportaše, slavilo njihove uspjehe.

Ovih se dana trg priprema za dolazak nove 2019. godine, i još jedan tradicionalni doček uz glazbu, smijeh, šampanjac i spektakularni vatromet kakve smo mogli gledati svih ovih godina. Prvi takav veći vatromet na Jelačićevom placu Zagrepčani su imali priliku vidjeti 9. lipnja davne 1865. godine.

No za razliku od ovih današnjih, taj je tragično završio, kako piše Špoljarić. Iako je sve išlo po planu i programu, u jednom se trenutku zapalila željezna cijev napunjena kemikalijama. Od posljedica eksplozije poginulo je desetero ljudi, a još ih je toliko ozlijeđeno. Pirotehničar Lamberger osuđen je na dva mjeseca zatvora, a o toj strašnoj nesreći pričalo se i desetljećima nakon nje.

Vjerujemo kako se takvi problemi više neće ponoviti, i da se neće ponoviti oni dani kada su se slučajni prolaznici na Trgu skrivali u skloništima ispod placa, u koja se ulazilo kroz prolaz Harmicu. Bilo je to za vrijeme rata i uzbuna a oni koji su se tamo zatekli uvjereni su da se ispod cijelog prostora trga nalazi mreža hodnika i skloništa.

Možda je to samo još jedna u nizu mnogih misterija i legendi o Zagrebu koja kruži ulicama i trgovima, i priča priču o srcu grada, i simbolu, spomeniku koji mirno stoji i 152 godine nakon što je prvi put postavljen na trg koji sada nosi njegovo ime.