Kojega je to točno dana bilo, više se ne možemo sjetiti, ali smo i moja sestra i ja sigurne da je to bilo negdje početkom 90-ih, kratko nakon što smo doselili u Zagreb. Bio je to možda i naš prvi ceremonijalni, obiteljski odlazak u centar grada na kojem nam je neizostavna stanica bio središnji zagrebački trg, Trg bana Josipa Jelačića.
U to ratno vrijeme podno bana, koji je 16. listopada 1990. godine na dan rođenja bana Josipa Jelačića, svečano vraćen na nekadašnji Trg Republike, bila je hrvatska zastava i upaljene svijeće za stradalnike rata. Moja je sestra tada poljubila zastavu onako spontano, dječji, jer je taj prizor vidjela na televiziji. I danas se toga prisjeća pomalo s nelagodom, no to je samo jedna u nizu mnogih priča, sjećanja na središnje mjesto u gradu, platformu u čiji život je utkana povijest ne samo građana Zagreba, već i cijele zemlje.
Neki će reći kako su trgovi duša grada, i prisjećati se nalaženja kod sata, prvih izlazaka, poljubaca, ali i prosvjeda, raznih proslava, obljetnica i dočekivanja sportaša. A drugi će se pri spomen trga sjetiti one stare izreke ''Ak dojdeš u Zagreb i napiješ se vode na Manduševačkom zdencu, nigdar iz Zagreba ne buš otišel''.
Trg bana Josipa Jelačića po složenom razvoju i višeslojnosti izgradnje najkompleksniji je zagrebački trg, od njih 65 koliko ih možemo izbrojati u gradu. Od srednjega vijeka bilo je to 'okupljalište' oko zdenca Manduševac, a 1602. godine spominje se kao neuređeno sajmište. Kao trg počinje se formirati u 17. stoljeću, kako pišu pišu Alen Žunić i Nikola Matuhina u tekstu Povijesni trgovi grada Zagreba nastali do 1918. godine, objavljenom u časopisu Prostor 2012.godine.
''Od 1641. godine, kada Gradski magistrat donosi odluku da se ondje iskrče vrtovi i uredi forum nundiarum što ovaj prostor urbanistički određuje kao još jedan novi ranobarokni trg. Do kraja 17. stoljeća na sjevernoj je strani trga bilo izgrađeno 12 kuća'', napisali su.
Naziv Harmica središnji je trg nosio do 1848. godine. Bila je to izvedenica iz mađarske riječi harmincz što znači trideset i veže se uz ubiranje tridesetnica, carinske pristojbe koja se izvorno morala davati u vrijednosti tridesetog dijela robe. Prije svega bilo je to sajmište, i ne baš reprezentativno mjesto na kojem se roba izlagala na tezgama. Bio je to najveći prostor na ulazu u tadašnji grad.
Na Harmici je gorjelo tri tisuće svjetiljki i 49 vatrenih lopti, napisat će, u čast dolaska cara Franje II i supruge Karoline 1818. godine. Cijeli je grad tada bio posebno i svečano uređen, a Harmica nije nikako zaostajala.
Posebno životopisno na Harmici je bilo za vrijeme godišnjih sajmova, kada su se na tom mjestu zaustavljali trgovci, obrtnici, i obični putnici. U gradu koji je kulturu sajmovanja revno obilježavao, posebno užurbano je bilo za sajam 20. kolovoza kada su se već Ilicom počeli gurati obrtnici iz svih krajeva zemlje, krznari, čizmari, remenari i mnogi drugi. Znalo se tada na tom dijelu grada skupiti i do 10.000 ljudi, a u 300 šatora koji su bili postavljeni na trgu moglo se naći svega, od sušene ribe, slanine, mađarskog sira, ukrasnih vrpci, i sl. Velika senzacija 1828. godine bila je i žirafa, dar egipatskog potkralja caru Franji I koju su građani mogli vidjeti upravo na Harmici.
Nije to bila jedina životinja koju se moglo vidjeti na Harmici, koja je postala okupljalište i putujućih umjetnika, pa se tako moglo vidjeti i afričkog lava, senegalskog tigra i majmune. Bilo je to živo i šaroliko mjesto u gradu, na čijoj zapadnoj strani pod šatorima su sredinom 18. stoljeća zabilježene i prve kavane, tj. kavotočja, kako piše Maruševski.
Trg pa tako i Manduševac uređen je po naredbi bana Josipa Jelačića 1852. godine uoči posjeta cara Franje Josipa I.
Sve to vrijeme dok je trg funkcionirao kao sajmište, postojala je potreba, možda čak i želja, da se od tog prostora napravi reprezentativno mjesto. Upravo iz te potrebe izašla je ideja kako bi na trg trebalo postaviti i neki spomenik. U to vrijeme sredinom 19. stoljeća Zagreb i Hrvatska željeli su se odužiti tada omiljenom banu Josipu Jelačiću koji je banom imenovan u ožujku 1848. godine a samo mjesec dana nakon toga ukinuo je kmetstvo. Gradski oci već su 1854. godine odlučili banu podići spomenik, no za to se nije prikupilo dovoljno sredstava sve do 1866. godine kada je kip bana Jelačića na konju postavljen na trgu.
''Akcija za podizanje spomenika počela je sabiranjem priloga po cijeloj zemlji, dugo je trajala, slabo se odvijala jer joj materijalne prilike nisu baš bile naklonjene'', kaže Maruševski.
Sam je ban, kako piše Branimir Špoljarić u knjizi Stari Zagreb od vugla do vugla, na ustoličenje stigao na svom Emiru, bijelcu arapske rase, koji je poslužio kao model za spomenik kojeg je izradio njemačko austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn. Bio je to paradni tip konjaničkog brončanog spomenika na kojem je ban Jelačić obučen u odijelo kojeg je imao prilikom imenovanja banom.
Spomenik je otkriven 16. prosinca 1866. godine a kao simbol grada na glavnom je trgu stajao je više od osamdeset godina. Pravac njegove sablje pokazivao je prema sjeveru i prema Mađarskoj, kako se govorilo, dok će sam kipar napisati kako ''spomenik treba okrenuti prema najživljem dijelu grada''.
Koštao je oko 100.00 forinti a njegovo predstavljanje pratila je glazba, topovi i oduševljeno klicanje okupljene mase.
Trg je od svojih početaka bio prekriven zemljom, pa se često za velikih kiša i poplava pretvarao u blatno jezero. Asfalt je dobio 1911. godine. U maloj jednokatnoj kući na sjevernoj strani trga rođen je i tvorac naše himne Antun Mihanović.
I nakon postavljanja monumentalnog spomenika trg je ostao zapravo sajmište, sa arhitekturom koja se razvijala na njegovim rubovima. Banke i različite poslovnice dobivale su prostore u palačama, pa je tako i trg s vremenom postao poslovno središte grada. Na Jelačićevom placu tako su i Zagrebačka štedionica i podružnica Austro-ugarske banke, a južnu stranu omeđuju četiri kavane, koje se u ljetnim mjesecima otvaraju u 5 ujutro a zatvaraju u 2 poslije ponoći.
''Tu se mešetarilo i švercalo svim i svačim, a roba je od stola do stola hitro mijenjala vlasnike, cijene i sadržaj pretvarajući cement u maslac, mast u kožu za potplate, sol u suho zlato'', napisala je Maruševski.
