Mame snimaju pornjavu za svoju djecu
U nekim davnim, sretnijim vremenima, kad su "eksplicitni pornografski sadržaji" od dječjih pogleda bili skrivani na najvišim policama videoteka, počesto još i zaštićeni neprozirnim žutim košuljicama, glavni problem svake majke bio je "kako ga/ju natjerati da jede zdravo", a najteži dječji prijestup komad pizze pojeden u hodu na povratku kući. Jer "zašto bi pojeo to nezdravo smeće kad doma imaš svježe skuhano varivo"?
Danas svijet više nije tako jednostavan - nestale su videoteke, a s njima i police načičkane pornofilmovima, čak se i njihove, u časopise uobličene, tiskane verzije vrlo rijetko mogu pronaći na kioscima, a mame više ne brinu samo o tome kako djecu spriječiti u konzumiranju nezdrave hrane. Mnogo im veći problem predstavlja nezdravi sadržaj prisutan na internetu. Osobito onaj pornografski.
Stanovnici Velike Britanije su, kažu stranice za praćenje mrežnog prometa, uz Islanđane i Amerikance, najveći potrošači internetskog pornosadržaja. Na njega otpada čak trećina britanskog internetskog prometa, s njim povezani oglasi zauzimaju 5% oglasnog prostora, što ga smješta odmah iza kockanja i igara, a 65% 15-godišnjaka barem je jednom u životu "bacilo oko" na pornić.
Zabrinute za kvalitetu sadržaja kojim njihova djeca truju svoje mlade umove, pet je britanskih mama odlučilo snimiti pornofilm na svoj način. Da u budućnosti mogu ljutito upitati: "Zašto gledaš to komercijalno smeće kad je mama složila zdravu i kvalitetnu domaćicu?". Čudno?
Ništa neobično u tome ne vide Emma, Sarah, Jane, Anita i Sarah-Louise, žene spojene projektom televizijske kuće Channel 4, čiji je nastanak prikazan u trodijelnom "dokumentarcu" "Mums make porn". Te se žene, u maniri članica nekog instant girl-benda, ne poznaju od ranije, ali pažljivo su odabrane pa svaka ima "svoj faktor", nešto s čime se žene pred malim ekranima mogu poistovjetiti.
Emma je draga, otvorena dovoljno da bude uvjerljiva, nedovoljno da postane nametljiva, Sarah u svakome muškarcu vidi neprijatelja, Jane nije sigurna kosi li se snimanje pornića s njezinim kršćanskim načelima i silno je uznemiruju u krupnom planu prikazane genitalije, a ipak oblizuje usne promatrajući taj prizor, Sarah-Louise je "vrlo otvorena" i rado sa svojom djecom priča o seksu, no pogled na seks uživo natjerat će je da se ispovraća u cvjetnu gredicu, dok Anita obožava seks, pornići je stimuliraju i u ovom se zakopčanom društvu osjeća pomalo izolirano.
Sitne razlike među njima i nisu važne jer majke ukupno petnaestero djece u dobi od 6 do 25 godina, osupnute, zgrožene i zgađene sadržajem koji je mladima bez ikakvog nadzora dostupan u internetskim bespućima, pred sobom imaju samo jedan cilj. Onako britanski, uz čaj i kolačiće, razraditi strategiju snimanja i podijeliti uloge koje će svaka od njih preuzeti na sebe. Iako bi naslov mogao sugerirati drukčije, mame će se naći iza kamere.
Sarah i Anita će režirati, Emma će se pobrinuti za uređenje prostora, Sarah-Louise za kostime, a Jane će, u atmosferi nabijenoj svakojakim emocijama, kakva i priliči reality-showu, shvatiti da Bog ne želi uprljati njezinu čistu dušu i odustati od projekta. Hoće li mame i bez nje uspjeti snimiti pornofilm?
Je li važno? Pravo je pitanje zašto i bi. Da im se djeca ne pretvore u internetsku podvrstu ovisnika o seksu? Iako njihova djeca, naravno, to ne rade, dala su im riječ pa one film snimaju za neku drugu, manje sretnu djecu čije majke nisu tako osviještene i uključene. Kao ambasadorice neke nove seksualne revolucije, žele mladima diljem svijeta poručiti kako u seksu nema ničeg lošeg, sve dok je prirodan, a pornofilmovi su sasvim prihvatljivi - bolje producirani i edukativniji.
Kao da su to ikad bili. Groteskna ideja pomalo podsjeća na osnovnoškolski projekt postavljanja kondoma na bananu - da, mladi to moraju naučiti, ali mladi su i sve vezano uz tjelesnost im je novo, zanimljivo i čudno, a od tih se osjećaja štite - smijehom.
Nije smiješno u ovih žena izraženo moralističko licemjerje s natruhama mizandrije. Svi su dostupni filmovi, prema njihovu shvaćanju, izrazito ženomrzilački, žene se u njima shvaćaju tek kao sredstvo za muško pražnjenje, jadnice pred koje se postavlja imperativ zahvalnog prihvaćanja svakog partnerova prijedloga i savršene ljepotice čije idealne proporcije normalnim curama nabijaju komplekse.
A opet 30% žena u pornofilmovima uživa gotovo svakodnevno. Tako su i filmovi brutalne tematike, poput silovanja, nad kojim je Sarah tako dramatično plakala, češće ostvarenje ženskih nego muških fantazija jer, kako je u jednom drugom dokumentarcu objasnila psihologinja s UCLA-a, "žene tad gube kontrolu, nisu odgovorne za ono što im se događa i mogu bez grižnje savjesti uživati u nečemu zabranjenom". Zapravo, uživaju u fantaziji.
Pornofilmovi i jesu fantazije. Nisu, kao ni filmovi drugih žanrova, uputstva za uporabu ili napuci za život. Sposobnost razlikovanja stvarnog života i onog prikaznog na ekranu mame filmašice svojoj su djeci trebale usaditi mnogo ranije. Nije vjerojatno da će stvarna žena uživati u dvostrukoj analnoj penetraciji, ali još je manja mogućnost preživljavanja izlijetanja kroz zatvoreni prozor na dvadesetom katu.
No nitko ne želi snimiti "realističan, etičan akcijski film". Dostupnost sadržaja za odrasle djeci uzbunjuje, posebno uzme li se podatak o 28% djece u dobi od 11 do 12 godina koja su već pogledala prvi pornić, no još više zabrinjava što je i veći postotak njihovih vršnjaka probao alkohol.
Sigurno se mame i o tome brinu, no taj se edukativni film još nije našao na rasporedu. Trenutačno su zauzete promoviranjem svojeg, čak i naslovom bezličnog, "Fourplaya" u kojem, uz klasičan, prikazuju i čin lezbijskog seksa kako bi djevojke shvatile da je i on u redu (to što mladićima nije pružena ista mogućnost, nije njihov problem), a sva se akcija odvija u atmosferi pretjeranog pristanka pa je projekcijom, kojoj su nazočila i maloljetna djeca autorica, umjesto poslovičnih uzdaha odzvanjalo: "Jel' to ok?".
Njihovoj djeci, vjerojatno, nije. Uostalom, kao što je Sarina kći u jednom trenutku rekla: "Takvi filmovi već postoje. Samo ih nitko ne gleda".