Nekada davno bilo je to jedino mjesto u gradu u kojem ste mogli obaviti shopping i kupiti sve što vam je bilo potrebno, od hrane do namještaja. Iz izloga su vas mamile nove svjetlucave stvari, koje niste nikada prije vidjeli, a niste mogli ni pronaći nigdje drugdje. U prostorima zgrade koja je nakon hotela i svratišta u samom centru grada, dolaskom bečkih trgovaca češkog i židovskog podrijetla Carla Kastnera i Hermana Ohlera, postala centar kupovine u gradu, dočekivali su vas prodavači koji su se vodili motom Posjet bez obaveze za kupnju.

Kako su tada savjetovali svojim zaposlenicima, roba je morala biti propisno označena uz vidljivu cijenu, a prodavači su dobili naputak da kupce na ometaju u razgledavanju i samom izboru ali da im priskoče u pomoć u pravom trenutku.

I danas je to zdanje koje svojim izgledom vanjskim izgledom građevine podsjeća na neka druga vremena, koja su vidljiva i šetnjom kroz prostore ovog mjesta nekada sa samoposlugom, ali i artiklima od namještaja, kućanskih aparata i odjeće.

U predblagdanskim danima kada svi jure i žure gradom u potrazi za poklonima, nerijetki će svratiti i u NAMA-u. Većinom su to stariji ljudi koji su se navikli na određenu vrstu usluge, očekuju prodavača koji će im pomoći da pronađu što im treba, i svoj teško zarađeni novac potroše na kupnju kvalitetne i prave stvari, one koja će im trajati zauvijek.

''U tim davnim danima u NAMA-i su radili prodavači koji su bili stručnjaci za ono što prodaju, znali su sve o tom proizvodu, od tanjura do bijele tehnike. Kupcima su pristupali sa poštovanjem i tretirali su ih kao gospodu, što im se naravno i sviđalo'', govori nam šefica dekorativne službe NAMA-e u Ilici Gordana Sočan s kojom smo se prošetali u ovo blagdansko vrijeme prostorima svima nam poznatog mjesta u centu grada, nekadašnjeg Narodnog magazina, tj. robne kuće, davnog sinonima za kupovinu.

Njegovo veličanstvo kupac je, zahvaljujući Kućnom redu koji je objavljen sredinom 30-godina prošlog stoljeća, bio važna osoba prema kojoj se trebalo ponašati uljudno i pažljivo.

''Uljudnost se mora pokazati ne samo prema ugodnim mušterijama i onima koji mnogo kupuju, nju mora osjetiti i zagrižljiva mušterija, kao i onaj koji ode iz radnje ne kupivši ništa. Dobro bi bilo kada bi svaki prodavač, što se tiče uljudnosti, pomislio na glumca, koji s istom umjetnošću mora odglumiti i ugodnu i neugodnu ulogu'', stoji u monografiji NAMA-e izdanoj 1997. godine.

Tako su se i prodavači posebno trudili oko svakog kupca, objašnjavali mu prednosti tog novog proizvoda i njegovu kvalitetu. To se od njih i očekivalo, a ta kvaliteta, za koju se štedjelo mjesecima, i počesto ostavljalo cijelu plaću za neki proizvod, bila je njihov potpis i najbolja reklama.

''Moja je majka radila u NAMA-i cijeli svoj život, a mi smo u njoj kupovali sve. Nismo imali drugog izbora, a tada nam nije ni trebao. Mogli smo u njihovim trgovinama naći sve što nam je trebalo'', prisjeća se danas jedan 50-godišnjak koji je, kao i mnogi drugi u gradu, ali i drugim gradovima u Hrvatskoj, svoju kupovinu vezivao uz zgradu koja i dan danas stoji na adresi Ilica 4. Zgradu jednostavno nazvana - NAMA.

Priča o počecima današnje NAMA-e seže u 19. stoljeće i vezana je uz rad bečkih trgovaca Carla Kastnera i Hermana Ohlera, koji su tada imali veliku trgovačku kuću u Beču. Htjeli su oni svoje poslovanje proširiti i u Zagrebu, gradu poznatom po kulturi trgovanja i uspješnim trgovcima. Sedamdesetih godina 19. stoljeća posjećuju Zagreb u potrazi za mjestom na kojem bi svoje poslovanje i trgovinu iz Beča mogli predstaviti Zagrepčanima. Prvu svoju trgovinu gradu koji je tada imao blizu 30.000 stanovnika, otvorili su 1879. godine u Ilici 50.

Sljedećih nekoliko godina obilježit će njihovo preseljenje na nekoliko lokacija, kojima su se približavali priželjkivanom prostoru, pa su se tako 1903. godine preselili u tada prizemlje hotela K caru austrijanskom, na adresi Ilica 16. Ilica je tada bila glavna gradska prometnica i trgovačko središte grada, a hotel ''najodličniji u Zagrebu, u kojem su odsjedali visoki dostojanstvenici''. Tako danas ulaskom u veliku trgovačku kuću NAMA zapravo ulazimo u nekadašnji najotmjeniji hotel, izgrađen 1865. godine prema projektu Franje Kleina.

Zgrada se između 1913. i 1915. godine dograđuje i adaptira prema projektu Ignjata Fichera u modernu trgovačku kuću. Ficher je projektirao tijekom svoja četiri desetljeća duge karijere sasvim različite zgrade, stambene kuće, poslovne objekte, hotele, bolnice, kino, robnu kuću.

''Velikom i raznovrsnom opusu Ignjata Fischera atribut jedinstvenog priskrbljuju radovi označeni kao ključna i prijelomna ostvarenja u povijesti hrvatske moderne arhitekture. Neprijeporna je činjenica da je Fischer uvijek prvi ili među prvima prihvaćao, reinterpretirao i prenosio na domaći teren sve nove trendove i stilska strujanja u europskoj arhitekturi'', piše Marina Bagarić u tekstu Ignjat Fischer – Arhitektura na visokoj frekvenciji.

U zenitalno osvijetljenoj središnjoj dvorani, koju okružuju galerije s raskošnim ogradama, očuvani su izvorno secesijski vitraji na svodu, kupoli, piše Dragan Damjanović u Arhitektonskom vodiču Zagrebom. Novo art-deco pročelje zgrada je dobila između 1926. i 1928. godine a izvedeno je prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera, a izvedba je povjerena braći Carnelutti.

''Za svojega skoro sedam desetljeća dugog djelovanja i kroz dvije generacije Carneluttijevi su izgradili preko dvije stotine građevina, od kojih su mnoga i dio slike Zagreba, ali i niza drugih građevina na području sjeverozapadne Hrvatske'', piše Darja Radović Mahečić, u tekstu Graditeljska obitelj Carnelutti (1879.–1947.).

1928. godine proširili su se na cijelu zgradu tj. sva četiri kata zgrade. Tada su i u potpunosti preuredili pročelje, a nedugo potom proširili su se i na susjedni Hotel Grand. Nekoliko su godina bili u najmu, a zatim su Kastner i Ohler otkupili cijelu zgradu. Trgovačka kuća Kastner i Ohler je bila poznata i po raskošnim i prostranim izlozima, a asortimanom i uslugom znatno je unaprijedila zagrebačku i hrvatsku trgovačku praksu, te je prva pokrenula katalošku prodaju i otvorila prvu samoposlugu.

Prije rata imali su čak 27 prodajnih odjela, i iznimno bogatu ponudu robe, predstavili i katalošku prodaju s katalozima koji su izlazili svakih šest mjeseci i na 1200 stranica i prikazivali bogati asortiman. Bogata ponuda robe koja je pratila trgovačku kuću Kastner i Ohler, dolaskom 2. svjetskog rata drastično se smanjila. Police inače pune uvezene robe iz svih krajeva svijeta, zamijenile su voštanice, šibice, šećer, sol, brašno. Trgovci koji su se brinuli o obrazovanju svojih prodavača, izgledu trgovine, samoposlužnim mogućnostima, nisu prošli netaknuti tijekom vladavine NDH i nedaća koje su zahvatile svijet. Tako u već ranije spomenutoj monografiji stoji kako je jedan od suvlasnika Franjo Ohler, bio otvoreni protivnik njemačkog fašizma, uhićen je a kasnije je preminuo u koncentracijskom logoru u Buchenwaldu.

Nakon završetka rata osniva se Savezno ministarstvo trgovine, koje osniva svejugoslavensko trgovačko poduzeće Narodni magazin, čija je zadaća u Zagrebu bila da što prije preuzmu slavnu trgovinu Kastner i Ohler.

''To je poduzeće Savezne vlade sa sjedištem u Beogradu. Čisti prihod poduzeća, u kojem nema privatnog udjela, ulazi u fond za obnovu zemlje. Zadaća NAMA-e je i da bude regulator cijena i da djeluje na privatni sektor, da ne pretjeruje sa cijenama i suzbije špekulaciju'', stoji u monografiji.

Službeno je Narodni magazin otvoren 6. prosinca 1945. godine, a slične robne kuće otvorene su i, između ostalih gradova, u Splitu, Osijeku, Rijeci, Ljubljani, Beogradu, Skopju, Sarajevu te diljem tadašnje Jugoslavije.

Tada je Narodni magazin zapošljavao oko 3000 zaposlenika a između ostalog imali su i svoju krojačku radionicu. O popularnosti NAMA-e u tadašnje vrijeme svjedoči i podatak kako je, po izjavama predstavnika poduzeća, tadašnjima prostorima trgovine znalo proći oko 2500 mušterija u sat vremena. Većina, kako kažu, bili su seljaci, pa je zrak u prostorijama bio toliko loš, da su nerijetko padali u nesvijest.

Pogledajte galeriju u nastavku. 

U NAMA-i se nalazila roba koja je preuzeta iz oduzetih trgovina, no neki će reći kako su vlasnici tih trgovina dragovoljno svoje zalihe predali Narodnom magazinu. Tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća NAMA je bila na vrhuncu svog slavnog djelovanja, uvedeno je kreditiranje kupaca, i prva nagradna lutrija, koja je povećala promet. 1952. godine postala je samostalno poduzeće, a njezin prvi direktor Franjo Balen vodio je poduzeće više od 25 godina. 1959. godine uvedeno je samoposluživanje na odjelu prehrane.

Veliku čast NAMA u Ilici 4 doživjela je 30. kolovoza 1954. godine kada ju je posjetio Josip Broz Tito.

Počeli su organizirati stalne rasprodaje koje su se prezentirale na prvom katu u tzv. Tunelu jeftinoće, a po ocjeni kupaca NAMA je tada bila i najjeftinija. Prostirala se na 10 tisuća četvornih metara i sa oko 700 zaposlenika pripremala se za veliko preuređenje, u kojem je srušeno poznato stubište i koje je kasnije zamijenjeno nama još danas poznatijim pokretnim stepenicama.

Prvu novu robnu kuću NAMA je sagradila na Trešnjevci, a prilikom otvaranja 1960. godine opisivali su ju najmodernijom građevinom s najmodernijim načinom trgovanja, s obzirom da je u svojoj ponudi imala i supermarket. Tijekom 70-ih godina NAMA je radila 'non stop', kako kaže povjesničar Igor Duda.

''Robne kuće rade non stop od 7 do 20 sati, te svojim izborom više od 46.000 artikala široke potrošnje i 25-godišnjom tradicijom mogu vam pružiti približno isti asortiman kao bilo koja robna kuća u Europi'', piše u knjizi Pronađeno blagostanje, Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj1970-ih i 1980-ih.

Te 71. godine koju su obilježila previranja u društvu, prosječna plaća iznosila je 1.563 dinara, naglašava Duda, a zagrebačka NAMA nudila je usisavače po cijeni od 422 do čak 1264 dinara. U to se vrijeme trebalo poprilično štedjeti kako bi se moglo kupiti nešto od tada kako su ih nazivali ''nepogrešivih kućanskih pomagača''.

NAMA je kako je pisao tadašnji Start, bila najveća tržnica Hrvatske kroz čijih je 17 robnih kuća dnevno prošlo nekoliko stotina tisuća kupaca, a zapošljavala je ukupno 4500 ljudi. Nakon tog zlatnog razdoblja u životu NAMA-e u 60-im i 70-im, visoke stope inflacije kupce su potaknule na kupovinu na austrijskim i talijanskim tržištima. Trst je postao omiljena shopping meka Hrvata, a NAMA je nakon otvaranja niza poslovnica, u 80-im otvorila samo jednu na Vrbanima. Do 80-ih je znatno proširila poslovanje i imala 3300 zaposlenih. Na vrhuncu moći imala je 21 posto udjela u ukupnoj maloprodaji. Za vrijeme ratnih godina 1993. godine udio prodaje pada na 5,3 posto.

Danas je NAMA tvrtka koja je nakon 12 poslovnice ostala na njih dvije, onu najpoznatiji u Ilici i onu na Kvaternikovom trgu. Ostale su u prodane i u zakupu kako bi se namirili vjerovnici, kako nam kaže direktor robnih kuća NAMA Darko Butigan.

''Mi smo jedinstvena tvrtka u svijetu koja posluje već 18 godina u stečaju. Trenutačno je u našim prostorima zaposleno 350 ljudi, i mislim da smo najbolja tvrtka u državi, samo zbog tog stečaja nitko na nas ne obraća pažnju'', priča nam Butigan dok nam ponosno pokazuje izvještaj kako je NAMA u jednom danu, sredinom ovog tjedna, zabilježila promet od milijun kuna.

Danas se njezin asortiman svodi većinom na odjeću i obuću, konfekciju, koja zauzima 80 posto asortimana, samoposlužnog, prehrambenog dijela više nema.

''Država nas čuva kako se ne bi s ovim prostorom, na jako vrijednoj lokaciji u gradu, mogli izmanipulirati i kako ne bi bio prodan nekome za kunu, i tako otišao u krive ruke. A stalno se javljaju takvi'', naglašava Butigan.

Todorić je uzeo oko deset robnih kuća, kupio, a poslovnicu u Trnskom je kupio Kerum, priča nam Butigan, koji budućnost NAMA-e vidi na polju razvoja ekskluzivne robne kuće. 

''Robne kuće su u centu grada ekskluzivne i mnogi se dolaze raspitivati o poslovnici. Mi kad izađemo iz stečaja okrenut ćemo se nekim ekskluzivnim brendovima. Nećemo odustati od naših, domaćih proizvođača, što je tradicija u NAMA-i, ali ćemo predstaviti i neke ekskluzivne brendove'', poručuje.

Nekada trgovački gigant na području bivše Jugoslavije, NAMA je doživjela sudbinu niza poduzeća koji su privatizacijom spali na niske grane. Stečaj je otvoren 2000. godine, a izmijenilo se četvero stečajnih upravitelja. Otišlo je mnogo radnika koji su bilo dio te stare škole obrazovanih prodavača uvijek na usluzi 'njegovom veličanstvu kupcu'. Kako nam kažu, radnici odlaze i dalje, plaće su male, a život u gradu prepunom trgovačkih centara smanjio je i broj kupaca. No onih vjernih NAMA-i ima i dalje, kaže Sočan, i naglašava kako će njih uvijek i biti.

''NAMA ima tradiciju kupovanja koja neće nestati bez obzira na trgovačke centre. Jedinstven je to prostor, trgovački centar, u središtu grada koji podsjeća na neka davna vremena. Trudimo se dio toga vremena, te nostalgije, održati i dalje. Naši kupci već poznaju prodavače, od njih očekuju znanje i uslužnost. To uvijek i dobiju, i zato se vraćaju'', poručuje Sočan.