''U politici nam nema normalnim putem više spasa a barem da u kulturnim i materijalnim pitanjima dignemo našu domovinu'', napisao je to davne 1880. godine agilni Kultusministar Izidor Kršnjavi, kako je pisala Olga Maruševski u svojoj knjizi Iz zagrebačke spomeničke baštine.

Riječi su to iz pisma kojeg je krajem 19. stoljeća poslao J.J. Strossmayeru i time potvrdio i najavio razvoj Zagreba kao snažnog kulturno umjetničkog središta. Kršnjavi je bio hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar no prije svega čovjek koji je svoju želju o izgradnji grada po svjetskim mjerilima pokazivao i kroz mnogobrojne inicijative zahvaljujući kojima su izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, muzeji, škole i spomenici, koji takvu namjenu imaju i danas.

Sve te njegove želje možda se na najbolji način spajaju i prikazuju kroz zgradu koja se danas nalazi na Rooseveltovom trgu 5, nama poznatu kao Muzej Mimara, tj. zgradu Školskog foruma. 1892. godine upravljao je Odjelom za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade, a na prostoru vojnog vježbališta i gradske ciglane, između Savske ceste, Vojničke te Klaićeve i Kačićeve ulice, zamislio je on, kako piše Maruševski, "zgrade gimnazije, realke i trgovačke škole s muzejom gipsanih odljeva, prirodoslovni i arheološki muzej, glazbeni zavod, konvikt, zgradu za tjelovježbu i školsku crkvu sv. Blaža".

Ovaj ambiciozni projekt izgrade obrazovnog, kulturnog i sportskog centra grada ipak nije zaživio u potpunosti, no njezini temelji i značaj vidljivi su i danas. Nove su škole u to vrijeme bile nužnost, u gradu je tada, po popisu stanovništva iz 1880. godine živjelo oko 31.000 stanovnika. Stara realka na Strossmayerovom šetalištu, bila je premala pa su se počele iznajmljivati prostorije u pokrajnim zgradama. Trgovačka škola je bila u privatnoj kući, a Gornjogradska gimnazija pretrpana, piše Maruševski. Preko 900 đaka boravilo je u školi čiji su se dijelovi zbog loših uvjeta privremeno zatvarali.

U to vrijeme u gradu je raslo novo središte – Donji grad, a upravo u njemu Kršnjavi je htio objediniti sve vrste školovanja. Projekt je naručen 1892. godine, a zgrada je otvorena za javnost 1895. godine u povodu dolaska cara Franje Josipa I. u Zagreb.

Zgrada je djelo dvojice njemačkih arhitekata iz biroa Ludwig & Hülssner, specijaliziranih za projektiranje školskih zgrada. Primjer je neorenesansne palače koju okružuje unutrašnje dvorište u kojem je podignuta dvorana za vježbanje. Bila je to jedna od najmonumentalnijih javnih građevina zagrebačkog historicizma, kako je napisao Dragan Domjanić.

U projektu se moralo voditi računa i o posebnim željama Izidora Kršnjavog.

''U školama je zahtijevao široke hodnike gdje bi se mogli smjestiti, za zornu obuku potrebni, sadreni odljevi, u gimnaziju klasične skulpture, a u realci arhitekture. Uz gimnaziju humanističkog smjera i realku, za zadaće suvremenog života potrebna je i glazbena naobrazba te je zato odlučio i graditi glazbeni zavod kakav je vidio u Stockholmu'', napisala je Maruševski.

Trebala je to biti najsuvremenija zgrada opremljena svim visokim standardima u nastavi, planiranih za ukupno više od 1600 đaka (680 gimnazija, realka 700, a trgovačka škola 300).

Iako taj projekt nikada nije realiziran do kraja, njegova ideja sagrađena na temeljima tada izgrađenima, funkcionira i danas. Zgrada Muzeja Mimara, osnovanog 1980. godine, a za javnost otvorenog 17. srpnja 1987.godine, nalazi se u središnjem dijelu kompleksa, u kojem su do 1985. godine djelovale I. i IV. gimnazija. V. gimnazija je u sjevernom dijelu, a u južnom krilu smjestila se osnovna škola "Izidor Kršnjavi" i Prva privatna umjetnička gimnazija s pravom javnosti.

''Zgrada je u potpunosti očuvana, predavaonice su pretvorene u izložbene dijelove, no sve je uz posebne restauratorsku i konzervatorsku pažnju i radove, očuvano'', govori nam ravnateljica muzeja Lada Ratković-Bukovčan.

U muzeju je od njegova početka, pa je tako cijeli svoj profesionalni život i rad provela radeći sa 3750 umjetnina koje su došle sa svih krajeva svijeta i trajnu lokaciju pronašle u muzeju koji nosi ime kolekcionara koji je te umjetnine darovao 1973. godine.

Ante Topić Mimara, kolekcionar i povjesničar umjetnosti i ne baš tako običan čovjek, svoju usvojenu djecu, kako je nazivao svoje komade iz kolekcije, poklonio je svom narodu.

''Želja mu je bila da uz nacionalnu umjetnost njegov narod baštini i dio svjetskog umjetničkog blaga. Određujući Zagreb kao trajno pohralinište zbrke, želio je da ga pretvori u jedno od umjetničkih žarišta Europe'', napisala je povjesničarka umjetnosti i novinarka Vesna Kusin u svojoj knjizi Mimara.

Dok šetamo prostorijama muzeja i promatramo to njegovo umjetničko blago kojeg je skupljao 65 godina postavljamo opet ono isto pitanje o kojem su razmišljali i mnogi. Misterija ja to o čovjeku čiji život i rad godinama budi pažnju. Opisivali su ga svakako, no prije svega kao gospodina u besprijekornim odijelima koji je uvijek izgledao fantastično. Bio je srdačan i otvoren, volio je društvo, ali i uporan i tvrdoglav, svojeglav, i kako su govorili mnogi, mušičav.

''On je bio erudit, poliglot, jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam upoznala. Obrazovan, duhovit, ali prije svega bio je jaka ličnost, imao je svoje ja. Ljudi su ga jako voljeli, a često je u svojoj kući u Basaričekovoj ugošćavao kulturnjake, umjetnike, kolekcionare i političare. Mi smo ga svi upoznali krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. To je bilo vrijeme kada se osnivao muzej i kada je zaposleno 12, 13 ljudi'', prisjeća se.

Ovaj strastveni kolekcionar prvi je predmet kupio sa 23 godine i to pravi svjetski raritet, kalež sa prizorom dobrog pastira u tehnici fondo d'oro. Sam je za sebe uvijek govorio kako je je prvo slikar, a zatim kolekcionar. Bio je on puno toga, a prije svega misteriozan čovjek čije je život i danas tema mnogobrojnih priča. Što i ne čudi s obzirom na bogatstvo njegove kolekcije, koju je prikupio sa svih krajeva svijeta, i na niz različitih načina. Komad po komad, u nabavu umjetnina ulagao je puno truda, no nekada mu se znalo i posrećiti pa bi za male novce kupio jako vrijednu stvar.

''Nama to i danas nije u potpunosti razjašnjeno, no u tom svijetu trgovine umjetnina on je bio cijenjen, obilazio antikvarijate i sl. I to je logično da kupite jednu sliku koja je sjajna, pa uočite možda neku drugu, pa zamijenite ili sl. Permanentna je to kupovina'', rekla je Ratković-Bukovčan.

Tijekom svojih misterioznih putovanja i nabavci umjetničkih djela koja tvore zbirku o čijoj vrijednosti se govorio u stotinama milijuna kuna, proputovao je cijeli svijet. Nazivali su ga čovjekom s vezama koji je neko vrijeme proveo i zatvoru. Sam je govorio kako je 1943. godine uhićen jer nije htio otkriti lokaciju svoje tada već izuzetno vrijedne zbirke koje se, navodno htio domoći i sam Hitler.

''Većina državnika uglavnom su manijaci. Jednog od njih, najvećeg manijaka Adolfa Hitlera, upoznao sam u Berlinu 1928. godine. Bilo je to u hotelu Regina, netom prije nego je stekao svoju moć. Čuo sam samo kraj njegova govora u kojem je razlagao osvajačke planove u Europi, pa i svijetu. Prišao sam mu i predstavio se, te ga upitao kako on zamišlja da bi mogao dobiti takav rat. On je jednostavno odgovorio da uz sebe ima njemački narod. A ja sam ga upozorio na ostatak svijeta, na velike populacije drugih naroda kao što su Rusi, Kinezi, Amerikanci, Francuzi i drugi. Rekao sam mu da je lud. A on se samo smiješio. To ga nije razljutilo. Mislim da nikada nije zaboravio moje riječi..'', napisala je Kusin.

Bio je spretan i vješt u kupovini, a kao i svaki pravi kolekcionar, detalje svojih kupovina tajno čuva, možda je to zapravo i priroda tog posla. Njegove kolekcionarske sposobnosti često su se pripisivale njegovoj povezanosti sa obavještajnim podzemljem, njemačkom vlasti, a bilo je to čak i priča o krivotvorenju, krađama, tajnim identitetima, pa čak i prijateljevanju s Josipom Brozom Titom.

Upravo zato veliku pažnju izazvala je prva izložba njegove kolekcije u Zagrebu. Na otvorenju izložbe u vili Zagorje (Predsjednički dvori na Pantovčaku) vladala je neopisiva gužva. Po nekim podacima izložbu otvorenu 27. rujna 1983. godine posjetilo je 250.000 ljudi. Kolekcionari sa svih krajeva svijeta u tajnosti su dolazili pogledati izložene umjetnine kojima su se divili. 

Prilikom odabira lokacije za njegovu zbirku spominjao se i prostor Banskih dvora, i niz drugih zgrada, no on je konačno 1973. godine odabrao zgradu isusovačkog samostana na Jezuitskom trgu. No s njom u potpunosti nije bio zadovoljan, a govorio je kako su ga ''pretvorili u vitrine''. Deset godina je čekao da se prostor pretvori u muzej, no nije bio zadovoljan. 

''Ta kuća nije NAMA, nije to trgovačka robna kuća. To je trebalo da bude savršen prostor za muzej'', govorio je.

Često su mu prigovarali kako je ''stari i mušičav'' no gotovo uvijek se pokazalo da je u pravu, kaže Ratković-Bukovčan. Muzeju je trebao novi prostor, a kada je 1985. godine odlučeno da će to biti današnja lokacija, digla se bura u javnosti. Slučaj Mimara tako je opet odbio na važnosti, no bez obzira na sve kritike i prozivanja, završetak školske godine 1986. godine okončao je stoljetnu tradiciju školstva u prednjem dijeli zgrade nekadašnjeg Školskog foruma.

''Novi muzej sa 3300 četvornih metara izložbenog prostora, sa 12 velikih i 26 manjih izložbenih prostorija, dobivenih manjim pregradnjama zidova bivših učionica. 950 kvadrata namijenjenih depoima i radionicama, 1750 četvornih metara ispunjenih raznim javnim sadržajem, te 1000 četvornih metara rezerviranih za razne prostorije kustosa i administracije'', piše Kusin.

U sklopu velikog zagrebačkog projekta Univerzijade, zgrade Muzeja Mimare, nakon obnove i adaptacije, otvorena je uz veliku svečanost 17. srpnja 1987. godine. Idejni začetnik ovog muzeja koji je godinama tražio idealnu lokaciju za svoje veliko blago, ipak nije dočekao otvorenje, jer je preminuo šest mjeseci ranije.

''Iznio je svoje glavne želje kako bi htio da izgleda raspored, tada kada se sastajao s arhitektima prije, i njegove ideje su ispoštovane. Temeljne ideje je jasno izrazio. Bio je upoznat sa izgledom prostora i odobrio ga je'', govori nam ravnateljica muzeja.

Medij su otvorenje muzeja nazivali ''dan svečanosti umjetnosti'', a umjesto samog Mimare svečanu vrpcu prerezala je njegova udovica povjesničarka umjetnosti Wiltrud Topić Mersmann. Posljednji put posjetila je muzej prošle godina, kako nam priča ravnateljica. Za nekoliko dana trebala bi proslaviti svoj 100. rođendan, a ova jako inteligentna žena, prava dama, živi u Austriji na svom ladanju i uživa u uzgajanju cvijeća.

Mimarina darovana zbirka podijeljena je u trinaest tematskih zbirki, u kojima su zastupljena umjetničkih dijela svih vrsta, europskog slikarstva, kiparstva, umjetničkog obrta i ona nastala na području Afrike, bliskoistočnih i azijskih zemalja do Kine i Japana. 

''Ostaje fascinantna činjenica da je tako velika zbirka s više od 3700 umjetnina djelo jednog čovjeka. Koji se o svojim predmetima marno brinuo:restaurirao ih, čuvao, pohranjivao. Koliko ih je samo puta trebalo pakirati i raspakirati, kad je mijenjao adresu stanovanja, sa sve s jednim ciljem - darovati zbirku hrvatskom narodu'', napisao je Tugomir Lukšić, u tekstu objavljenom u knjizi izdanoj u povodu 30 godina djelovanja muzeja.

U svom 30 godišnjem radu muzej je postavio niz značajnih izložbi a osim izložbene djelatnosti često se ne 2. katu u velikoj reprezentativnoj dvorani, s posebno izabranim djelima slikarstva raznih škola i razložitih razdoblja, organiziraju koncerti, predavanja, razni kongresi i to u dvorani koja je u počecima Školskog foruma služila kao kapelica.

''Uvijek smo sretni što u ovako reprezentativnom sjajnom prostoru možemo odražavati događanja iz kulturnog života i sigurni smo da zahvaljujući upravo prezentaciji ovih ponajboljih dijela privučeno novu publiku koja kasnije dođe u muzej'', naglašava ravnateljica.

Publike ima kaže nam, više od 9.000 ljudi posjetilo je muzej za vrijeme nedavno održane Noći muzeja, a tijekom godine uz domaće posjetitelje, najviše ih, između ostalih, dolazi iz Kine i Japana, Italije, Njemačke.

''Muzej Mimara je jedan pojam muzeja sa bogatim fundusom, što privlači posjetitelje. No privlači ih i ta priča o Anti Topiću Mimari, donatoru koji je poklonio muzeju ovaj bogati fundus'', naglašava.

Ovo je muzej koji prati i duh današnjeg vremena, tehnologiju i njezin razvoj, pa se tako može uz aplikaciju ATM Reality pogledati u prošlost prostora zgrade Muzeja Mimare. Korištenjem aplikacije otvaraju se stare fotografije iz albuma Kraljevske realne gimnazije, datirane u prijelaz s 19. na 20. stoljeće.

Blago osebujnog donatora koji nije volio da ga se tretira kao trgovca već kao poznavatelja umjetnina i danas je otvoreno za uživanje svima, baš kao što je i to sam želio.

''Uvijek sam ih brižljivo spremao (umjetnine), čuvao i klonio pred drugima, te mislio kako ću ti sve to jednog dana donijeti kući. Da me to nije držalo, nikada sve to ne bih sakupio'', govorio je Mimara u već ranije spomenutoj knjizi Vesne Kusin.

Bio je to čovjek koji je napustio škrtu zemlju Dalmatinske zagore, proputovao svijet i skupljao svoje blago. I s njim se u maniri velikog kralja vratio u domovinu i narodu ostavio na uživanje sva ta djela. I ono pitanje, vječnu misteriju, kako je do svih tih predmeta došao. Umjetnost je bila njegov život, koja živi i dalje u muzeju koji ja danas puno više od tajnom obavijenog starog prostora.

''Nekada se muzeje doživljavalo skrivenim i mirnim, no mi smo jako aktivi, i živimo 24 sata na dan. Kod nas se vječno nešto događa. U svaku izložbu uložen je veliki trud i znanje a nastavit ćemo tako i dalje. Želimo pokazati posjetiteljima da vrijedi doći, da ima umjetnina koje vrijedi vidjeti. Tako i sva ova djela žive i dalje'', poručuje ravnateljica muzeja Lada Ratković-Bukovčan.