Nazivali su ih "posebnom atomskom municijom za uništavanje", poznatom i pod nazivom SADM. Zapravo su to bile nuklearne bombe dovoljno malene da stanu u 'običan' vojni ruksak. Tijekom Hladnog rata američka vojska i marinci imali su ih desetak. Elitne jedinice obučavane su kako bi se infiltrirale među neprijateljske redove i ovo oružje upotrijebili u napadima protiv važnih neprijateljskih ciljeva. 

Nakon Korejskog rata SAD je bio tehnički superioran u razvoju nuklearnog oružja i konstantno pokušavao povećati veliku prednost koju je imao pred vojnim snagama Sovjetskog saveza. SAD je razvijao razne vrste taktičkog nuklearnog oružja od onih koje se mogu nositi, do podmornica i raketa dizajniranih kako bi u trenutku uništili sve neprijateljske snage. U nekim idealnim uvjetima šačica vojnika tako je mogla uništiti niz tenkova i ubiti stotine neprijateljskih vojnika sa samo jednom nuklearnom bombom, piše Popular Mechanics.

To je oružje bilo teško nešto manje od 27 kg i smješteno u kućištu od aluminija i fiberglasa. Moglo se nositi i i kao dio vojne opreme, kao ruksak, pa nositi preko bojišta ili spustiti na neprijateljski teritorij. Oružje su mogle koristit specijalne snage marinaca, i Navy Seals. Bombe su se mogle koristiti u napadu na zračne luke, industrijske centre, i ostale mete, a mogle su se koristiti i na bojištu kako bi se stvorile radioaktivne zone kojima ne mogu pristupiti neprijateljski vojnici. 

Vojni veteran koji je koristio ovu opremu Mark Bentley, prisjeća se kako su ih obučavali da ih nose, postavljaju na željene položaje, i kako se pokreće timer na bombi. Čak i tada, kako naglašava, znao je da je to samoubilačka misija. Bomba je imala snagu izazivanja eksplozije 1/16 puta snage eksplozije u Hirošimi. Bentley naglašava kako bi tijekom otkucavanja timera, brojača, netko uvijek morao biti iza njega kako bi ga sačuvao od otkrića neprijatelja. 

NAPREDNIJI Putin napravio raketu kakvu SAD neće imati desetljećima

Iako nikada nisu korištene u pravoj borbi, SAD ih je planirao iskoristiti na području Europe u slučaju sovjetske invazije. 

Službeno su umirovljene 1989. godine. Nije poznato službeno objašnjenje prekida misije no vjerojatno je Pentagon smatra kako ne bi bile toliko uspješne u ratnim scenarijima. Puno stvari moglo je poći krivo tijekom njihova transporta i prije nego se planirana misija izvede. 

Problem je bio i u tome što su bile dovoljno bliske konvencionalnom oružju što je moglo dovesti do razvoja istih na strani neprijatelja pa bi tako moglo dovesti do eskalacije nuklearnog nasilja na bojištu. Sigurni smo kako je i bolje da svijet takvo oružje nikada nije ni vidio u akciji.