Već dan nakon što je španjolska Nacionalna garda namlatila tisuću, možda i dvije tisuće Katalonaca na referendumu, predsjednik Katalonije Carles Puigdemont najavio je odcjepljenje. "Već za nekoliko dana." Sad se zna i za kad je to planirao; u ponedjeljak je sjednica regionalnog parlamenta u kojoj većinu drže stranke koje se zalažu za nezavinost. To znači da rezultati glasanja teško da bi ikako mogli biti upitni, koliko god je upitno koliko je referendum ispao regularan u onakvim uvjetima.

Usto još i bez ustavne snage kao obvezujući i s nedovoljnom izlaznosti. Nekoliko dana poslije Puigdemont je novinarima odgovorio na pitanje kako će reagirati ako španjolska Vlada pomoću svojih represivnih organa, ako ne i jačom silom, intervenira i preuzme kontrolu nad regionalnim/paradržavnim/državnim institucijama u Kataloniji. "To bi bila greška koja bi sve promijenila", odgovorio je katalonski predsjednik.

Madrid prema španjolskom ustavu ima pravo na aktiviranje članka 155., što bi značilo da se ima odmah raspustiti regionalni parlament i sazvati nove izbore u Kataloniji. Ukoliko bi do toga došlo, pa se izbori održali, sva je prilika da bi novi saziv regionalnog parlamenta odražavao aktualno raspoloženje Katalonaca od kojih je za neovisnost njih između 40 i 50 posto.

Preostalih između 50 i 60 posto velikom većinom su za široku autonomiju, nisu za samostalnost, ali i smatraju, koliko god im nije do odvajanja, da je brutalni potez vlade u Madridu "sramotan" i "protudemokratski", odnosno da ljudi naprosto imaju pravo na referendum. Lako je moguće da bi u sveopćem političkom krkljancu pala i vlada u Madridu, te da bi španjolski parlament otišao bitno ulijevo, jer su lijeve stranke poput Podemosa, zbog nasilja u Kataloniji, žestoko napale španjolskog premijera Marianoa Rajoya i traže njegovu ostavku. Nove vlade i u Madridu i u Kataloniji i potom...

Mijenjanje ustava

Nova vlada u Madridu po svoj prilici bi problem s Katalonijom išla rješavati puno pametnije od konzervativaca oko Rajoya koji godinama nije htio niti razgovarati s ljudima iz Barcelone. Do dijaloga bi sigurno i došlo jer je sam Puigdemont čak i nakon referendumskog nasilja rekao da su Katalonci otvoreni za dijalog.

Samo što je to Rajoy još javnije i odbio s gnušanjem kao "ucjenu". Katalonija bi u tim pregovorima sigurno tražila veću autonomiju, kakvu ima još bogatija Baskija, pa bi je vjerojatno i dobila. A lako je zamisliti da bi novi ustav Španjolsku pretvorio u federaciju, možda čak i još heterogeniju zajednicu regija.

Proglašenje samostalnosti

Koliko god je demokršćanska Narodna stranka Marianoa Rajoya i do sada vodila manjinsku vladu, a popularnost stranci stalno pada, nije nemoguće zamisliti da bi u predizbornoj ludnici demokršćani išli za raspirivanjem nacionalizma, čak i da bi u tome i uspjeli.

U tom slučaju je puno vjerojatnije da bi Katalonija proglasila samostalnost. No, tada bi udarila u politički bedem i toga što ne bi bila članica niti WTO-a niti EU-a niti schengenskog prostora niti bi je itko u Europi uopće i priznao. Po svoj prilici bi se ekonomski jako srozala i tko zna kakve bi to sve imalo posljedice.

Treći je "onaj" scenarij

Jedna ilustracija, još na sam dan referenduma predsjednik Puigdemont za dlaku je izbjegao uhićenje. Policijski helikopteri, pisali su španjolski mediji, a vjerojatno je bila riječ o Nacionalnoj gardi, jer su katalonski policajci odbili sudjelovati u represiji, kružili su iznad Puigdemontove kuće, čekajući trenutak kad će krenuti glasati.

U igri mačke i miša Puigdemont im je, mijenjajući vozila, pobjegao i na kraju iznenađujuće i glasao. U slučaju da Katalonija doista proglasi nezavisnost, ovaj put sa sasvim svježim legitimitetom u parlamentu nakon prijevremenih izbora, pa i bez toga, sa starim sazivom, više nije teško zamisliti niti scenarij žestokog utjerivanja discipline iz Madrida.

Riječ je o tome da je već u srijedu, tri dana nakon referenduma, vojska poslala jedan svoj kontigent vojnika, navodno je bila riječ o 20 kamiona, iz Aragona u Kataloniju. Nije ostalo neprimijećeno da odluku nisu oduševljeno pozdravili samo s desnog centra nego i predsjednik PSOE-a, stožerne stranke lijevog centra, Alfonso Guerra.