Koliko je Tito bio ključan za opstanak Jugoslavije, multinacionalne federativne republike, postalo je jasno kad su, relativno brzo nakon njegove smrti, građevinu koju je sagradio razorili nacionalistički i etnički sukobi, napisao je Ian Kershaw, britanski povjesničar u knjizi o povijesnim ličnostima koje su presudno oblikovale europsko 20. stoljeće “Osobnost i moć: Graditelji i razaratelji moderne Europe”. Novi Express analizira najveće europske diktatore, demokrate i vojskovođe. 

"Međunarodni ugled, zbog kojega se najviše i našao u ovom “probranom” društvu, Tito je stekao u Drugom svjetskom ratu, kao “nesavladivi vođa partizana”, koji je s neznatnom savezničkom pomoći oslobodio zemlju od nacističke okupacije, što je jedinstveni slučaj u europskim okvirima. Još su dva događaja presudno utjecala na Titov međunarodni ugled: raskid sa Staljinom i osnivanje Pokreta nesvrstanih, piše Kershaw.

“Uspješno je 1948. odolio snažnom Staljinovu pritisku, povukao Jugoslaviju iz Istočnog bloka i učinio je jedinom europskom komunističkom državom neovisnom o Moskvi. (...) Odigrao je presudnu ulogu u osnivanju Pokreta nesvrstanih zemalja. (...) U inozemstvu je Titov ugled nadmašio očekivanja od vođe jedne europske komunističke države koja nije posjedovala ni ekonomsku ni vojnu moć. Kod kuće je održavao jedinstvo u državi kojoj su prijetile snažne centrifugalne sile s kojima je i sam ponekad teško izlazio nakraj. Ljudi koji su ga pobliže poznavali ostali su impresionirani njegovim političkim instinktom i ‘nezasitnom željom za vlašću’. Posljednjih godina Tito se prisjetio što mu je Churchill rekao pred kraj rata: ‘Važna je samo vlast, opet vlast i vlast jednom zasvagda’.”

Boris Rašeta je u knjizi "Tito povjerljivo i osobno pisao" tome kako se Tito osramotio na razgovorima s Churchillom u Napulju i kako je od Engleza kopirao "belo odelo". 

- Kako ga je Churchill samo zagledao! - kaže Humo.

- Ali, jao! Tito je naručio uniforme iz Rusije, i došle su neke sa ogromnim zlatnim vijencima, lovorovim lišćem. Krupno, sjajno, blještavo. Ruski vojni šnajderi su valjda mislili da će se Balkancima to sigurno dopasti...

Malo je mjesta sumnji i da je ležerni Churchillov outfit, lagano bijelo odijelo, šešir i cigara, ostavio snažan dojam na Tita. Vjerojatno je poslije nastojao oponašati engleskog aristokrata. I tada i poslije, kod razgovora s Englezima, mogao je birati svečano odijelo, frak, ili uniformu: češće je birao odoru jer je znao da je za ležerno nošenje fraka potrebno imati pedigre. Ipak, s vremenom ga je “stvorio”.

Sam Tito nije volio fotografiju svog susreta s Churchillom.

Kershaw piše kako je Tito bio bezobziran i osvetoljubiv. 

- Žeđ za vlašću neizostavno prati jedna druga suštinska osobina diktatora (donekle svih političkih vođa), a to je bezobzirnost. Tito nije bio psihotično okrutan kao Staljin, ali je zapovijedanje partizanima bilo nemoguće bez beskompromisne oštrine prema neprijateljima. S pobjedom je došla i surova osveta.

Kershaw piše i o najkontroverznijem razdoblju Titova života, a riječ je o godinama provedenima u Sovjetskom Savezu u drugoj polovici 30-ih, kad je Staljinov teror dosegnuo vrhunac. Titova druga supruga Elsa Johanna König stradala je u Staljinovim čistkama, nakon samo godinu dana braka s Titom. NKVD ju je uhitio pod optužbom da je agent Gestapa, nakon čega je sa samo 22 godine pogubljena:

“Tito je nikad nije spominjao. Je li kao tad vatreni staljinist prihvatio navodne razloge njezina pogubljenja ostalo je nepoznato”. Nejasno je kako je Tito u tom periodu “izbjegao kandže NKVD-a”. Đilas je, nakon njihova razlaza, tvrdio kako je Tito bio agent NKVD-a: “Ako jest (i do koje mjere), nikad nije razjašnjeno je li bio umiješan u čistke. Đilas je tvrdio da jest, ali da je njegovo sudjelovanje u čistkama bilo ‘neveliko, sporedno i naknadno’.” Preispitujući kontroverze oko Titove vladavine, Kershaw piše i o njegovu luksuznom životu:

“Luksuzni način života koji je vodio bio je odraz apsolutne moći i autoriteta, zapravo poruka o njegovu nedodirljivom vrhovništvu. Nakon dugih desetljeća siromaštva i nedaća sve je više uživao u raskoši, grotesknoj parodiji socijalističkih ideala. (...) Postao je lažni monarh, mali Luj XIV. koji živi u sjaju socijalističkog stila, uz svoje dvorjane, korumpirane blizinom moći i materijalnim povlasticama. Nekadašnji revolucionari postali su skorojevići koji radosno gomilaju bogatstvo i vlasništvo”.

Cijeli tekst iz Expressa o diktatorima, demokratama i vojskovođama koji su stvarali modernu Europu pročitajte OVDJE.