Koliko se Tomislav Karamarko kao predsjednik HDZ-a upetljao u geopolitičke igre Rusije u EU bilo je jasno još od prvih naznaka skandala s hrvatskom tvrtkom Migrit solarna energija, u 6,5 milijardi eura vrijednom projektu nuklearne elektrane u Finskoj... 

Think-thank institut “Center for Strategic and International Studies” (CSIS) iz Washingtona donosi ovih dana izvještaj dugog, pomalo birokratskog, ali zanimljivog naslova “Kremljov priručnik: Razumijevanje ruskog utjecaja u istočnoj i srednjoj Europi”, u kojemu su potvrđeni svi strahovi naše javnosti koja je, u karamarkovskom HDZ-u, naslućivala dugu ruku Kremlja.

U ovom dokumentu se navodi da vlada Rusije koristi prijateljski raspoložene političare u pojedinim zemljama kako bi uspostavila kontrolu nad energetskim tržištima.

Ako netko slučajno već nije pogodio, među tim europskim zemljama navodi se i Hrvatska, iako naša zemlja ne spada među onih pet koje je CSIS proučavao. 

Riječ je bila o Bugarskoj, Mađarskoj, Latviji, Srbiji i Slovačkoj. Drugim riječima, CSIS, kao institut usko povezan s Bijelom kućom, oba doma parlamenta SAD-a i drugim institucijama, Hrvatsku nije posebno proučavao, ali mu je svejedno zapela za oko.

“U najmanje tri od pet studija slučaja država odmah smo uočili strateške sporazume, investicije i veze koje su uspostavila dva najbliža suradnika Kremlja preko lokalnih oligarha i političkih entiteta, sve kroz mrežu tvrtki paravana, posrednika i netransparentnih transakcija. U studiji slučaja uočava se razvijena ruska mreža koja počiva na korupciji i pokroviteljstvu, s ciljem da se uspostavi utjecaj ili kontrola nad državnim tvrtkama u strateškim područjima, obično kroz isplative megaprojekte. Te investicije mogu se koristiti za olakšavanje, ako ne i izazivanje, ekonomske ili političke nestabilnosti. U nekim slučajevima vrhunac takvog utjecaja seže sve do razine vlade i izvršne vlasti”, stoji u izvještaju.

A u nastavku slijedi bomba.

“Posebno živ primjer, iako izvan kruga zemalja koje smo proučavali studijom slučaja, može se vidjeti kod NATO i EU članice Hrvatske, čija je vlada u lipnju i srpnju 2016. bila prisiljena odstupiti nakon izbijanja niza razornih skandala.”

Potom čitamo retke u kojima se opisuje uzavrela hrvatska atmosfera zadnjih godinu dana...

Kratko nakon pada vlade lokalni mediji izvijestili su da je Tomislav Karamarko, kao HDZ-ov zamjenik predsjednika vlade, primio donaciju za Hrvatsku demokratsku zajenicu u iznosu od 350.000 dolara od Zaklade Nova pokoljenja, koja je povezana s nekoliko tvrtki koje financira Rusija, a sve za potrebe parlamentarnih izbora (u Hrvatskoj, op.a.) u studenome 2015., stoji u dokumentu CSIS-a.

Drugim riječima, vlada HDZ-a i Mosta bila je inficirana nevidljivim, ali snažnim utjecajem Kremlja, a HDZ je izbore iz 2015. financirao novcem iz Moskve, izdvojenim za širenje geopolitičkog utjecaja. 

Da ne spominjemo da je Karamarko kao predsjednik HDZ-a, dok su ga jednoglasno izabirali kao jedinog kandidata, bio do grla u aferi supruge Ane Karamarko i njezine tvrtke Drimia s Migrit solarnom energijom.

Tako se dogodilo da su Ana Karamarko, njezin suprug Tomislav i direktorica minijaturne tvrtke Migrit solarna energija Oksana Dvinskykh 3. srpnja 2015. skupa letjeli za Helsinki, gdje je Dvinskykh, u ime svoje tvrtke s temeljnim kapitalom od 21.000 kuna, pokušala kupiti udio od 158 milijuna eura ili 8,89 posto u projektu gradnje nuklearke Fennovoima.

Tvrdila je da je taj džeparac od 158 milijuna eura hrvatski kapital jer je ruski nuklearni div Rosatom, da projekt ne bi propao, morao svoj udio smanjiti na manje od 40 posto u skladu s politikom EU. 

I Ana i Tomislav Karamarko su tada tvrdili da su oni u Finsku s Oksanom Dvinskykh putovali sasvim slučajno. Slično kao i u slučaju afere s Ina/ MOL-om, kad je ispalo da je Ana Karamarko, sa svojom Drimiom, bila na platnom popisu konzultanta MOL-a Jozom Petrovićem.

“Kremaljski izvještaj” u grubim crtama opisuje transkontinentalni politički ambijent, široki geopolitički okvir unutar kojega se odvijala hrvatska politička drama, a da toga većina građana uopće nije bila svjesna.

Suvremene političke sile, ili velesile, naime, nisu lude da snage odmjeravaju na ratištu - odnosno nisu lude da je odmjeravaju u izravnom sukobu. 

Umjesto toga, one se za utjecaj i dominaciju bore izmještenim, “proxy” ratovima (u Siriji de facto ratuju Rusija, Turska i Amerika, a u sukob su upleteni i Izrael, Saudijska Arabija te neke druge zemlje). 

S druge strane, odvija se nesmiljena utakmica za energente. Tko kontrolira energiju, kontrolira politiku, a time i države.

Cilj Rusije je ući s jeftinim plinom, južnom trasom, u srednju i zapadnu Europu, kao što su sjevernom trasom ušli u Njemačku. 

Jednom kad je taj dio kontinenta ovisan o njihovu plinu - koji je jeftiniji od onoga iz LNG terminala, koji bi dolazio iz Katara ili Amerike - Rusi drže Europu u šaci, neovisno o NATO-u. 

NATO je, naime, sigurnosni savez, a ne toplana. NATO može zapaliti zemlju, ali je ne može ugrijati i to je problem. No Rusi žele i više: oni bi kupili i HEP.

"S Hrvatskom želimo graditi dobre i prijateljske odnose uz uvažavanje vašeg članstva i u EU i NATO-u", rekao je ovoga ljeta Jutarnjem listu ruski ambasador Anvar Azimov i dodao:

Za sve stare grijehe HDZ diže veliki kredit kako bi izbjegao bankrot

"Spremni smo na kupnju kontrolnog paketa Ina - MOL, ulazak u vaš energetski sektor i sudjelovanja u privatizaciji HEP-a te nudimo pomoć u gradnji termo i hidro centrala. Nudimo svoje usluge u istraživanju naftnih i plinskih nalazišta. Spremni smo da Gazprom i Rosnjeft isporučuju plin i naftu Hrvatskoj bez posrednika te smo spremni povećati isporuku energenata, i to po ‘razumnijim’ cijenama. Ruske investicije sad su na razini 500 milijuna dolara, a želimo ih utrostručiti u vrlo kratkom vremenu i u turizmu, energetici, brodogradnji...

Kako je ruski cilj dovođenje južnog plinovoda u EU, američki je cilj po prirodi stvari suprotan: glavna zemlja Zapada želi onemogućiti takav prodor koji bi dodatno relativizirao njezinu moć. 

Moskva, naime, strateški želi stvoriti gigantski trgovinski prostor Euroazije. To je - kako je davno upozorio kreator američke vanjskopolitičke strategije Zbigniew Brzezinski - geopolitičko i sirovinsko srce svijeta. 

Prodajući plin i naftu Rusi dobivaju novac za održavanje vojnog pogona i razvoj ekonomije, dok bi stvaranjem goleme trgovinske zajednice preko noći postali prostor velikog rasta. 

Takva Euroazija bacila bi u drugi plan Europsku uniju, ali poljuljala i globalnu dominaciju SAD-a. Glavna strategija Amerike i NATO-a sastoji se u tome da se Rusima presijeku dobavni pravci za plin.

Kad je u Kataru pronađeno najveće plinsko polje u svijetu, Amerikancima je na pamet pala jednostavna ideja: od Katara do Europe napraviti plinovod - ali na trasi se pojavila jedna prepreka, ruska saveznica Sirija.

U njoj je brzo buknuo rat. Da je Asad pao, od Katara do Europe bio bi povučen moćan plinovod iz kojega bi se mogao opskrbljivati veći dio Europe, Južni tok je blokiran, plinovod iz Rusije preko Turske do EU je propao zbog rusko turskog-konflikta, Majdan je zaustavio zbližavanja Ukrajine i Rusije - i Rusija bi bila izbačena iz igre. 

No Asad nije pao, katarski plin ne može u EU, a LNG terminala koji bi Europi dostavljali plin iz američkih i drugih neruskih izvora nema. 

Rezime Tim Orešković, učinak nula: Došao je tiho i otišao u zaborav

Štoviše - kako smo u Expresu već pisali - Rusija je duboko ušla u Mađarsku, Slovenija prima Medvedeva i Putina, Rusi drže Naftnu industriju Srbije, rafinerije u Pančevu i Bosanskom Brodu te imaju velik utjecaj u Makedoniji i Crnoj Gori. 

To je puno više nego što je u ratu, kao pobjednik, dobio Staljin - on se morao ograničiti na fifty-fifty.

Karamarkov HDZ je, gurajući “konzervativizam”, “lustraciju” i slične teme u prvi plan, zapravo skrivao prave ciljeve - a oni se mogu svesti na pogodovanje Mađarima, u prvu ruku, odnosno Rusima u konačnici.

Mađari imaju nekoliko ciljeva u RH. Obustava kaznenog progona Zsolta Hernadija, šefa MOL-a, na vrhu je liste prioriteta. On je prošlog tjedna prvi put rekao da se Mađari mogu i povući iz Ine.

U obaviještenim krugovima u Zagrebu zadnjih se dana pojavila opcija prema kojoj bi Hrvatska kupila Inin paket dionica uz pomoć Irana, no sve je to zasad u sferi nagađanja. MOL je na prodaju spreman.

“Sve dok nismo u mogućnosti održavati smislene konzultacije s hrvatskom vladom o budućem razvoju, a stalno smo suočeni s mentalitetom planske ekonomije, neće biti nikakvog napretka na tom području. Strategija ‘MOL 2030’ održiva je i bez Ine”, rekao je Hernadi i dodao: 

“Znamo kako i gdje se MOL može razvijati i Ina može imati ulogu na tom putu rasta, ali ne nužno. Jedna je stvar sigurna: budemo li mogli raspravljati o pitanjima vezanima uz Inu kao našu zajedničku tvrtku, na tržišnim temeljima, taj će dijalog biti smislen. Ali MOL Grupa će slijediti svoj put s ili bez Ine”.

Andrej Plenković morat će riješiti probleme Ine. Država bez naftne kompanije i energetske suverenosti je država krnjeg suvereniteta.

On američku podršku ima. No potrebne su i milijarde kojih Hrvatska, barem zasad, nema.