Bila je to vrijedna povijesna lekcija Hrvatskoj da političke vlade, čak i ovakve kakve običavaju harati Hrvatskom, možda i nisu najgora opcija na čelu države. Čak i kad je riječ o ne-koaliciji, Bože prosti, HDZ-a i Mosta. Tihomir Orešković u iole široj javnosti bio je potpuna nepoznanica, u mandatu nije napravio ništa i na kraju ga ispraćamo s perspektivom da ga zaboravimo već do prvog sljedećeg vikenda. Ukratko, došao je tiho i otišao u zaborav.
Kad su ga u prosincu doslovno preko noći izvadili iz šešira Karamarko i Petrov bilo je vrlo nezgodno predstaviti ga kao osobu po bilo čemu povezanu s Hrvatskom. Osim hrvatskog prezimena, dakako. Ali po tome bi naš čovjek" komotno mogao biti i John Malkovich. Kanađanin s privremenim boravkom u Nizozemskoj, iako je od 2009. vodio Plivu za račun Teve, u svakom slučaju hrvatskim jezikom nije vladao puno bolje od Malkovicha. Pozdravljao je "hrvatsko građevine", studentima je poručio: "Ostanite gladni!", a bez ikakve zle namjere, guglovski je preveo onu frazu s: "Ostati mirni i vladaju na!" Nakon Tima Oreškovića više nijednom satiričkom peru neće tek tako pasti na pamet čak i neke od najgorih primjera redikuliziranja hrvatske politike ukrasiti pridjevom "montipajtonovski".
Hrvatski jezik, sam po sebi, i nije bio problem. Za nekoga tko u Hrvatskoj jedva da je i boravio Orešković ga govori čak i jako dobro. Problem nastaje kad se zamisli kakva to mora biti razina nepoštivanja više od četiri milijuna građana da se u nekoliko sati pristane zasjesti na čelo vlade zemlje čijim se službenim jezikom služi uvelike "polomljeno". Ali, čekajmo malo. Nije li taj isti čovjek došao za
direktora Plive tri godine nakon onog monstruoznog aranžmana Ive Sanadera i HDZ-a s prodajom te doista strateške hrvatske farmaceutske kompanije Barru? Nije li taj čovjek bio na čelu Plive kad je i ona morala otpustiti svoj dio radnika jer je tvrtka majka Teva riješila otpustiti 5000 radnika?
A istodobno taj se čovjek, kao vječni magični letač ispod radara, u rijetkim intervjuima hrvatskim medijima prije nego što su ga nakrivo nakalemili u vrh hrvatske politike, žalio što "hrvatsko zdravstvo na farmaceutskim kompanijama štedi 200 milijuna kuna". I što "ih tretira (Tevinu Plivu) kao da su trošak". Ako primijetimo da je i on otpuštene radnike također tretirao kao trošak, možemo zaključiti da je kozmička pravda time samo mrvičak zadovoljena. A i biti zahvalni Bogu, a ne Boži, premda ga je i on u lipnju ove godine krenuo rušiti, jer ga je samo nekoliko mjeseci doveo u Banske dvore, što njegova apsolutno najgora vlada u vrlo oštroj konkurenciji hrvatske povijesti nije uspjela dočekati ni prvu godišnjicu.
Orešković je mrtvo hladno punih šest dana ignorirao notornog Miju Crnoju i skandale - mjesto boravka u kolibi, nasilništvo - koji su rešetali lik i djelo ministra branitelja koji je u tom jednom ranom tjednu stigao čak u ministarstvo dovući i jednog biskupa Vladu Košića, te pučiste iz dvorišta. Stigao je tek registrirati da mu je ovaj podnio ostavku, valjda nakon što su ga do tog čina za uho dovukli oni koji su ga i postavili. Pa je uslijedila kulturna revolucija Zlatka Hasanbegovića s nježnim čuvstvima na handžar šehide iz Drugog svjetskog rata. Pa je ministar zdravlja Dario Nakić stao žonglirati s privatizacijom elemenata zdravstva. Što se, doduše, naslonilo na ideju samog Oreškovića o kanadiziranju zdravstva.
Pa je Predrag Šustar sakrio glavu među ramena kad je najgora vlada hrvatske Republike uspjela nakrcati Trg bana Jelačića u Zagrebu prosvjednicima zbog obrazovanja, odnosno ubijanja kurikularne reforme. A sve to začinjeno sve agresivnijom klerikalizacijom društva na čijem kraju se smiješila katolička varijanta, primjerice, vahabijskog raja Saudijske Arabije. Sve je to ignorirao, tvrdoglavo i vedro odšutio taj menadžerski stručnjak koji u menadžerskoj karijeri pamti i takve uspjehe kad mu se u mandatu u tvrtki Eli Lilly, u kojoj je na prijelazu stoljeća bio velika njuška, dogodio gubitak od 36
milijardi dolara u jednom jedinom danu. Uspio je čak biti na utakmici reprezentacije na kojoj nije čuo ustaško skandiranje na kakvih 100 decibela buke. Budimo iskreni i priznajmo si da je Orešković kao premijer imao makar tu kvalitetu da nas povremeno urnebesno nasmije. Koliko god je to često nalikovalo na humor pod vješalima. Istodobno se odvijala prava drama.
U moru katastrofalnog devastiranja Republike Hrvatske po skoro svim resorima najgore vlade u našoj povijesti, najočitiji primjer što nam se događa bio je trenutak kad je vlada pokušala reprogramirati dio nacionalnog vanjskog duga. Ono, dug koji ti po nekim kamatama stiže na naplatu, naprosto odložiš tako što se ideš zadužiti po što nižim kamatama. Po tom ključu prethodna vlada uspjela se u ožujku 2015. izboriti za 1,5 milijardi eura po kamati od 3 posto. Da bi Timovom timu ove godine banksteri ponudili kamatu veću od pet posto .I još obrazložili da je to posljedica političke nestabilnosti, u najmanju ruku kao da se Hrvatska nalazi na Bliskom istoku. I naravno da je sve propalo.
Istodobno su se HDZ i Most, nekad i zbog javnosti koja je padala u nesvijest zbog gomile bedastoća koje su tim ljudima padale na pamet, tako uspješno uzajamno blokirali da se država kretala po goloj inerciji i uspjela čak nešto i gospodarski narasti. Njegovo izglasavanje nepovjerenja na kraju bilo je čisto registriranje novog odnosa snaga između Karamarka koji se obrukao s Inom, Rusima, nuklearkom u Finskoj itd, Petrova koji je samo koji tjedan ranije bio uvjeren u sve ono pozitivno što Karamarko nije bio, HDZ-a koji Karamarka tek što je kao jedinog kandidata masovnom podrškom reizabrao... Nije to bila čak niti politička egzekucija.
Sabor je naprosto s pozornice uklonio lutka kojega je tamo postavila vrlo nesretna, umalo tragična konstelacija nadajmo se neponovljive kombinacije groteskne državničke nesposobnosti i zloćudnih ideoloških planova. Orešković je na sve to pristao, niti u jednom trenutku nije pokazao trunku političkog, ma čak niti natruhu ljudskog integriteta dok je oko njega divljao klaunovski raspad nacionalne političke vlasti. U zaborav skoro da je pao odmah nakon rušenja njega i njegove vlade političkih čudaka i nema nikakvog razloga sumnjati da će ga ama baš itko pamtiti kao predsjednika zlosretne 13. vlade Republike Hrvatske. Naslijedit će ga Andrej Plenković, miljenik nevjerojatno sretnog trenutka da prvo predsjedava strankom nakon mandata jednog od najgorih političara iz te stranke, a sada i toga da postaje premijer nakon čovjeka nakon kojega će se jako teško nešto činiti baš toliko lošim da se ne bismo sjetili njega kao mjere koliko nisko je u nekom trenutku pala ova nacija.
