Ostavština diktature Envera Hoxha i dalje truje albansku politiku - kako bi okrenula novu stranicu i zaliječila rane, vlada je otvorila arhivu zloglasne tajne policije Sigurimi, više od 25 godina nakon pada komunizma. Za vrijeme Hoxhe, u Albaniji je svaka treća osoba bila ispitana do strane Sigurimija.

"To bi trebalo iskorijeniti zlo koje i dalje truje albanskog društvo. Kao uklanjanje apscesa, bolna, ali neizbježna kirurška operacija", kaže slavni albanski pisac Ismail Kadare, a prenosi Hina.

Hoxha je četiri desetljeća, do smrti 1985., vladao željeznom rukom, suzbijao svaku oporbu i izolirao zemlju od bilo kakva vanjskog utjecaja. U posljednjem javnom pojavljivanju, albanski diktator obraćao se okupljenim sugrađanima u Tirani povodom obilježavanja oslobođenja glavnog albanskog grada od nacističkih okupatora 28. studenog 1944. godine. Hoxha koji je slavodobitno ušao u Tiranu desetljećima ranije postao je star i slabašan čovjek. Često je morao sjediti u kolicima, a na pozornicu su ga morali dignuti posebno izrađenim dizalom. Čitavo vrijeme se morao grčevito držati za prikrivene šipke kako ne bi pao.

Bio je ranjiv, ali istovremeno i nevjerojatno moćan.

"Čuvajte sve što smo ostvarili kao zjenicu oka svoga. Nosite naša postignuća u budućnost da bi buduće generacije naslijedile snažnu Albaniju, crvenu Albaniju, crvenu kao vječna vatra partizanskih i komunističkih ideala. Albanija koja će živjeti i uspijevati stoljećima koja će tek doći", govorio je Hoxha.

Međutim, ta Albanija koju je on spominjao nije bila stvarna. Kako je to svojevremeno napisala Blendi Fevziu: "Albanija koju je Hoxha obećao četrdeset godina ranije nije postojala. Nikad nije ostvarena. Albanskom narodu je ostavljena karikatura Staljinovog Sovjetskog saveza. Blijeda kopija staljinističke represije, stisnuta u granice male države".

Kad je Hoxha umro u travnju 1985. godine, Albanija je bila treća najsiromašnija država na svijetu. Tijekom Hoxhine vladavine, dvije trećine obale su proglašene vojnom zonom. Plaže su bile ukrašene bodljikavom žicom, a kopnene granice su bile ograđene električnom ogradom. Procjenjuje se da je ubijeno više od 5.000 Albanaca, više od 24.000 zatvoreno, a oko 70.000 protjerano. Njegova tajna policija, Sigurimi, imala je oko 200.000 doušnika. Sve to na samo tri milijuna stanovnika.

Desetljećima nakon njegove smrti, krajobraz Albanije i dalje nagrđuje oko 700.000 bunkera izgrađenih kako bi se mogli oduprijeti bilo kakvoj inozemnoj invaziji. O kultu ličnosti možda najbolje govori i danas vidljivo urezano ime Enver na obroncima planine Shpiragu. "Totalne sitnice mogle su biti presudne da završite u vječnom progonstvu ili zatvoru, poput slušanja zabranjene glazbe kao što su bili Beatlesi ili gledanja televizijskih programa iz susjednih zemalja, Italije, Grčke i Jugoslavije. Rezultat takve represije bio je konstantan strah među narodom i gotovo potpuni izostanak disidentstva. Stvarao se kult ličnosti Envera Hoxhe i vrlo se pažljivo implementirao. On je za Albance bio Veliki Brat. Zvali su ga "Ujak Enver". Ljudi su u njemu vidjeli očinsku figuru koji ih je iz bijede trebao uvesti u moderan život. Njegov lik je bio na gotovo svakom zidu, govori su mu se citirali u svakom novinskom tekstu, a njegovo je ime doslovno bilo čak ugravirano u planine", ispričao je poseban savjetnik Human Rights Watcha Fred Abrahams u razgovoru za Huffington Post.

Jedan depresivni lajtmotiv koji se ponavlja kroz cijelu knjigu su Hoxhine paranoidne čistke. U početku, one imaju nekog kontekstualnog smisla: naravno da će ukloniti suradnike okupatora i političke protivnike – stvari su se naprosto tako rješavale. Međutim, uskoro počinje ubijati suparnike u vlastitoj stranci, uključujući one koje je samo nekoliko godina ranije hvalio kao ratne heroje.

Disidenti su bili uklonjeni, a isto će se dogoditi i svećenstvu i aristokraciji. Stari školski prijatelji i simpatije iz srednje škole također su eliminirani. Osoba koja je Hoxhi dala stipendiju za studij u Francuskoj je pogubljena, kao i prijatelj koji mu je dao besplatno živjeti u svome pariškom stanu. Bivši premijeri, potpisnici albanske Deklaracije o neovisnosti 1912. i osnivači komunističkog pokreta bili su među mnogim žrtvama smaknuća koja su bila uobičajena sve do kasnih 1980-ih, stoji na portalu Digitalna demokracija.

Kako nastavlja isti portal. Hoxha je intelektualce eliminirao u toj mjeri da u vrijeme njegove smrti gotovo nitko u Politbirou Komunističke stranke nije imao više od srednjoškolskog obrazovanja. Jedna od najopasnijih funkcija tijekom Hoxhine vladavine bio je ministar unutarnjih poslova – ubio ih je sve osim jednoga

Hoxha je čak zabranio i brade zbog njihove povezanosti s islamom i pravoslavljem. Albanski diktator njegovao je kult ličnosti usporediv možda samo s Kim Jong-ilom u dvadesetome stoljeću. Njegovi pisani radovi bili su obvezni čitanja u školama. Hoxha – ili „ujak Enver“ kako je preferirao – poticao je svoj kult tako što je dao pomno prepisati povijesne knjige da bi se,između ostalog, predstavio kao osnivač albanskog komunizma, osnivač albanske Komunističke partije i najvažnija figura partizanske borbe protiv okupatora. To je, naravno, izazvalo ogorčenje među veteranima tih pokreta, ali jedini koji su preživjeli čistke bili su oni koji su živjeli izvan zemlje.