Postojale su teze vrlo kompetentnih ljudi iz policije da je Arkan bio uključen u tzv."crne operacije" jugoslavenske tajne policije. O tome su dosta pisale europske novine, među kojima i neki hrvatski mediji. Kada je govorio o aktivnostima tajne policije i suradnje s ljudima sumnjivih životopisa, Dušan Stupar, bivši načelnik beogradskog centra SDB-a od 1984. do 1987. godine, na Televiziji B92 je 2009. godine, izmedu ostalog, rekao: 

Nepoznati heroj "Uhitio sam Arkana 1990., ali Zagreb ga je pustio"

"I Arkan i drugi koji su bili u vezi sa saveznom službom i koji su izvršavali zadatke savezne Udbe bili su iz oficirskih obitelji i vrlo patriotski nastrojeni i oni su se i mimo službe borili tamo, u državama gdje su bili, protiv emigracije. Je li to bilo u Njemačkoj ili je to bilo u Londonu ili u Americi... Oni su privatno, sami, napadali četnike na njihovim mjestima okupljanja i tako dalje, kao patriote... Njih je savezna Udba angažirala za izvršenje određenih zadataka samo u inozemstvu..." Na pitanje voditelja: "Dobro, a kada kažete određenih zadataka, to znači za ubijanje...?", Dušan Stupar je odgovorio: "Izmedu ostalog i za to." 

To je bilo prvi put da netko od bivših pripadnika Udbe u Srbiji govori javno o tome kako su se obračunavali s emigrantima. Arkanu su emigranti pripisivali i likvidaciju Miodraga Boškovića u Belgiji, pa i Bore Blagojevića, te Stanka Nižića, portira iz Švicarske, nesuđenog atentatora na Tita prilikom njegove posjete Francuskoj sedamdesetih. Arkan je tada imao dvadesetak godina i te ljude nije poznavao. 

Kada je 22. listopada 1974. godine švedski Interpol zatražio od središnjice da objavi 'crvenu tjeralicu' za Ražnatovićem, beogradski Interpol obavijestio je druge zemlje da je u periodu od 1970-1972. godine "ovo lice u Jugoslaviji više puta osuđivano prvo kao maloljetnik, a zatim kao punoljetno lice. Presude su izricane zbog krađa, teških krađa i oružanih pljački."

Arkana su mnoge zemlje svijeta teretile s još osamnaest godina zatvora. To mu je stajalo iznad glave kada se prvi put vratio iz inozemstva u Beograd, početkom 1980-ih. Tada se već po gradu pričalo da je Arkan prijatelj Stane Dolanca, ministra savezne policije. Po izvještaju s jednog suđenja iz 1983. kada je u Ulici 27. marta pucao na dva policajca, u njegovim generalijama upisano je — radnik Saveznog SUP-a. 

Poslije se pričalo da je njegov otac Veljko Ražnatović, inače pukovnik zrakoplovstva JNA, tada vikao po sudnici: "Reci, Željko, reci svima što si radio za Jugoslaviju vani, reci da svi čuju!" 
U jednom od intervjua, osvrćući se na taj detalj, Željko Ražnatović je izjavio: 

"A i da sam radio za Državnu bezbednost, gdje se o tome priča? Jel' priča CIA? Jel' priča MOSAD? Ko o tome priča? Pa zato se i zovu tajne službe. Zna se samo da one postoje i — točka." 

Metak u potiljak Ubojstvo Arkana: Htjeli ga 'namamiti' novim Audijem

Priča kaže da je zabrinuti otac Veljko Ražnatović baš te 1972. godine otišao kod Dolanca i zamolio ga da se brine o Željku. Dolanc je dobro odradio svoj posao. Arkan je vremenom postao, bar je tako Dolanc tvrdio, jedan od najboljih operativaca Saveznog SUP-a. 

Ime Željka Ražnatovića je u više navrata, u stranim i domaćim medijima povezivano za aktivnosti SDB-a i SSUP-a i to iz više razloga. Jedan je njegovo posjedovanje službenog dokumenta kao djelatnika SSUP-a. A drugi njegove svojevremeno bliske veze s kasnije ministrom federalne policije Dolancom, zatim s Draganom Ćulafičem, načelnikom Uprave za granična pitanja i strance u federalnoj policiji. O kontaktima i druženju Ražnatovića s Culafićem u SSUP-u Jugoslavije postoji poseban dosje 'Kasino' koji je otvoren po naređenju samog Dolanca. 

I treće, veze s generalom Jovom Popovićem, tada upravnikom Instituta za bezbednost SSUP-a i Stankom Čolakom, načelnikom Uprave za emigraciju SDB-a Jugoslavije. Za Čolaka, Hrvata iz Mostara, pisalo se i pričalo da je postao kum obitelji Ražnatović. Čolak je u mirovini od 1988. godine. General Jovo Popović, poznatiji kao delegat za bezbednost Nogometnog saveza Jugoslavije priznao je da je kućni prijatelj s Ražnatovićima, jer je Arkanov otac Veljko bio njegov ratni prijatelj još u Sloveniji, gdje je Željko i rođen. I ništa više. 

Bivši major KOS-a i ministar savezne policije, Stane Dolanc, pisao je svoje memoare i prijetio Srbima da će otkriti istinu o svojim druženjima sa Željkom Ražnatovićem. I o tome koje je sve poslove Arkan odradio u emigraciji za državnu bezbednost. Zagrebački analitičar Božo Vukušić, koji je napisao dvije knjige o djelovanju jugoslavenske tajne policije u emigraciji, tvrdio je da ima dokaza da je Arkan sudjelovao u likvidaciji Stjepana Đurekovića. 

"U izjavi beogradskom dnevniku Politika 2005. godine Božidar Spasić, nekadašnji inspektor SDB SSUP-a navodi imena petorice ljudi iz beogradskog podzemlja koji su navodno bili neposredni izvršitelji ubojstva Stjepana Đurekovića. Naime, za to ubojstvo, koje je Udbi naredio u ime jugoslavenskog vodstva tadašnji ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc, SDB je formirala tri grupe. Prvoj su, tvrdi Spasič, pripadali on sam i njegovi suradnici. Oni su imali zadatak da na propagandno-dezinformacijskoj razini prate pripreme Đurekovićeve likvidacije. Drugoj grupi pripadao je šef SDB-a u Zagrebu, Josip Perković, koji je imao zadatak prikupiti obavještajne podatke o Đurekovićevim životnim navikama. Treću grupu činili su neposredni egzekutori. Spasić je naveo njihova imena — pored Željka Ražnatovića Arkana, Ranko Rubežić, Đorde Božović Giška, Dragan JoksoviĆ Joksi i Dragan Malešević Tapi. Sva petorica, uključujući i Arkana, u međuvremenu su mrtvi. Koordinator cijele operacije bio je Stanko Čolak, tadašnji specijalni savjetnik ministra unutarnjih poslova Stane Dolanca", tvrdio je Božo Vukušić. 

"Osumnjičene Đurekovićeve ubojice nisu predstavljali slučajnu skupinu. SDB ih je integrirala na temelju čvrstih kriminalno-organizacijskih poveznica iz beogradskog i zapadnoeuropskog podzemlja."

U knjizi "Lasica koja govori" Božidar Spasić govori: 

"Medu našim suradnicima bilo je raznih ljudi: kriminalaca većeg kalibra, sitnih lopova, nedefiniranih osoba sklonih kriminalu, ukratko — svih onih za koje se obično kaže da pripadaju podzemlju. Ti suradnici su za Službu obavljali vrlo složene operativne akcije, što se iz dosadašnjeg tijeka priče moglo i vidjeti, a zauzvrat su tražili razne manje ili veće usluge, prije svega da ih zaštitimo od proganjanja beogradske kriminalističke policije. Pristajao sam na te zahtjeve tek onda kada bih se uvjerio da suradnik ne čini nikakva krivična djela u zemlji, već to radi negdje vani." 

O samom Arkanu Vukušić je napisao: 

"Željko Ražnatović Arkan je nakon izlaska iz maloljetničkog zatvora u Novom Sadu stupio u tročlanu beogradsko-zagrebačku bandu koju su, osim njega, činili njegov zagrebački prijatelj Vladimir Starčević Kinez i Mario Rolovič, nećak ubijenog jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Njih trojica, u noći izmedu 22. i 23. svibnja 1969. godine, pljačkaju poslovnicu Generalturista na Zrinjevcu u Zagrebu. Petnaestak dana kasnije Arkan i Rolović bivaju uhićeni u Skopju prilikom pljačke poslovnice Putnika. U istrazi Arkan priznaje detalje pljačke koje je izvršio s Rolovićem, uključujući i onu u Zagrebu, zbog čega je osuđen na tri godine maloljetničkog zatvora. 1zašavši iz zatvora Arkan upisuje Pomorsku školu u Kotoru, koju ubrzo napušta i bježi u Italiju, gdje se upoznao s budućim najvažnijim srpskim pripadnicima europskog podzemlja — Ljubomirom Magašom Zemuncem, Radom Caldovićem Ćentom, Darkom Ašaninom, Đorđem Božovićem Giškom, Branislavom Matićem Belim, Goranom Vukovićem Majmunom i drugima. Već 1974. godine za Arkanom tragaju razne europske policije, a švedski Interpol izdao je 1974. za njim tjeralicu zbog sumnje da je na teritoriju Švedske počinio više provala i oružanih pljački", piše Vukušić i objašnjava: 

"Prema određenim svjedočenjima Arkan je početkom 1973. godine počeo raditi za SDB, kada ga je njegov otac Veljko Ražnatović izvukao iz zatvora uz pomoć svog starog znanca Dolanca. Ivan Ćurak, bivši šef bosanskohercegovačke SDB, tvrdi da je Željka Ražnatovića zavrbovao Nino Vučurović, operativac Centra SDB-a Titograd, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a Crne Gore. Vučurović je bio u prijateljskim odnosima sa Stankom Čolakom, pa je Arkana predao na vezu Drugoj upravi SSUP-a. Ražnatović je s vremenom postao blizak sa šefovima Udbe u Beogradu Stankom Čolakom, Božidarom Spasićem i Zdravkom Mustačem." 

Nakon brojnih pljački i raznih kriminalnih aktivnosti, Arkan se za stalno vratio u Jugoslaviju 1982. godine kada je zakupio kockarnicu na Svetom Stefanu. Pojavio se kao vlasnik kockarnice i oženio se Natalijom Martinović. Na medeni mjesec su otišli u Acapulco.

Kako bi prehranio obitelj Željko Ražnatović se zaposlio kao zaštitar u diskoteci Amadeus. Šira javnost za njegovo ime i prezime prvi put je saznala tek 1986. godine kada mu je suđeno zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda beogradskom ekonomisti Predragu Đajiću kojeg je Arkan na mrtvo ime prebio u jednom liftu. 

Cijeli taj slučaj prošao bi potpuno neprimijećeno da Arkan pred sudskim vijećem na pitanje o zanimanju nije odgovorio doslovno ovako: 

"Zaposlen sam u Saveznom SUP-u, u Odjelu za vanjsku emigraciju. Osobni dohodak mi je 90.000 dinara. Posjedujem više pištolja, oko dvanaest. Te sam pištolje dobijao za 13. svibnja — Dan bezbednosti. Zbog čega sam ih dobijao — to nije bitno", izdiktirao je u zapisnik mrtav hladan Arkan da bi se dan kasnije mediji počeli intenzivno baviti njegovim iskazom.

Iako je Arkan svoju priču dokazao zdravstvenom iskaznicom, Savezni SUP je hitro demantirao Arkanovu priču. Međutim, nitko im nije povjerovao. Arkan je nakon što je prebio Đajića dobio devet mjeseci zatvora. U ljeto 1986. viđen je na crnogorskom primorju u društvu visokih državnih dužnosnika. Tih dana je Arkan na Budvanskom sajmu zakupio poslovni prostor i jedan manji luna-park s fliperima. S grupom prijatelja, 11. listopada 1990. godine, u manastiru Pokajnica, kod Velike Plane, osnovao je prvu srpsku paravojnu formaciju, Srpsku dobrovoljačku gardu.