Postojale su teze vrlo kompetentnih ljudi iz policije da je Arkan bio uključen u tzv."crne operacije" jugoslavenske tajne policije. Kada je govorio o aktivnostima tajne policije i suradnje s ljudima sumnjivih životopisa, Dušan Stupar, bivši načelnik beogradskog centra Službe državne bezbednosti (SDB) od 1984. do 1987. godine, na Televiziji B92 je 2009. godine, izmedu ostalog, rekao: 

"I Arkan i drugi koji su bili u vezi sa saveznom službom i koji su izvršavali zadatke savezne Udbe bili su iz oficirskih obitelji i vrlo patriotski nastrojeni i oni su se i mimo službe borili tamo, u državama gdje su bili, protiv emigracije. Je li to bilo u Njemačkoj ili je to bilo u Londonu ili u Americi... Oni su privatno, sami, napadali četnike na njihovim mjestima okupljanja i tako dalje, kao patriote... Njih je savezna Udba angažirala za izvršenje određenih zadataka samo u inozemstvu..." Na pitanje voditelja: "Dobro, a kada kažete određenih zadataka, to znači za ubijanje...?", Dušan Stupar je odgovorio: "Izmedu ostalog i za to." 

To je bilo prvi put da netko od bivših pripadnika Udbe u Srbiji govori javno o tome kako su se obračunavali s emigrantima. Arkanu su emigranti pripisivali i likvidaciju Miodraga Boškovića u Belgiji, pa i Bore Blagojevića, te Stanka Nižića, portira iz Švicarske, nesuđenog atentatora na Tita prilikom njegove posjete Francuskoj sedamdesetih. Arkan je tada imao dvadesetak godina i te ljude nije poznavao. 

Kada je 22. listopada 1974. godine švedski Interpol zatražio od središnjice da objavi 'crvenu tjeralicu' za Ražnatovićem, beogradski Interpol obavijestio je druge zemlje da je u periodu od 1970-1972. godine "ovo lice u Jugoslaviji više puta osuđivano prvo kao maloljetnik, a zatim kao punoljetno lice. Presude su izricane zbog krađa, teških krađa i oružanih pljački."

UBOJSTVO NEŠOVIĆA BAJE Pad Vučićeva policajca: Kao u Kumu. Što se zapravo dogodilo u restoranu 27?

Arkana su mnoge zemlje svijeta teretile s još osamnaest godina zatvora. To mu je stajalo iznad glave kada se prvi put vratio iz inozemstva u Beograd, početkom 1980-ih. Tada se već po gradu pričalo da je Arkan prijatelj Stane Dolanca, ministra savezne policije. Po izvještaju s jednog suđenja iz 1983. kada je u Ulici 27. marta pucao na dva policajca, u njegovim generalijama upisano je — radnik Saveznog SUP-a. 

Poslije se pričalo da je njegov otac Veljko Ražnatović, inače pukovnik zrakoplovstva JNA, tada vikao po sudnici: "Reci, Željko, reci svima što si radio za Jugoslaviju vani, reci da svi čuju!" 
U jednom od intervjua, osvrćući se na taj detalj, Željko Ražnatović je izjavio: 

"A i da sam radio za Državnu bezbednost, gdje se o tome priča? Jel' priča CIA? Jel' priča MOSAD? Ko o tome priča? Pa zato se i zovu tajne službe. Zna se samo da one postoje i — točka." 

Željko Ražnatović rođen je inače 1952. u Brežicama u Sloveniji. Njegov otac, Veljko Ražnatović, bio je časnik Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i pilot tijekom NOB-a u Drugom svjetskom ratu, pisala je malamedija.rs. U vrijeme Željkova rođenja, Veljko je bio stacioniran u Sloveniji. Dobar dio djetinjastva Arkan je proveo u Zagrebu - išao je u školu Ivana Gorana Kovačića u Mesićevoj ulici. 

Kasnije se obitelj selila iz mjesta u mjesto - iz Zagreba u Pančevo, prije nego što se konačno nastanila u Beogradu. Roditelji su se naime razveli 1964. godine, kad je on imao 12 godina i zajedno sa sestrama otišao je zivjeti kod majke.

Željko je u Pančevu pa u Beogradu proveo formativne godine s tri svoje sestre - Biljanom, Jasnom i Mimom. Majka Slavka, rođena Josifović, bila je poznata po svojoj toleranciji, dok je njezin otac imao reputaciju strogosti, a prema Željkovim riječima u jednom intervjuu, bio je prilično okrutan kada je u pitanju discipliniranje djece. Ali nije pomoglo... Željko Ražnatović prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. A bio je iz dobrostojeće obitelji. 

Priča kaže da je zabrinuti otac Veljko Ražnatović baš te 1972. godine otišao kod Dolanca i zamolio ga da se brine o Željku. Dolanc je dobro odradio svoj posao. Arkan je vremenom postao, bar je tako Dolanc tvrdio, jedan od najboljih operativaca Saveznog SUP-a. 

Ime Željka Ražnatovića je u više navrata, u stranim i domaćim medijima povezivano za aktivnosti SDB-a i SSUP-a i to iz više razloga. Jedan je njegovo posjedovanje službenog dokumenta kao djelatnika SSUP-a. A drugi njegove svojevremeno bliske veze s kasnije ministrom federalne policije Dolancom, zatiFgeneram s Draganom Ćulafičem, načelnikom Uprave za granična pitanja i strance u federalnoj policiji. O kontaktima i druženju Ražnatovića s Culafićem u SSUP-u Jugoslavije postoji poseban dosje 'Kasino' koji je otvoren po naređenju samog Dolanca. 

I treće, veze s generalom Jovom Popovićem, tada upravnikom Instituta za bezbednost SSUP-a i Stankom Čolakom, načelnikom Uprave za emigraciju SDB-a Jugoslavije. Za Čolaka, Hrvata iz Mostara, pisalo se i pričalo da je postao kum obitelji Ražnatović. Čolak je u mirovini od 1988. godine. General Jovo Popović, poznatiji kao delegat za bezbednost Nogometnog saveza Jugoslavije priznao je da je kućni prijatelj s Ražnatovićima, jer je Arkanov otac Veljko bio njegov ratni prijatelj još u Sloveniji, gdje je Željko i rođen. I ništa više. 

PAD VUČIĆEVA POLICAJCA SNS, laži i nezgodni svjedoci: 'Baja je ležao u lokvi krvi. Tražili su sredstva za čišćenje'

Bivši major KOS-a i ministar savezne policije, Stane Dolanc, pisao je svoje memoare i prijetio Srbima da će otkriti istinu o svojim druženjima sa Željkom Ražnatovićem. I o tome koje je sve poslove Arkan odradio u emigraciji za državnu bezbednost. Zagrebački analitičar Božo Vukušić, koji je napisao dvije knjige o djelovanju jugoslavenske tajne policije u emigraciji, tvrdio je da ima dokaza da je Arkan sudjelovao u likvidaciji Stjepana Đurekovića. 

"U izjavi beogradskom dnevniku Politika 2005. godine Božidar Spasić, nekadašnji inspektor SDB SSUP-a navodi imena petorice ljudi iz beogradskog podzemlja koji su navodno bili neposredni izvršitelji ubojstva Stjepana Đurekovića. Naime, za to ubojstvo, koje je Udbi naredio u ime jugoslavenskog vodstva tadašnji ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc, SDB je formirala tri grupe. Prvoj su, tvrdi Spasič, pripadali on sam i njegovi suradnici. Oni su imali zadatak da na propagandno-dezinformacijskoj razini prate pripreme Đurekovićeve likvidacije. Drugoj grupi pripadao je šef SDB-a u Zagrebu, Josip Perković, koji je imao zadatak prikupiti obavještajne podatke o Đurekovićevim životnim navikama. Treću grupu činili su neposredni egzekutori. Spasić je naveo njihova imena — pored Željka Ražnatovića Arkana, Ranko Rubežić, Đorde Božović Giška, Dragan JoksoviĆ Joksi i Dragan Malešević Tapi. Sva petorica, uključujući i Arkana, u međuvremenu su mrtvi. Koordinator cijele operacije bio je Stanko Čolak, tadašnji specijalni savjetnik ministra unutarnjih poslova Stane Dolanca", tvrdio je Božo Vukušić. 

"Osumnjičene Đurekovićeve ubojice nisu predstavljali slučajnu skupinu. SDB ih je integrirala na temelju čvrstih kriminalno-organizacijskih poveznica iz beogradskog i zapadnoeuropskog podzemlja."

U knjizi "Lasica koja govori" Božidar Spasić govori: 

"Medu našim suradnicima bilo je raznih ljudi: kriminalaca većeg kalibra, sitnih lopova, nedefiniranih osoba sklonih kriminalu, ukratko - svih onih za koje se obično kaže da pripadaju podzemlju. Ti suradnici su za Službu obavljali vrlo složene operativne akcije, što se iz dosadašnjeg tijeka priče moglo i vidjeti, a zauzvrat su tražili razne manje ili veće usluge, prije svega da ih zaštitimo od proganjanja beogradske kriminalističke policije. Pristajao sam na te zahtjeve tek onda kada bih se uvjerio da suradnik ne čini nikakva krivična djela u zemlji, već to radi negdje vani." 

O samom Arkanu Vukušić je napisao: 

"Željko Ražnatović Arkan je nakon izlaska iz maloljetničkog zatvora u Novom Sadu stupio u tročlanu beogradsko-zagrebačku bandu koju su, osim njega, činili njegov zagrebački prijatelj Vladimir Starčević Kinez i Mario Rolović, nećak ubijenog jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Njih trojica, u noći izmedu 22. i 23. svibnja 1969. godine, pljačkaju poslovnicu Generalturista na Zrinjevcu u Zagrebu." Ugledni hrvatski odvjetnik Silvije Degen, koji će ga braniti na sudu kad bude uhićen 1990. godine, u svojoj knjizi "Svjedok vremena" zapisao je: "U noći sa 22. na 23. siječnja 1969. razbili su bravu na ulaznim vratima poslovnice “Generalturista” na Zrinjevcu broj 18, ušli u ured i počeli pretraživati ladice. U jednoj su našli ključ velike željezne blagajne u kojoj je bilo 14 limenih kutija s novcem. Odnijeli su ih u susjednu sobu, otvorili odvijačem i pokupili oko 18 milijuna dinara u devizama. Plijen su podijelili na tri jednaka dijela i odmah se razdvojili." Makar su novine izvijestile da se radilo o 189.464 dinara, bilo je puno, puno više.  

Petnaestak dana kasnije Arkan i Rolović bivaju uhićeni u Skopju prilikom pljačke poslovnice Putnika. U istrazi Arkan priznaje detalje pljačke koje je izvršio s Rolovićem, uključujući i onu u Zagrebu. Arkan je međutim maloljetan i njegov postupak vodit će se odvojeno. Branit će ga beogradski odvjetnik Stevan Vučić. Vrlo brzo je osuđen na tri godine maloljetničkog zatvora. Zbog Generalturista proveo je tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu.

Arkan i Kinez

Organizator pljačke Vladimir Starčević Kinez za Večernji je 2011. ispričao kako je točno opljačkan Generalturist. Starčevića život nije mazio. S nepune dvije godine otac ga je napustio zbog sukoba oko Informbiroa, a majka ga je zajedno s mlađim bratom ostavila pred vratima jedne zagrebačke vojarne. Samo im je na leđa napisala ime i prezime. Tako da je odrastao u domu za napuštenu djecu u Zagrebu, pisao je Večernjak koji je s Kinezom objavio intervju 1. lipnja 2001 godine.

- Dok sam bio u Zagrebu, upoznao sam maloga Željka Ražnjatovića Arkana, koji je bio dvije godine mlađi od mene. Upoznali smo se na ulici i postali dobri prijatelji, sve do moje petnaeste godine, dok me nisu prebacili u Lošinj. Zajedno smo radili ‘šljake’ s ulaznicama i ostale stvari. On je to radio iz zabave jer mu je otac bio vojno lice i dobro je zarađivao. Arkan kao dijete nije pokazivao asocijalne osobine i nikome nije htio nanijeti zlo. Imao je četiri sestre pa ga je otac kao sina vrlo strogo odgajao. Kada su me prebacili na Mali Lošinj, Arkan je otišao u Beograd. Vrativši se u Zagreb, već sam imao reputaciju. Kupio sam prvi motor i, umjesto da ja prodajem ulaznice ili satove, sada su to za mene radili drugi klinci. Po plesnjacima me nitko nije smio zafrkavati jer bih se odmah potukao. Od tadašnjeg automobilističkog asa Jovice Palinkovića kupio sam auto. Bio sam poznat u ‘Kavkazu’ i ‘Zvečki’, a bio sam tjelesni čuvar ‘Robotima’, ‘Zlatnim akordima’ i drugima. Potom sam kontaktirao s Talijanima koji su dolazili k nama u lov, a ja sam im nabavljao žensko društvo, pa me počeo pratiti glas da se bavim prostitucijom - ispričao je Kinez Večernjaku.

Sredinom šezdesetih Starčević je, kaže, upoznao jednu osobu iz ‘Generalturista’, koja se tada bavila lovnim turizmom. I vidio je kako se u ‘Generalturistu’ posluje velikim svotama novca.

- Bila je to velika lova, i to posve nezaštićena. Otišao sam u Beograd do Arkana i to mu ispričao. On je imao prijatelja Rolovića, čiji je stric bio veleposlanik u Švedskoj, kojega su poslije ubili Miro Barešić i ekipa. Rekao sam Arkanu da imam brzu ‘šljaku’ kojom bismo mogli pokupiti dobru lovu. Došli su u Zagreb i trebalo je samo provaliti staklena vrata. Lako smo ušli i pokupili novac koji je bio spremljen u običnim kutijama. Uzeli smo oko 20 milijuna dinara. To je bila golema lova. Primjerice, 250.000 dinara stajao je dobar automobil. Tada su to prozvali pljačkom stoljeća. Istu smo se večer podijelili. Oni su otputovali u Beograd, a ja s lažnom putovnicom u Austriju, potom u Francusku, pa u London. Godinu dana me nije bilo u zemlji. Trošio sam i luksuzno živio. Arkan i Rolović vrlo su brzo sve spiskali u Beogradu, pa su krenuli u Skopje napraviti sličnu ‘šljaku’, ali su pali. Na miliciji su bez ikakva povoda priznali pljačku s Kinezom u Zagrebu. Dotad nitko ništa nije znao. Novine su pisale kako su to učinili profesionalci iz inozemstva, a došla su tri klinca i pajserom pokupili novac. Nakon godinu dana Interpol me ulovio u Austriji. U međuvremenu su Arkan i Rolović bili u zatvoru i priznali, pa su doveli Arkana i Rolovića koji su izjavili da sam sve ja organizirao. Na četiri godine sudio me Mirko Gajski, koji je poslije sudio Artukoviću - pričao je Kinez, koji je u Lepoglavi igrom sudbine robijao s - Franjom Tuđmanom!

- Bio je to najstroži zatvor. Na žici su šarplaninci napadali ljude, mrtva šetnja, mitraljeska gnijezda. Nešto poslije došli su i ljudi iz Hrvatskog proljeća. Čičak, Paradžik, Budiša, Franjo Tuđman, Veselica, Đuro Perica i drugi. Imali su vrlo težak režim, čak u nekim stvarima teži nego mi ostali. Oni su bili u zasebnim odjelima, viđali smo se na zajedničkim šetnjama ili na nekim radovima. Bio sam dobar sa Zvonimirom Čičkom i Paradžikom. Družili su se sa mnom jer sam im bio simpatičan kao arogantan mladi dečko koji ‘šljivi muriju’ i bavi se kiparstvom. Tuđman je bio vrlo povlašten. Ležao je oko sedam mjeseci u zasebnom odjelu, te nije robijao kao Paradžik, Čičak, Veselica i Budiša. Stalno su mu dolazile delegacije. Ipak je on bio general, a ovi su bili studenti - opisao je Kinez.

Arkan od 1973. radi za Službu državne bezbednosti 

Izašavši iz zatvora, Arkan upisuje Pomorsku školu u Kotoru, koju ubrzo napušta i bježi u Italiju, gdje se upoznao s budućim najvažnijim srpskim pripadnicima europskog podzemlja — Ljubomirom Magašom Zemuncem, Radom Caldovićem Ćentom, Darkom Ašaninom, Đorđem Božovićem Giškom, Branislavom Matićem Belim, Goranom Vukovićem Majmunom i drugima. Već 1974. godine za Arkanom tragaju razne europske policije, a švedski Interpol izdao je 1974. za njim tjeralicu zbog sumnje da je na teritoriju Švedske počinio više provala i oružanih pljački", piše Vukušić i objašnjava: 

"Prema određenim svjedočenjima Arkan je početkom 1973. godine počeo raditi za SDB, kada ga je njegov otac Veljko Ražnatović izvukao iz zatvora uz pomoć svog starog znanca Dolanca. Ivan Ćurak, bivši šef bosanskohercegovačke SDB, tvrdi da je Željka Ražnatovića zavrbovao Nino Vučurović, operativac Centra SDB-a Titograd, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a Crne Gore. Vučurović je bio u prijateljskim odnosima sa Stankom Čolakom, pa je Arkana predao na vezu Drugoj upravi SSUP-a. Ražnatović je s vremenom postao blizak sa šefovima Udbe u Beogradu Stankom Čolakom, Božidarom Spasićem i Zdravkom Mustačem." 

Nakon brojnih pljački i raznih kriminalnih aktivnosti, Arkan se za stalno vratio u Jugoslaviju 1982. godine kada je zakupio kockarnicu na Svetom Stefanu. Pojavio se kao vlasnik kockarnice i oženio se Natalijom Martinović. Na medeni mjesec su otišli u Acapulco. U Beogradu je u oči upadao vozeći ružičasti cadillac. 

Šira javnost za njegovo ime i prezime prvi put je saznala 1986. godine kada mu je suđeno zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda beogradskom ekonomisti Predragu Đajiću kojeg je Arkan na mrtvo ime prebio u jednom liftu. Naime, Arkan je bio tip koji je jako volio kockati. I nije volio da ga u tome ometaju. Nakon partije pokera u stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa stanarom Đajićem, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. 

Prije toga, Arkan je 1983.  napao policajce koji su došli majci na vrata stanu njegove majke u Ulici 27. marta tražeći ga i očito ne imajući pojma s kim imaju posla.  Naime, u studenome 1983, godine - šest mjeseci po Arkanovom povratku  - opljačkana je banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je to bio njegov "potpis" prilikom pljački na Zapadu, policija je došla njemu na vrata. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao s revolverom u ruci - prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao pobjeći na ulici. Odmah je uhićen da bi nakon samo 48 sati bio - pušten?! Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ, pisao je Žurnal. Nema sumnje, Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. 

Uostalom... Cijeli slučaj premlaćivanja iz 1986. prošao bi potpuno neprimijećeno da Arkan pred sudskim vijećem na pitanje o zanimanju nije odgovorio doslovno ovako: "Zaposlen sam u Saveznom SUP-u, u Odjelu za vanjsku emigraciju. Osobni dohodak mi je 90.000 dinara. Posjedujem više pištolja, oko dvanaest. Te sam pištolje dobijao za 13. svibnja — Dan bezbednosti. Zbog čega sam ih dobijao — to nije bitno", izdiktirao je u zapisnik mrtav hladan Arkan da bi se dan kasnije mediji počeli intenzivno baviti njegovim iskazom.

Iako je Arkan svoju priču dokazao zdravstvenom iskaznicom, Savezni SUP je demantirao Arkanovu priču. Međutim, nitko im nije povjerovao. Arkan je nakon što je prebio Đajića dobio devet mjeseci zatvora. Ali već u ljeto 1986. viđen je na crnogorskom primorju u društvu visokih državnih dužnosnika. Tih dana je Arkan na Budvanskom sajmu zakupio poslovni prostor i jedan manji luna-park s fliperima. 

Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde, pisao je beogradski Žurnal. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih europskih klubova. Uz SANU i Srpsku pravoslavnu crkvu, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, jer Zvezdini navijači naginjali su ka opoziciji i Vuku Draškoviću, Državna bezbednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao krvavim rukama na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama, pisao je Žurnal. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i - što je najvažnije - zabranjuje se spominjanje bilo kojeg političara. Tako je eliminiran s tribina Vuk Drašković. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao naplatiti usluge, pokazale su i njegova slastičarna "Ari" nedaleko od Marakane i njegova tvrtka "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.

Misiju s Delijama tek je bio završio, a čekala ga je već druga operacija Službe državne bezbednosti. S grupom prijatelja, 11. listopada 1990. godine, u manastiru Pokajnica, kod Velike Plane, osnovao je prvu srpsku paravojnu formaciju - Srpsku dobrovoljačku gardu.