Autokrati su od Kine do Turske, mora li ih Kolinda sve slaviti?

JONATHAN ERNST/REUTERS/PIXSELL
Trumpa i Putina danas se može koristiti kao primjere zašto je potrebno jačati demokraciju, a ne kao uzore s kojima se treba identificirati
Vidi originalni članak

Prije godinu dana, na summitu NATO saveza, Kolinda Grabar Kitarović iskoristila je priliku kako bi se mimo protokola progurala što bliže američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. I uputila mu onaj legendarni pogled šiparice zagledane u rock zvijezdu. Prije nekoliko dana Kolinda se progurala kao prva među zapadnim liderima kako bi Vladimiru Putinu čestitala na izbornoj pobjedi i pozvala ga u posjet Hrvatskoj.

Učinila je to baš u trenutku kad se u Bruxellesu kovao plan za istjerivanjem ruskih diplomata zbog kemijskog napada u Velikoj Britaniji. Hrvatska predsjednica nije iskazivala samo poštovanje prema liderima dviju najvećih svjetskih vojnih i ekonomskih sila, nego i nešto mnogo više, pa i gore iskazivala je divljenje. I to prema političarima koji ostavljaju prilično ružan trag u povijesti.

Analiza Rusija i svijet: Ovo nije novi Hladni rat. Ovo je puno gore

Vladimira Putina optužuje se da stoji iza napada kemijskim oružjem u Salisburyju, sponzorira doping ruskih sportaša, pomaže diktatoru Asadu u Siriji i da je anektirao dio susjedne Ukrajine. On guši demokraciju u Rusiji, pretvara tu zemlju u poligon za vlastitu samovolju i kult ličnosti. On je silnik i autokrat. Neki kažu i despot. Kao takav postao je uzor radikalnim, nedemokratskim, iliberalnim pokretima u dobrom dijelu Europe.

Donald Trump uspio je, pak, probuditi sve ono loše u američkom društvu i od nekadašnjeg uzora slobodnog svijeta napraviti izvoznika rasizma, šovinizma, antiimigracijske politike i nazadnjaštva. Zašto bi hrvatska predsjednica hrlila u zagrljaj takvoj dvojici lidera? Jedno je održavanje dobrih diplomatskih i političkih odnosa s dvjema državama. Nešto je posve drugo iskazivati divljenje liderima koji predstavljaju suštu suprotnost demokratskim vrijednostima, pa i opasnost za opstanak demokracije.

Čak i ako Kitarović to čini radi vlastitog probitka i diplomatske karijere, ona svejedno gura Hrvatsku u loše društvo. Razumljivo je zašto se obični ljudi nekad dive silnicima: njihova brutalnost i bezobzirnost, gaženje zakona i normi predstavljaju se kao efikasnost, a zatiranje kritičkog i suprotnog mišljenja tumači kao stabilnost. Ali opasno je kad takvo divljenje iskazuje političar. Na čelu jedne od članica Europske unije.

Velika čistka 13 jezivih brojki koje opisuju Tursku godinu poslije puča

Trumpa i Putina danas se može koristiti kao primjere zašto je potrebno jačati demokraciju, a ne kao uzore s kojima se treba zbližavati, povezivati i najmanje od svega identificirati. Oni su političari koje treba držati na distanci, a svako tumačenje da o njihovoj dobroj volji ovisi suradnja Hrvatske s Rusijom, pa i SAD-om, samo govori u prilog tvrdnji da se radi o autokratima. Istina, autokrati postojano sužavaju prostor za opstanak demokracije u svijetu, od Turske do Kine, ali to svejedno ne znači da bi Kolinda njih trebala koristiti kao uzore s kojima bi se Hrvatska trebala povezivati, a kamoli poistovjećivati.

Posjeti Express