Kako to već u Hrvatskoj biva nakon što karizmatični vladar napusti položaj, u javnosti traje nadmetanje tko će mu natovariti teži grijeh i tko će navesti mračniju pojedinost iz dugog doba njegove domaćinske i rodijačke, koruptivne, kriminalne i izopačene vladavine. Junače se novine i novinari, kočoperni su pseudoinformativni portali, uključujući i one koje je Bandić financirao, drčni su intelektualci, ako ih se štogod pita, a ako ih se ne pita, eno ih na njihovim fejsbucima i tviterima, kako s tomasmanovskih visina propovijedaju na temu jučerašnjeg kriminala i na očigled radnoentuzijastične možemovske publike mrtvacu hrabro odiru kožu. 

Oni tako zauzimaju položaje pred sljedeću etapu, predstavljaju se kao kritičari poraženog režima i sudjeluju u stvaranju nove elite, ili nove klase. Od sveg tog laveža neće, međutim, koristi biti nikakve. Ali štete, možda, i bude. Olajavanje loše gradske vlasti, koja je potrajala dobrih dvadeset godina, i koja je otpočetka do kraja imala snažnu podršku stanovnika Zagreba, kao i svih desnih i lijevih vlasti u državi, nekome može psihološki pomoći, kao što može biti dobro i pri konstituiranju nove elite, ali budućoj vlasti donosi samo štetu. Njoj bi, toj budućoj vlasti, bilo korisno znati samo to što je Bandić radio dobro, e da joj se ne dogodi da upravo to što je on radio dobro ona radi loše. Jer u tome će biti njezina propast. Ali prije nego što preuzmem tu neobičnu, iritantnu i po mene socijalno škodljivu ulogu zastupnika dobrih strana defenestriranog leša i podsjetnika na vrline pokojnikove, dužan sam da se legitimiram. 

Za njegove vladavine bespogovorno plaćao sam poreze, prireze, komunalne dažbine i parafiskalne namete, i na tome je počinjao i završavao moj odnos s gradskim vlastima. Nikada nisam bio član nikakve komisije, odbora ili nadleštva. Nisam bio član udruga koje su u poslovnim ili zamolbenim odnosima s Gradom, nisam tražio niti dobio gradski prostor, nisam tražio niti dobio pomoć, naknadu, poticaje za bilo što. Jesam, dobio sam Nagradu grada Zagreba. Uručio mi ju je Boris Šprem, SDP-ov predsjednik Gradske skupštine, uz asistiranje gradonačelnika Milana Bandića, tada već izbačenog iz stranke. S njime, pak, gradonačelnikom, nikada nisam bio nasamo, nisam ušao u njegov ured, nisam s njime sjedio na kavi otkako je postao gradonačelnik. Ljubazno sam ga pozdravljao na javnim događajima, pogotovo nakon što to više nije bilo toliko popularno. I da, naravno: nikad nisam potpisivao njegove predizborne proglase, niti sam, ne daj Bože, pozivao građane da za njega glasaju. 

Spomenut ću dvije međusobno povezane pozitivne karakteristike njegove vladavine. Prva: premda mu, kažu, zakonitost nije bila prirasla srcu, i premda je, to je već bilo očigledno, vladao manirom balkanskog domaćina, koji je grad doživljavao kao svoj privatni grunt, svoju avliju i svoj posjed, čijim blagom je domaćinski raspolagao pa ga tako i dijelio, Milan Bandić zajednicu je doživljavao u njezinoj cjelovitosti. Nije financirao, pomagao, poticao samo ono što mu se sviđa i što razumije, te ono što očigledno doprinosi njegovoj popularnosti, nego je financirao, pomagao i poticao cjelovitost gradske zajednice u punoj njezinoj raznolikosti. I druga: skoro svih dvadeset godina Milan Bandić je sa svojom administracijom prema kulturi, institucionalnoj i izvaninstitucionalnoj, pokazivao veću naklonost i vodio je bolju i transparentniju kulturnu politiku od državnih ministarstava. 

U vrijeme kada bi ljevica vladala Hrvatskom, što bi u kulturi značilo carevanje klijentelizma i pravilnog izmjenjivanja pijanih i mamurnih intervala pri donošenju važnih ministarskih odluka, Grad je nacionalnu kulturu, bez obzira na njen ideološki predznak, spašavao od propasti. U vrijeme kada bi desnica vladala Hrvatskom, Bandićev bi kulturimperator i menadžer Duško Ljuština stvarao ravnotežu i otklanjao posljedice ideološki motiviranog financiranja kulture. Bez obzira na to tko je na vlasti u državi, grad Zagreb u financijskom je smislu predstavljao pola hrvatske žive kulture. Bandić od toga nije imao prevelike koristi. Niti ga se smatralo prosvijećenim vladarom, niti je stjecao ugled među kulturnim radnicima.

Škorinci i domovinci između dva su izborna kruga poveli kampanju protiv svojih nadmoćnijih političkih suparnika u kojoj su ustvrdili da je Milan Bandić financirao te svoje danas najveće neprijatelje. Cilj je, naravno, da se Možemo nekako diskvalificira ili kao naručena i plaćena opozicija, ili da ih se u očima birača predstavi kao skupinu (uglavnom) balavih i nedoraslih nezahvalnika. Pritom, doista, istina je da su nevladine organizacije iz kojih je izrastala platforma Možemo itekako financirane od Grada, koji im je, redom svima, osigurao uvjete za rad i dodijelio prostorije. Ne bi bilo pretjerano reći, pa to škorinci i govore, ali na način nemušt, zloban i protudemokratski, da je Milan Bandić godinama i desetljećima plaćao trening za demokraciju svojim jedinim istinskim političkim protivnicima, onima koji će ga, kao apsolutističkog vladara, naslijediti. 

Financirao ih je, kao što je financirao i sve druge, u vrlo širokom, ustvari opasno preširokom rasponu od nogometnih huligana, redom fašista i neonacista, preko postojećih i nepostojećih stranaka i strančica, zavičajnih klubova, čudačkih udruženja, zavjereničkih tajnih organizacija s ruba znanosti i zdravog razuma, do omladinskih klubova, subkulturnih instituta i manjinskih organizacija svih denominacija. To je radio i tako je postupao zato što u dubini svoje domaćinske duše, koliko god živopisan bio njegov odnos prema zakonima, i koliko god se u borbi za opstanak znao udružiti i s crnim fašistima, Milan Bandić bio je demokrat.

Uostalom, odakle vam ta predrasuda da lopovluk i korupcija nisu u demokratskom duhu? Čak bi se moglo reći da je Bandić, za razliku od hadezeovske i esdepeovske bratije kojom je bio okružen, razumijevao da smisao obnašanja demokratske vlasti nije u financijskom, materijalnom i svakom drugom uništavanju svojih protivnika, neprijatelja ili barem onih koje ne voliš. To mu je, više nego išta drugo, i osiguralo tako dugotrajnu i tako čvrstu vlast. Tko zna kako bi i ovi izbori završili da nije bilo srca. Ali još više, da nije bilo potresa. Prirodna nepogoda urušila je tako dugo stvaran privid zdravoga grada, te je omogućila da se dogode i najfantastičnije stvari na predstojećim gradskim izborima. Jako će se loše provesti, i kratkotrajna će biti vlast čiji protagonisti ne shvate da su potres, kardiološke smetnje i ljubav odlučili izbore. 

Uz važnu asistenciju nekih mladih ljudi, koji su prvi, a možda i posljednji put povjerovali u demokraciju, te su izašli na izbore. Nije, dakle, presudila ničija sposobnost, okretnost, politička dalekovidost i manipulativnost. Nisu pobijedili zato što su bili bolji i sposobniji, nego su pobijedili zato što su bili drukčiji. Jedini su bili drukčiji. I jedini nisu samom svojom pojavom birače podsjećali na sve ono strašno što im se upravo bilo dogodilo. Zvuči ludo, ali je tako, Možemo nisu ljude podsjećali na potres i epidemiju. Biračima se učinilo da su oni, ti uglavnom mladi ljudi, netko tko dolazi nakon svih pošasti. Ovo govorim ne želeći na bilo kakav način relativizirati njihovu pobjedu. Ona je apsolutna i veličanstvena. Možda škodljivo apsolutna i narkotično veličanstvena. Oni koji pobjeđuju ne trebaju se radovati takvim pobjedama. Nikoga od njih ne poznajem. Sumnjam da među njima ima ljudi s kojima dijelim neke za mene važne interese - socijalne, estetske, stilske, kulturne, književne… Općenito, ne djeluju mi pretjerano načitano, u suštinskom smislu riječi. Teško bi mi bilo među njima probrati onog, ili onu koja je čitala “Travničku hroniku”, “Križ” Zvane Črnje i “Neplijatelj ne spava” Milana Milišića, ili je gledala “Nevjeste dolaze” Ivice Matića i “Bužu” Vanče Kljakovića. 

Istina je da to, možda, nema izravne veze s upravljanjem gradom i zajednicom, ali ima sa sposobnošću mišljenja o gradu i zajednici, kao i s moćima da se takvo mišljenje artikulira. (A na kraju ima veze i s tim jesu li neki ljudi moji, ili nisu moji.) Ali vratimo se na ono što je u ovoj priči središnje i važno: hoće li likovi iz Možemo, hoće li njihova vlast, uspiju li je uopće sklopiti, moći da održi dobre elemente - koje nitko danas neće priznati kao dobre - iz vremena Bandićeve vladavine? Konkretno, hoće li poštovati cjelinu zajednice, u cjelokupnom njezinom rasponu iz kojeg bi, ipak, valjalo isključiti huligane, naciste i fašiste, od ekstremne klerikalne desnice do rodno kategorične, za stvarnost fragmentarno zainteresirane, radikalne i sobom opsjednute ljevice, i hoće li svi oni biti materijalno zaštićeni kao u Bandićevo vrijeme, ili će se, u sektaškom lijevom duhu, u duhu prikrivenog neoliberalizma ili u duhu osvetnički raspoložene revolucionarne klike, provoditi izbor po ideološkoj sklonosti? I hoće li Zagreb financirati hrvatsku kulturu, kao što ju je dosad financirao, ili će se dogoditi ono što se u državi događalo za ministarske vladavine Andree Zlatar? Od toga će, vjerovali ili ne, ovisiti budućnost ekipe s platforme Možemo, ali i budućnost Zagreba.

Milan Bandić možda je bio lopov, ali nije bio revolucionar. Ako vam je milije tako: bio je lopov, ali nije bio revolucionar. U našem slučaju, pri okolnostima ceremonijalne i protokolarne demokracije, neobično je imati na vlasti nekoga tko nije revolucionar. Dok punom parom od 1990. teče, a od 2015. intenzivira se konzervativna revolucija, kojoj povremene lijeve vlasti asistiraju tako što je pokušavaju usporiti, ali ne je i dokinuti, vladanje u skladu sa zakonima, ali i s društvenopolitičkim okolnostima, bez nastojanja da se protivnik uništi, čini se jedinim stvarno demokratskim izborom. 

Ideja, pak, da se revolucijom udari na revoluciju (ili na kontrarevoluciju) pogubna je, uznemirujuća i, srednjoročno gledano, vodi u konačnu pobjedu ekstremne desnice i svih tih Džonova, Vica i Batarela, koji slabo divane hrvatski, ali znaju kako bi Hrvatsku učinili čistom. Jedino što oni koji bi stvarno mijenjali Zagreb imaju na raspolaganju građanska je pristojnost. Takva pristojnost podrazumijeva i visoku i svijetlu ambiciju čovjekovu da se ne bavi kriminalom. A kriminal nije samo suradnja s kraljevima smeća, te s lokalnim i regionalnim mafijašima, kao ni tretiranje javnog vlasništva kao vlastite avlije i magaza, nego je kriminalno i svako nastojanje da se u političkom odlučivanju preuzimaju prerogativi tužiteljstava i sudova. 

Pristojna vlast, demokratska vlast, bavit će se sadašnjošću i budućnošću grada. Revolucionarna vlast bavi se uvijek prošlošću. Demokratska vlast na prošlost jednostavno nema prava. Kao što nema prava da sudjeluje u kreiranju općenarodnih sjećanja. Kako će se građani Zagreba sjećati Milana Bandića? Kad bismo danas znali odgovor na to pitanje, automatski bismo znali i kakva će nam biti buduća vlast u gradu. Što bolja i svjetlija budu naša sjećanja na pokojnika, to lošija će biti vlast koja ga nasljeđuje. Obrnimo rečenicu: što lošija bude buduća vlast, to će ljepša biti sjećanja na onu prošlu. Tu će buduća vlast protiv sebe imati ljudsku psihologiju, i optimizam sjećanja koji nam je svima zadan da bismo preživljavali čemere svojih života: ono čega se sjećamo uvijek je bolje od onog što nam se upravo zbiva. Zato valja biti oprezan s Milanom Bandićem. On je danas jači nego ikada. Jači je, jer ga nema. I mogu ga slabiti samo pristojnost, upornost i manjak taštine.