Bilo je to ljeta gospodnjeg 2005., Ivo Sanader vodio je Hrvatsku, Stipe Mesić sjedio je na Pantovčaku, a Dinamo je igrao "ligu za bedake". Hrvatskom i čitavom regijom odjeknuo je tekst Drage Hedla objavljen u pokojnom Feral Tribuneu gdje je anonimni svjedok ispričao kako je po naredbi Branimira Glavaša početkom devedesetih mlatio, mučio i ubijao srpske civile.
Kasnije će se ispostaviti da je riječ o Krunoslavu Fehiru koji je odlučio izići u javnost s tim informacijama, a samo nekoliko dana ranije je ispričao sve što je znao i tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću. Kako će Nacional kasnije podsjetiti, Fehir je izjavio da je 1. rujna 1991. čuvao stražu u dvorištu Saveznog sekretarijata Narodne obrane (SSNO) u Županijskoj ulici u Osijeku, gdje se nalazio ured Branimira Glavaša, tada zapovjednika obrane Osijeka i Branimirove osječke bojne (BOB). S desne strane te zgrade nalazile su se garaže u kojima su pripadnici BOB-a držali zatočene civile srpske nacionalnosti, koje su nominalno sumnjičili za veze sa srpskim agresorima na Hrvatsku. Garaže su na vratima imale izrezane rupe kako bi se kroz njih moglo vidjeti što rade zatvorenici. Među zatočenim civilima bili su Čedomir Vučković i Đorđe Petrović.
"Osobno sam pucao u Čedomira Vučkovića, a bio sam u automobilu kad su Radoslav Ratković i Milutin Kutlić odvezeni na Dravu, gdje im je pucano u glavu, od čega je Kutlić preminuo, a Ratković je preživio. Sve to, kao i druga ubojstva, organizirao je i zapovijedio Branimir Glavaš. On je tvrdio da su ti ljudi četnici i teroristi, a ne civili, što sam saznao tek nekoliko godina kasnije. Ta me spoznaja šokirala i nagnala da se odlučim dati ovaj iskaz", kaže svjedok i nastavlja: "Nakon mučenja Čedomira Vučkovića i Đorđa Petrovića, koje smo cijelo poslijepodne provodili u garaži Sekretarijata za narodnu obranu, osobno sam pucao u Čedomira Vučkovića. Učinio sam to streljivom koje mi je neposredno prije toga dao osobno Glavaš (...) Glavašev je ured bio pet metara od tog mjesta, i sve je gledao. Te smo ljude mučki tukli u garaži, ja puškom, drugi čovjek rukama, nogama i bejzbol palicom. Nakon što mi je Glavaš dao ono streljivo, već je bila večer, drugi vojnik naredio je Vučkoviću da pije kiselinu iz akumulatora. Žrtva je molila i plakala, ali vojnik je inzistirao. Vidio sam da guta i pije. Vojnik i ja izašli smo iz garaže, i vidio sam da je vojnik otrčao do Glavaša u ured. Tada je Vučković nakon dva udarca u vrata teturajući izašao iz garaže i krenuo prema meni. Repetirao sam, a Vučković se okrenuo i počeo trčati u suprotnom pravcu. Ispalio sam četiri ili pet hitaca. Znam da je zadnji bio upućen u glavu ili vrat, jer sam imao snajper, pa sam upotrijebio optiku. Pao je između zgrade Prekršajnog suda i zgrade sekretarijata. Nakon otprilike pola minute izdahnuo je u lokvi krvi. Pored njega nije bila nikakva puška 'thompson', kako su kasnije pisale novine. 'Thompson' su kasnije donijeli i okrenuli tijelo, pa je ta fotografija objavljena u novinama. Glavaš je nakon dvije minute došao dolje i pitao: 'Gdje je drugi?' 'Unutra', rekao sam. 'Ajde', kaže, 'tebi je vidio lice, sada i njega možeš likvidirati. Tako i tako ćemo ga likvidirati, sve je vidio.' Spustio sam pušku, i tko zna što bi se dogodilo da nije došlo još ljudi. Da je još jednom zapovijedio ili se izderao, možda bih i pucao u Petrovića, nije isključeno. Tada mi je naredio da uđem i svežem ga, što sam i napravio: svezao sam ga kao i druge koji su likvidirani prije i kasnije – ruke na leđima, ljepljiva traka vodoravno na usta, nekima krpe u usta, nekima ne."
Bogdan Vučković, čiji se otac izravno spominje u Fehirovoj ispovijesti, iste te 2005. godine istupio je za tadašnji BBC Croatia.
U to doba živio je u Londonu, a 15 godina se nije obratio istražnim organima u Hrvatskoj, niti je njega netko kontaktirao u vezi s mogućom istragom ubojstva njegova oca.
No, Vučković je ispričao za BBC kako se nada razrješenju tog slučaja i zadovoljenju pravde.
Njegov otac, Čedomir Vučković, koji je sa suprugom živio u Osijeku, nestao je 31. kolovoza 1991.
Tog je dana otac, ispričao je Bogdan Vučković, otišao na tržnicu, gdje se, posebno otkako je bio umirovljen, sastajao s poznanicima. No, više se nikad nije vratio kući.
"To je bilo vrlo neobično jer je bio tipičan obiteljski čovjek. Nikad se nije dogodilo da u određeno vrijeme nije došao kući. Moja je majka mislila da je ipak živ, da je negdje zatvoren, da ga je netko zadržao. Išla ga je tražiti, i u policiju, i kod nekih vojnih organa, i u humanitarne organizacije", rekao je Bogdan Vučković.
Nakon nekoliko dana ipak su potvrđene najcrnje slutnje - preko poznanika obitelj saznaje da se tijelo Čedomira Vučkovića nalazi na patologiji u osječkoj bolnici. Istodobno, Slobodni je tjednik objavio priču o Đorđu Petroviću, ubijenom pri navodnom pokušaju atentata na Branimira Glavaša, tada sekretara Sekretarijata za narodnu obranu.
No, fotografija ubijenog prikazivala je unakaženo tijelo Čedomira Vučkovića. Službenih obavijesti o okolnostima pogibije Čedomira Vučkovića obitelj nije dobila.
Bogdan Vučković misli da netko, ako bi pokušao atentat s takvom puškom, to sigurno ne bi napravio u košulji kratkih rukava. "Sigurno ne bi išao u košulji kratkih rukava! Kako bi netko uspio donijeti automatsku pušku thompson, noseći je gradom u kratkim rukavima, gdje bi je mogao staviti?", izjavio je Vučković.
Gotovo 14 godina poslije, kao i neke druge osječke obitelji koje su ostale bez svojih članova nakon što su odvedeni na ispitivanje, i Bogdan Vučković nada se rasvjetljavanju očeva ubojstva.
"Sada neki ljudi u javnosti govore kako se nije ništa dogodilo, kako su bili tamo prisutni tih dana, i da znaju da se sigurno ništa nije dogodilo. Ja znam sigurno da je moj otac ubijen; ja ne znam tko ga je ubio. Gotovo je izvjesno da je on strašno mučen prije nego što je ubijen, da je završio u mukama", naglasio je u ispovijesti BBC-u Bogdan Vučković.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Kolika količina mržnje (prva fotka), da pogled može ubiti, ubio bi.
Glavaš, ma koliko dao doprinos u obrani, više je osramotio i naštetio Hrvatskoj i nama pravim, poštenim braniteljima. Ljigavac je i taj Fehir koji je tada bio "hrabar"a poslije cvilo i izdao svog nalogodavca. Posebna priča je Hedl, jadnik koji ... prikaži još! se ne može drugaćije dokazati nego pisanjem o sramoti svog naroda. Svaki pošten čovjek bi se ubio ili sakrio u mišiju rupu kada bi bio ikome od njih sličan.
Stvarno čudno što je nosio kratke rukave u kolovozu. Mi zaboravljamo kako su u to vrijeme Osijekom harali snajperosti i kakvo je bilo stanje tada...