Demokracija je procedura. A procedura je, piše u rječniku hrvatskog jezika, "utvrđen, propisan ili tradicijom uglavljen niz radnji, u radu i obavljanju poslova". Ustav, zakon, pravilnici i ostali akti pisani su i potvrđivani u Saboru RH da bi ih se u svojem radu pridržavali javni dužnosnici i svi drugi koji obavljaju poslove obuhvaćene tim aktima, dakle da omoguće vladavinu prava.

Procedura je spora, ubrzati se može samo ako se prekine niz, preskoče neki njezini koraci, dakle ako se prekrši zakon, pravila igre i dobri običaji. Nema brzine i prečaca u demokraciji. Brzina i prečaci su alat nedemokratskih režima, autoritarnih vladara. U demokratskim zemljama javni dužnosnik zatečen u izbjegavanju procedure daje ostavku, u lakšim slučajevima, ili se njime pozabave policija i tužilaštvo, u težim slučajevima.

Koliko puta se je proteklih tjedana, od izbijanja afere Hotmail, čulo opravdanje da je nešto obavljeno mimo procedure jer se nije imalo vremena. Kakav je to uopće argument u javnim poslovima - nemati vremena? Demokracija je, ponovimo, spora, skupa, ponekad zna biti baš prava gnjavaža, ali za nju se mora imati vremena.

U protivnom je nema. Svejedno se to nakazno opravdanje o nedostatku vremena moglo čuti od premijera Andreja Plenkovića, od izvanrednog povjerenika za Agrokor Fabrisa Peruška i mnogih drugih glumaca u lošem, amaterskom, ali zato doista visokobudžetnom političkom trileru u režiji Plenkovića, koji još nije završio, ali u kojemu više nema nikakvog suspensa i sve se manje-više zna, tko je tu koga, kad, gdje i zašto, a sad na vidjelo izbijaju takoreći sporedni detalji.

Potpuno odsustvo osjećaja za proceduru upotpunjeno je ovdje potpunim odsustvom osjećaja za odgovornost što ga demonstrira premijer Plenković. U Hrvatskoj je na vlasti koalicija koju predvodi HDZ čiji je predsjednik Plenković, koji je ujedno i predsjednik Vlade RH, u kojoj su većina ministara članovi te stranke. Samo je naizgled glupo i suvišno isticati prethodno rečeno jer postoje ljudi koji to uopće ne shvaćaju.

On nije bio ustaša Balkan: Igre mijenjanja imena ulica u slijepoj ulici

Naime, izjaviti kako nema šanse da se za stanje u zemlji u kojoj vlada HDZ, izazvano aferom Hotmail koju je generirala HDZ-ova vlada kojoj je na čelu predsjednik HDZ-a, odgovornost prebaci na HDZ, HDZ-ovu vladu i premijera, a upravo je to rekao Plenković, može samo čovjek koji ne shvaća tko je u Hrvatskoj na vlasti i koje su sve posljedice obnašanja javnih poslova, dakle čovjek koji je potpuno izgubio kompas, boksač koji nakon gadna udarca glavinja ringom i čeka udarac koji će ga dokrajčiti, da se poslužimo ovdje sportskom metaforom.

I više od afere same i od svih njezinih mogućih posljedica, ovdje zabrinjava ovakva reakcija premijera, koju podržavaju svi njegovi suradnici. S tim u vezi Hrvatsku se samo uvjetno, s velikom dozom sarkazma, može nazvati demokratskom zemljom. Sam podatak da u Hrvatskoj postoji više stranaka i da se vlast bira na izborima jedva da išta znači. Kao i podatak da Hrvatska ima Ustav i zakon. Bezakonje nije samo puko odsustvo zakona, bezakonje je također stanje kad postojeći zakon ne vrijedi jednako za sve.

Čini se suvišnim navoditi primjere javnih dužosnika izabranih na izborima koji su nekažnjeno kršili Ustav, zakon i dobre običaje. U Hrvatskoj su oni prije pravilo nego izuzetak. Ipak, da skrenemo malčice pogled s afere Hotmail, navest ćemo primjer zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. Izabran je na izravnim izborima, i tu uglavnom prestaje njegova veza s demokracijom i dobrim običajima. Njegova upravo divljačka intervencija na Meštrovićevu paviljonu na Trgu žrtava fašizma savršeno ilustrira način na koji on vodi grad.

Zapravo, slučaj Meštrovićeva paviljona zrcali stanje u cijeloj današnjoj Hrvatskoj, tu su prisutni svi simptomi na smrt bolesnog društva – izbjegavanje javnog natječaja, poslovi se obavljaju bez valjanih dozvola, uništava se kulturno i javno dobro, potpuno je izostala reakcija Ministarstva kulture i ostalih nadležnih državnih institucija... I nikome ništa. Protestira tek šačica građana. Ostali šute.

Ta šutnja može biti gadna, znaju to svi vlastodršci, naime da vlasti treba dobro naćuliti uši kad narod zašuti. O naravi te šutnje ponešto govore i rezultati istraživanja popularnosti stranaka, koji pokazuju da iz mjeseca u mjesec raste potpora Živom zidu, a stagnira ili pada HDZ-u i SDP-u. Onaj kotač iz stihova Robinsona Jeffersa na koji su privezani moćnici okreće se, doduše, vrlo sporo, ali se okreće.

Izgleda da su Plenković i njegova ekipa privezani na onaj dio kotača koji je dosegao najvišu točku i sad se strmoglavljuje. Sporo, ali se strmoglavljuje. Od tuda tolika panika HDZ-a i partnera zbog rasta Živog zida. Od tuda toliki strah od prijevremenih izbora, i od izbora uopće. Kao što je demokracija neodvojiva od procedure, neodvojiva je i od alternative. Drugim riječima, svatko je zamjenjiv u skladu s Ustavom, zakonom i procedurom. No sve nekako ispada da je vlada Andreja Plenkovića nezamjenjiva, da ona nema alternativu.

Bagerima na klub Bandićeva sramota: Bez papira i sudske odluke ruši Jabuku

Čuje se to iz mnogih usta ovih dana, od Plenkovićevih usta do usta njegovih koalicijskih partnera Ivana Vrdoljaka i Milorada Pupovca. Što vam je prpa od gubitka vlasti i svega što uz to ide u Hrvatskoj. Naslušali smo se svih ovih godina "tko je protiv HDZ-a, taj je protiv Hrvatske", "tko je protiv branitelja, taj je protiv Hrvatske" i sličnih bljezgarija. Izgleda da neće dugo trebati da čujemo sljedeće: "Tko je za izbore, taj je protiv Hrvatske".